Fahrenheit 451, dio peti

Fahrenheit 451, dio peti (13. srpnja 2018. godine)


Sada je sve čvrsto.
Napokon u redu.
Zbogom, svakodnevne brige!
Sada je uvijek netko pored tebe.
Zdesna i slijeva, danju i noću.
"Svrstaj se!" glasi komanda.
A mi se svrstavamo u vojničke redove.
Nasred vojarne.

-------

"Novine u svakom broju pričaju o smanjenju poroda i o zaštiti začetog života nerođenog sunarodnjaka, o tome kako narodu prijeti izumiranje i slično, a onda sirotu djevojku bace na ulicu čim ostane u drugom stanju - tu bi naše vođe trebali nešto učiniti!"

Moram se nasmijati.

"A zar ništa ne čine?"

"Mili Bože, a gdje Vi to živite? Na Marsu?"

"Ne, više ne" -

"Ovdje kod nas na Zemlji nezaposlena majka s djetetom može u najboljem slučaju računati s tim da će dobiti malu pomoć od koje ne mogu živjeti ni majka ni dijete, osim ako nemaju nekoga kod koga mogu jesti i stanovati-"

-------

Kakav sam ja to bio lažov!
Dakako, kukavni lažov - jer kako je ugodno vlastita nedjela zastrti domovinom, kao da je ova bijeli ogrtač nevinosti!
Kao da nedjelo nije zločin, u službi domovine ili nekakve druge firme -
Zločin ostaje zločin, a pred pravednim sucem svaka se firma raspada u prah.
Za dobro i zlo odgovara samo pojedinac i nikakva domovina između neba i pakla.
Kako li je moj žarko ljubljeni neudobni život bio obična prijetvorna udobna močvara!
Stajao sam u stroju i nije me se ticalo da li mi sestra čami u zatvoru ili ne.
Fuj, dovraga, kakva sam bio stoka!
Ne, nisam bio čovjek!
Da danas samoga sebe sretnem onakvog kakav sam nekoć bio, vjerujem da bih samoga sebe ubio -

-------

Sada bih ja bio letač, teški bombarder i kružio nad glavama naših vođa -

[]

Recite, vi vođe duboko poda mnom, a tko će dobiti onu osvojenu zemlju?
Tko će dobiti rudu, mast, kruh?
Tko?!
Vidim samo kaznionicu.
Uvijek govorite o svjetskohistorijskom poslanju -
Ne trebate imati nikakvo svjetskohistorijsko poslanje!
Samo nemojte od nas praviti budale kad hoćete krasti!-

Ödön von Horvath, Dijete našega vremena (1938)


Dvorski je savjetnik nosio staromodni zlatni cviker ispod kojeg je lukavo virio - izgleda da je općenito bio veoma tašt čovjek, štogod da je pričao, pričao je s namjerom da pobere aplauz čovjeka iz puka.

[]

"Nadam se da će mi dragi Bog dopustiti da doživim dan kad će povješati sve te socijaliste", reče dvorski savjetnik. "Pouzdajte se u Boga", odvrati čovjek iz puka. "Iznad nas je sada planina Isel", reče dvorski savjetnik. "Andreas Hofer", kaza čovjek iz puka i doda: "Židovi su svakim danom sve bezobrazniji."

Dvorski savjetnik zacvokota zubalom.

"Halsmanna bi trebalo zatvoriti i držati o kruhu i vodi!" zakreštao je. "Kog je briga je li taj židovski klipan ubio onog židovskog tata! Radi se o prestižu austrijskog pravosuđa. Ne možemo Židovima dopustiti baš sve!"

"Nedavno smo premlatili jednog Židova", reče čovjek iz puka. "A jel' stvarno?" zaradova se dvorski savjetnik. "Židov je bio sam", nastavi čovjek iz puka, "a nas smo bili desetorica, sve je frcalo od ćušaka! []"

Ödön von Horvath, Vječni malograđanin (1930)

Spomenik; Šentjernej u Sloveniji


Kad su se približili gradu, ugledaše crnca ispruženog na tlu, samo s jednom polovicom odjeće, to jest, plavih lanenih hlača; jadni čovjek izgubio je lijevu nogu i desnu šaku.

"Dragi Bože!" reče Candide na nizozemskom, "što radiš ovdje, prijatelju, u tako groznom stanju?"

"Čekam svog gospodara, mynheera Vanderdendura, slavnog trgovca", odgovori mu crnac.

"Je li mynheer Vanderdendur", reče Candide, "onaj koji ti je to učinio?"

"Da, gospodine", reče crnac, "takav je običaj. Daju nam par lanenih hlača dvaput godišnje i to je sve što dobijemo od odjeće. Kad radimo sa šećernom trskom, a mlin zahvati prst, odrežu šaku; a kad pokušamo pobjeći, odrežu nogu; meni se oboje dogodilo. To je cijena po kojoj jedete šećer u Europi. Kad me je majka prodala za deset patagona na obali Gvineje, rekla mi je: "Drago moje dijete, štuj naše fetiše, uvijek ih obožavaj; oni će ti život učiniti sretnim; ti imaš čast biti robom naših gospodara, bijelaca, što će tvom ocu i majci donijeti bogatstvo i sreću." Jao! Ne znam jesu li se usrećili; znam da mene usrećili nisu. Psi, majmuni i papige su tisuću puta manje jadni od mene. Nizozemski fetiši, na koje su me obratili, tvrde svake nedjelje da smo svi Adamova djeca - crnci kao i bijelci. Nisam stručnjak za porijeklo, ali ako ti propovjednici govore istinu, svi smo mi bratići. Morate se onda složiti, da je nemoguće tretirati svoju rodbinu na barbarskiji način."

"O, Panglosse!" zaplaka Candide, "ti nisi predvidio ove grozote; ovo je kraj. Moram konačno odbaciti tvoj optimizam."

"Što je taj optimizam?" upita Cacambo.

"Avaj!" reče Candide, "to je ludilo ustrajavanja na tvrdnji da je sve dobro i onda kad je loše."

Voltaire, Candide, moj prijevod s engleskog prijevoda iz 1918. godine (početak 19. poglavlja)


Svatko ima pravo na životni standard koji omogućuje zdravlje i dobrobit njega samoga i njegove obitelji, uključujući prehranu, odjeću, stanovanje, medicinsku skrb i potrebne socijalne usluge, kao i pravo na sigurnost u slučaju nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, udovištva, starosti ili nekog drugog nedostatka sredstava za život u okolnostima koje su izvan njegove kontrole.

Prvi stavak Članka 25 Opće deklaracije o ljudskim pravima usvojene i proglašene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, Rezolucijom 217 A (III), na dan 10. prosinca 1948. godine

Ljubljana, Slovenija


Ostao sam vječni student što s olovkom u ruci ispunjava bilježnice nespretnim crtežima i što svaki put iznova prilazi klasicima kao da je prvi put. Kako postajem stariji, odmjeravam sve veće prostranstvo svojeg neznanja koje, umjesto da me tišti, navodi da očekujem nova čudesna otkrića.

-------

Prekrasno zvanje profesora umire u beskrajnom ponavljanju ako ga stalno ne nadahnjuje neka vrsta misaonog treptaja, ako nije umijeće osvajanja duša, pokretanja srca. Divim se velikim eruditima, avanturistima duha. No još više volim neslužbene mislioce, koji mogu briljantno rezonirati no s druge strane uživaju u životu, koji su sposobni rugati se samima sebi, smijati se društvenoj komediji. Teško onome tko se smatra vrhovnim svećenikom misli, tko se postavlja kao mag ili prorok. U opasnosti je da ispadne varalica. Franjo Asiški želio je biti Božji žongler. Još skromnije, intelektualci su dvorske lude građanskog društva, ništa više, ništa manje.

Pascal Bruckner, Dobar sin

Laško, Slovenija


Upravo je to svrha naših modernih obrazovnih institucija: da pomognu svakome, koliko mu njegova priroda dopušta, da postane "u tijeku"; da ga unaprijede tako da mu njegov stupanj znanja i znanosti mogu donijeti najveću moguću količinu sreće i financijske koristi. Svatko mora moći formirati neku vrstu ocjene samog sebe; mora znati koliko može razumno očekivati od života. "Veza između inteligencije i imovine" koju ovu gledište postulira ima snagu skoro pa moralnog principa. U takvoj se okolini prezire sva kultura koja izolira, koja postavlja ciljeve iza ciljeva i dobiti, i koja zahtijeva vrijeme: uobičajeno je da se takve ekscentrične tendencije u obrazovanju eliminiraju kao sustavi "visokog egoizma" ili "nemoralnog kulturnog epikurejstva". Prema tamo vladajućem moralu, zahtjevi su posve drukčiji; ono što se prije svega traži je "brzo obrazovanje", tako da se stvorenje koje zarađuje novac može proizvesti najvećom mogućom brzinom; postoji čak i želja da se ovo obrazovanje učini tako temeljitim da se može proizvesti stvorenje sposobno za zarađivanje velike količine novca. Ljudima se dopušta samo precizna količina kulture koja je kompatibilna s interesima dobiti; []

F. W. Nietzsche, O budućnost naših obrazovnih institucija (1872), moj prijevod s engleskog prijevoda J. M. Kennedyja

Spomenik; Celje, Slovenija


S obzirom na stanje naših javnih škola, danas su upravo najbolji nastavnici - oni koji, općenito govoreći i sudeći prema visokim standardima, zaslužuju ovo časno ime - možda najmanje podobni za obrazovanje te neprobrane omladine, nagurane u zbunjene gomile; umjesto toga, oni moraju u nekoj mjeri od njih skrivati ono najbolje što mogu dati. S druge strane, daleko veći broj nastavnika osjeća se vrlo dobro u takvim institucijama, jer su njihove ograničene sposobnosti u harmoničnom odnosu s tupošću njihovih učenika.

-------

S obzirom da je znanost beskrajno uvećana, onaj koji nije pretjerano nadaren, nego je umjerenih sposobnosti, morat će se posvetiti isključivo jednoj grani i zanemariti sve druge ukoliko ikad želi išta postići u svom radu. Ukoliko mu i uspije da se zbog svoje specijalnosti izdigne iznad gomile, i dalje će ostati jedan od njih s obzirom na sve ostalo, to jest, s obzirom na sve najvažnije stvari u životu. Zato specijalist u znanosti sve više nalikuje industrijskom radniku koji provodi cijeli svoj život okrećući jedan poseban vijak ili ručku na određenom instrumentu ili stroju u čijem opsluživanju on stječe iznimnu vještinu. U Njemačkoj, gdje znamo kako odjenuti takve bolne činjenice u poželjnu odjeću, ova je uska specijalizacija naših učenih ljudi čak i predmet divljenja, a njihovo sve veće odstupanje sa staze prave kulture smatra se moralnim fenomenom. "Odanost malim stvarima", "ustrajna dosljednost", postaju iskazi najviše hvale, a nedostatkom kulture izvan specijalnosti paradiramo u inozemstvu kao znakom plemenite dovoljnosti.

F. W. Nietzsche, O budućnost naših obrazovnih institucija (1872), moj prijevod s engleskog prijevoda J. M. Kennedyja

Bosch, detalj

Hieronymus Bosch, detalj

Ovo je peti dio popisa tekstova koji će biti zabranjen kurikularnom reformom, svojevrsni kurikularni index librorum prohibitorum pod nadzorom domoljubnih snaga i Crkve. Kako je započeo ovaj pothvat očuvanja dobre literature, >> pročitajte u prvom dijelu.

<< Kapljice pelinkovca 2 Crtice o nogometu >>

Zadnji put osvježeno: 13. srpnja 2018. godine