Fahrenheit 451, dio drugi (28. siječnja 2018. godine)


Zapamtite kaj vam je Kerempuh rekel:
Hudi bu biškupa odnesel vu pekel.
I šatan bu spekel grofe i prebendare,
gornice i činža prepune ormare!
Kervavo nam je telo Veronikin robec,
vre svira v trombentu tovalruš kmet
Matijaš Gobec.

-------

Sem došel, bogme, štibru platiti!
Graščicu gradsku grajaninu.
prebendaru pak mletvinu.
Gospodinu podimčinu,
pohižninu, ognješčinu.
Magistratu maltarinu,
tovar, tlaku, govedšinu.
Velečasnom presvalščinu,
kapelanu martinščinu.

-------

Prebendari, kancelisti,
kaprali Kompanije Christi,
kancelari, generali,
veliki i mali krali,
Sardanapali i fiškali,
klajnja Jim se mužek mali.
Kušuje Jim vočje stope,
kervave kaple ž njega škrope.

Miroslav Krleža, Balade Petrice Kerempuha

Antun Augustinčić, Spomenik Seljačkoj buni


Poslije je bio još toliko ljubazan da je dopustio pacijentu, na njegovu usrdnu molbu, da pogleda na ekranu svoju vlastitu šaku. I Hans Castorp je vidio što je očekivao da će vidjeti, ali što čovjeku zapravo nije dano da vidi, i što on nikad nije mislio da će mu biti dano vidjeti: vidio je svoj vlastiti grob. Buduće djelo raspadanja vidio je unaprijed, zahvaljujući sili svjetla, meso u kojem je živio vidio je raspadnuto, uništeno, pretvoreno u ništavu maglu, a u njemu pomno oblikovan skelet svoje desne šake, oko čijeg je prstenjaka lebdio, crn i izdvojen, pečatnjak koji je bio naslijedio od djeda: tvrd predmet s ove zemlje kojim čovjek resi svoje tijelo osuđeno da dolje istrune, a prsten, oslobodivši se tako, prijeći će na drugo meso koje će ga opet neko vrijeme nositi. Očima one svoje pokojne rodice, očima prodornim i vidovitim, ugledao je poznati dio svog tijela i prvi put u životu pojmio da će umrijeti. Na tu pomisao pojavi mu se na licu izraz kakav je obično imao kad bi slušao glazbu - prilično glup, pospan i pobožan izraz, naherene glave i poluotvorenih usta.

-------

... potezao bi on kršćanski kozmopolitizam i iskazivao želju da čovjek može svaku zemlju, a ne samo jednu jedinu, nazvati svojom domovinom, odrješito ponavljajući riječi generala isusovačkog reda Nickela da je ljubav prema domovini "kuga i najpouzdanija smrt kršćanske ljubavi".

Thomas Mann, Čarobna gora


Dopustit ćemo im i da zgriješe jer su slabi i nemoćni, a oni će nas voljeti kao djeca zato što ćemo im dopustiti da i zgriješe. Reći ćemo im da će im svaki grijeh biti oprošten ako ga počine s našim dopuštenjem, a da im dopuštamo i da zgriješe zato što ih volimo, i da ćemo kaznu za te njihove grijehe, ako treba, preuzeti na sebe. I preuzet ćemo, a oni će nas obožavati kao svoje dobrotvore koji uzimaju pred Bogom na sebe njihove grijehe. Oni neće imati nikakvih tajni pred nama. Dopuštat ćemo im ili zabranjivati da žive sa svojim ženama i ljubavnicama, da imaju ili nemaju djecu - sve to ovisno o njihovoj poslušnosti - pa će nam se drage volje i rado pokoravati. Najmučnije tajne njihove savjesti - sve, sve će to oni iznositi pred nas, mi ćemo o svemu odlučivati, a oni će rado prihvaćati naše odluke zato što ćemo ih time izbaviti od velikih briga i sadašnjih strašnih muka da sami slobodno o svemu odlučuju.

-------

Oni poročni i buntovni, ali će na kraju postati ipak poslušni. Divit će se, ma i smatrati nas bogovima zato što smo im stali na čelo i pristali da odnosimo slobodu i gospodarimo njima - toliko će im na kraju biti strašna ta njihova sloboda! Ali mi ćemo im reći da slušamo Tebe i da vladamo u Tvoje ime. Opet ćemo ih obmanuti jer Tebe više nećemo pustiti među nas.

-------

Nema trajnije i mučnije brige za čovjeka od toga da, čim postane slobodan, nađe što prije onoga kome će se klanjati. Ali čovjek teži za tim da se klanja onome što je već neprijeporno, toliko neprijeporno da će svi ljudi odjednom pristati da se tome svi odreda klanjaju. Jer briga tih jadnih stvorova nije samo u tome da nađu ono čemu ću se ja ili netko drugi klanjati, nego da nađu tako nešto u što će svi povjerovati i pokloniti mu se, i to bezuvjetno svi odreda. Eto, upravo je ta potreba za zajedničkim klanjanjem glavna muka svakog čovjeka pojedinačno i svekolikog čovječanstva otkako je svijeta i vijeka. Zbog tog zajedničkog klanjanja istrebljivali su jedni druge mačevima. Stvarali su bogove i pozivali jedni druge: "Ostavite se svojih bogova i dođite se klanjati našima, inače ćete stradati i vi i vaši bogovi!" I tako će biti do kraja svijeta.

Fjodor Mihailovič Dostojevski, Braća Karamazovi

Antun Augustinčić, Spomenik Seljačkoj buni, detalj reljefa


Cijela klima misli bit će drukčija. U stvari, neće ni biti misli, kako je danas shvaćamo. Ortodoksija znači ne misliti - nemati potrebu misliti. Ortodoksija je nesvjesnost.

-------

O'Brien je podignuo lijevu ruku, leđima okrenut Winstonu, sa skrivenim palcem i četiri ispružena prsta.

- Koliko sam prstiju podignuo Winstone?
- Četiri.
- A ako Partija kaže da nije četiri nego pet - koliko onda?

-------

Mi znamo da nitko ne dolazi na vlast da je se odrekne. Vlast nije sredstvo nego cilj. Ne uvodi se diktatura da bi se očuvala kakva revolucija; revolucija se diže zato da bi se uspostavila diktatura. Svrha progona su progoni. Svrha mučenja je mučenje. Svrha vlasti je vlast.

-------

Tko upravlja prošlošću upravlja budućnošću. Tko upravlja sadašnjošću upravlja prošlošću.

George Orwell, 1984


No, općenito govoreći, ljudski rod mi je oduvijek bio dostojan prijezira. Nije mi teško priznati da ponekad čitav dan nisam mogao jesti ili slikati čitav tjedan, kad bih primijetio neku osobinu; nevjerojatno je do kojeg se stupnja lakomost, zavist, obijest, neotesanost, pohlepa i uopće cijeli taj zbir osobina što tvore ljudsko stanje mogu vidjeti na nečijem licu, u načinu hoda, u jednom pogledu.

-------

Moja me samoća ne plaši - gotovo je olimpijska.

Ernesto Sabato, Tunel

Bosch, Vrt zemaljskih naslada

Hieronymus Bosch, Vrt zemaljskih naslada, detalj

<< Kako sam prespavao pola godine Cellular patterns >>

Zadnji put osvježeno: 28. siječnja 2018. godine