Fahrenheit 451, dio četrnaesti (25. svibnja 2021. godine)


Čim se čovjek rodi, za njega je pozornica postavljena. Mora jesti i piti te stoga i raditi; a to znači da mora raditi pod određenim uvjetima i na načine koje mu određuje vrsta društva u kojem je rođen. Oba faktora, njegovu potrebu da živi i društveni sustav, on kao pojedinac u principu ne može promijeniti, a to su faktori koji određuju razvoj drugih osobina koje pokazuju veću plastičnost.

Stoga način života, kakav je za pojedinca određen vrstom ekonomskog sustava, postaje primarni faktor u određivanju njegove cjelokupne karakterne strukture, jer ga imperativna potreba za samoodržanjem prisiljava da prihvati uvjete pod kojima ima živjeti.

-----------------

Djelovanje protiv zapovijedi autoriteta, počinjenje grijeha, u svom je pozitivnom ljudskom aspektu prvi čin slobode, odnosno prvi ljudski čin. U mitu je grijeh u svom formalnom aspektu jedenje s drveta znanja. Čin neposluha kao čin slobode početak je razuma. Mit govori o drugim posljedicama prvog čina slobode. Izvorni sklad između čovjeka i prirode je narušen. Bog objavljuje rat između muškarca i žene i rat između prirode i čovjeka. Čovjek se odvojio od prirode, učinio je prvi korak ka tome da postane čovjek postajući "pojedinac". Počinio je prvi čin slobode. Mit naglašava patnju koja je posljedica ovog čina. Nadilaženje prirode, otuđenje od prirode i od drugog čovjeka, zatječe čovjeka golog, posramljenog. Sam je i slobodan, a opet nemoćan i uplašen. Novoosvojena sloboda izgleda kao prokletstvo.

-----------------

Na kraju smo shvatili da su milijuni u Njemačkoj bili jednako onoliko željni predati svoju slobodu koliko su se i njihovi očevi borili za nju; da su umjesto da slobodu žele tražili načine da od nje pobjegnu; da su drugi milijuni bili ravnodušni i nisu vjerovali da je obrana slobode vrijedna borbe i umiranja. Također smo shvatili da kriza demokracije nije osobito talijanski ili njemački problem, već problem s kojim se suočavaju sve moderne države. Nije važno ni koje simbole biraju neprijatelji ljudske slobode: sloboda nije manje ugrožena ako se napadne u ime antifašizma nego u ime izravnog fašizma. Ovu istinu tako je snažno formulirao John Dewey da tu misao izražavam njegovim riječima: „Ozbiljna prijetnja našoj demokraciji“, kaže on, „nije postojanje stranih totalitarnih država. Prijetnja su isti oni uvjeti koji postoje u našim osobnim stavovima i u našim institucijama, a koji su u stranim zemljama predali pobjedu vanjskom autoritetu, disciplini, uniformiranosti i ovisnosti o Vođi. Sukladno tome je i bojno polje ovdje - u nama samima i u našim institucijama.”

Erich Fromm, Bijeg od slobode


Kaiser o književnosti nije imao pojma. A Heisenberg, atomski fizičar, više puta me je pitao zašto baš pisci sve vide tako sivo - svijet, ipak, nije tako siv. Po prirodi stvari, na to nisam imao što da odgovorim.

-----------------

Velika državna nagrada, ponavljao bih, dodjeljuje se za takozvano životno djelo, i to u poodmakloj dobi, i dodjeljuje je takozvani Umjetnički senat, koji čine dobitnici Velike državne nagrade, a Velika državna nagrada ne dodjeljuje se isključivo za književnost, već i za takozvane vizualne umjetnosti, glazbu itd. Kad bi me Ijudi pitali tko je sve dobio takozvanu Veliku državnu nagradu, svaki put bih odgovorio - sve sami govnari, a kad bi me pitali kako se zovu ti govnari, naveo bih niz govnara koji su im svi do jednog bili nepoznati; ti govnari bili su poznati jedino meni. Onda i sam Umjetnički senat čine sve sami govnari, govorili bi, budući da ti sve njih, što sjede u Umjetničkom senatu, nazivaš govnarima. Da, rekao bih, u dotičnom Umjetničkom senatu sjedi sve govnar do govnara i to sve sami katolički i nacionalsocijalistički govnari, a uz njih i poneki Židov radi alibija. Povraćalo mi se od tih pitanja i tih odgovora. I ti govnari, govorili bi ljudi, svake godine biraju nove govnare u svoj senat tako što im dodjeljuju Veliku državnu nagradu. Da, odgovorio bih, svake godine se u Senat koji se naziva Umjetnički senat, a koji predstavlja zlo koje se nikako ne da iskorijeniti i perverzni apsurd naše države, biraju, zapravo, novi govnari. To je sabor najvećih ništarija i kučkinih sinova, napomenuo bih svaki put.

-----------------

Vidim pacijente i njihovu rodbinu, jedne poput drugih, u beznađu do grla, te perfidne doktore, licemjerne sestre, sve zakržljali karakteri u smrdljivim i zagušljivim bolničkim hodnicima, histeriju, drskost i lažnu požrtvovnost, a sve u cilju uništenja ljudi, i na jesen u zraku iznad bolnice čujem na tisuće, desetine tisuće vrana što nebo mrače i pomrače, i kreštanjem svojim razaraju sluh svakog pacijenta ponaosob. Vidim vjeverice koje grabe stotine bačenih, izbljuvanih paprinatih maramica plućnih bolesnika, te kako mahnito trče uz drveće. Vidim poznatog profesora Salzera kako iz grada dolazi na brijeg Baumgartner Höhe, kako prolazi hodnicima da bi u operacijskoj dvorani kasapio pacijente, elegancijom svojstvenom samo njemu, nadasve poznatom; profesor se specijalizirao za operacije dušnika i pluća, profesor Salzer je sve češće dolazio na Baumgartner Höhe, a sve više pacijenata ostajalo je uskraćeno za dio dušnika i pluća. Vidim kako se svi pred profesorom Salzerom klanjaju, iako profesor ne čini čuda, već s najboljom namjerom i velikim umijećem svoje pacijente zasijeca i onijemljuje i kako u skladu s vrlo preciznim planom, žrtve svog učinka svojim visokim umijećem prijevremeno tjera u grob, mnogo ranije nego što je predviđeno prirodnim putem, to jest bez njega, premda on, najbolji od najboljih u svom području, ništa ne može učiniti; naprotiv, on i njegovo umijeće i njegova elegancija bili su u potpunosti vođeni višim, da ne kažemo najvišim, etičkim načelom njegovim. Svi su željeli da ih operira profesor Salzer []

Thomas Bernhard, Moje nagrade


Ljudi poput Jeannie Billroth, koja je nekad barem imala visoko razvijen umjetnički sluh, u pogledu realnog života i realnog ophođenja s ljudima nemaju, zapravo, nikakvog takta, pomislih. Iza toga da se Jeannie, tijekom dva desetljeća, od vjerojatno izvorno obdarene, možda čak i talentirane umjetnice, pretvorila u malograđanskog beskrupuloznog društvenog licemjera, najjezivije provenijencije, krije se i mnogo više, pomislih. Međutim, to društveno licemjerje oduvijek se krilo u njoj, pomislih, samo što mi tada, prije trideset ili dvadeset godina, sva ta odvratnost na njoj nije još bila tako otužno očigledna kao danas, pomislih, njene slabosti i njene generalne, zapravo, gadosti, uopće mi nisu upadale u oči. Dugo vidimo samo jednu stranu osobe, jer onu drugu, iz nagona za samoodržanjem, uopće ne želimo vidjeti, pomislih, sve dok odjednom ne sagledamo sve njene strane - zato nam se ona i zgadi, pomislih.

-----------------

Jeannie Billroth je također sjedila u muzičkom salonu, preko puta mene, i ne izustivši ni riječ promatrala scenu između Auersbergera, u kojeg je tada, prije trideset ili dvadeset pet godina, bila zaljubljena, i to više nego u mene, i između glumca Burgteatra s kojim je još u blagovaonici željela stupiti u takozvani intelektualni razgovor, kako je to uvijek zvala, ali do kojeg nije došlo, jer se glumac Burgteatra nije dao upecati ni na jedno njeno pitanje, ne upustivši se uopće u razgovor s njom, ne pruživši joj ni najmanju priliku da s njim povede intelektualni razgovor, glumcu Burgteatra bilo je draže da se posveti smuđu i vrati svojim šalama i pošalicama. Jeannie je oduvijek željela voditi intelektualni razgovor, kako ga je sama nazvala, te je u svakoj prilici naglašavala da joj je u odnosu s ljudima stalo do intelektualnog razgovora i da je isključivo to razlog zbog kojeg se uopće pojavljuje u društvenim krugovima, mada ni sama nije imala jasnu, pa ni približnu predstavu o tome što intelektualni razgovor zapravo predstavlja. Željela je vjerovati da je baš glumac Burgteatra prava osoba za takav intelektualni razgovor, ali prevarila se; glumac Burgteatra je ove večeri želio sve, samo ne i takozvani intelektualni razgovor, čak ni ono, takozvano, svakodnevno intelektualno, ne upustivši se ni jednom u ono što bi se moglo označiti kao njegov fah. Jeannie je iznova pokušavala da glumca Burgteatra, može se reći, liši njegove rezerviranosti, ne znajući da glumac Burgteatra nema nikakve rezerve, niti je ikakve mogao imati, pomislih, budući da se, zapravo, u slučaju glumca Burgteatra, na kraju krajeva, radilo o glupanu, jednom među mnogima koji su angažirani u Burgteatru i koji u svojoj intelektualnoj skučenosti sve više, zapravo, tonu u ispraznost, stasavaju, i u Burgteatru dočekuju starost. Štoviše, na licu ovog glumca Burgteatra nije bilo ni nagovještaja nečega što bi se dalo okarakterizirati kao nešto intelektualno, rekoh sebi, a Jeannie to nije primijetila.

-----------------

Kad razgovaramo s tim mladim ljudima iz generacije osamdesetih, mi ne saznamo ništa što nas uistinu zanima, mi pričamo li pričamo i pričamo, a oni ne razumiju o čemu mi to pričamo, kao što oni pričaju li pričaju i pričaju, a mi ništa ne razumijemo, niti išta želimo razumjeti, rekoh sebi. Pričati s mladim ljudima ne vodi ničemu, rekoh sebi, tko tvrdi suprotno - taj je licemjer, jer starijim ljudima, točnije, ljudima u godinama, mladi nemaju što reći, to je živa istina; to što mladi ljudi kažu ljudima u godinama, apsolutno nije interesantno, apsolutno, pomislih, i pravo je licemjerje tvrditi suprotno. Oduvijek je bilo u modi govoriti da stari trebaju razgovarati s mladima, jer mladi imaju toliko toga reći ljudima u godinama, ali slučaj je baš htio suprotno, mladi nemaju ljudima u godinama baš ništa reći. Naravno da bi ljudi u godinama imali što reći mladima, ali mladi ne razumiju što im ljudi u godinama žele reći, jer oni to i ne mogu razumjeti, stoga i neće da razumiju.

Thomas Bernhard, Sječa šume


Princeton, 3. siječnja 1954. godine

Dragi g. Gutkind,

Potaknut ponovljenom Brouwerovom* sugestijom, pročitao sam dobar komad Vaše knjige i zahvaljujem Vam što ste mi je posudili. Ono što me je iznenadilo je ovo: s obzirom na činjenični stav prema životu i društvu, mi imamo mnogo toga zajedničkog - Vaš osobni ideal s težnjom za oslobođenjem od egoističnih želja, za stvaranjem ljepote i plemenitosti u životu s naglaskom na ljudskom faktoru nas ujedinjuje u našem "neameričkom" stavu.

Pa ipak, da nije bilo Brouwerovog prijedloga ne bih se nikad ozbiljno upustio u čitanje Vaše knjige jer je napisana jezikom koji je meni nepristupačan. Riječ "Bog" za mene nije ništa osim izraza i proizvoda ljudske slabosti, a Biblija je zbirka drevnih, ali ipak posve primitivnih legendi. Meni to nikakva interpretacija, kako god suptilna bila, ne može promijeniti. Te profinjene interpretacije su naravno vrlo raznolike i nemaju skoro ništa s izvornim tekstom. Za mene je židovska religija, kao i sve druge religije, utjelovljenje priprostog praznovjerja. I židovski narod, kojem ja rado pripadam, i čijim sam mentalitetom duboko prožet, nema za mene različit kvalitet od svih drugih naroda. Koliko ja mogu suditi iz svog iskustva, oni nisu nimalo bolji od bilo koje druge ljudske skupine, premda su zaštićeni od [počinjenja] najgorih gadosti time što nemaju moći. Osim toga ja u njima ne vidim ničega "odabranog".

Za mene je općenito bolno što Vi tvrdite da ta privilegirana pozicija postoji i što taj stav pokušavate obraniti dvama zidovima ponosa - vanjskim kao čovjek, a unutarnjim kao Židov. Kao čovjek Vi zagovarate, takoreći, odustajanje od kauzalnosti koju inače prihvaćate, a kao Židov zagovarate privilegij monoteizma. Ali ograničena kauzalnost nije više uopće kauzalnost, kako je to naš sjajni Spinoza shvatio s kirurškom preciznošću, najvjerojatnije prvi od svih. A animističke interpretacije u poganskim religijama nisu u principu poništene monopolizacijom. S takvim zidovima možemo samo postići izvjesno samozavaravanje, ali to ne unapređuje naš moralni stav. Upravo suprotno.

Sad kad sam potpuno iskreno iskazao naše razlike u intelektualnim uvjerenjima, meni je i dalje jasno da smo mi prilično blizu jedan drugom u suštinskim stvarima, tj. u našem vrednovanju ljudskog ponašanja. Ono što nas razdvaja su, Freudovim jezikom, samo intelektualni "potpornji" i "racionalizacije". Stoga smatram da bismo se vrlo dobro razumjeli da razgovaramo o konkretnim stvarima.

S prijateljskom zahvalnošću i najboljim željama,

Vaš A. Einstein

* L. E. J. Brouwer (1881 - 1966) - matematičar

- pismo Alberta Einsteina, moj prijevod s engleskog, uz konzultaciju njemačkog izvornika i komentara Stevena H. Cullinanea (2009)


U mladosti sam mučio životinje. Pamtim kako sam se u Maloszycama igrao sa seoskim dječacima. Presijecali smo bičevima žabe. Danas se bojim - to je prava riječ - patnje muhe. I taj strah me užasava kao da je u njemu sadržano neko grozno slabljenje spram života, ja se stvarno bojim toga što ne mogu podnijeti bol muhe. Općenito se s godinama u meni odigrala evolucija, čiju tragičnu i pogibeljnu narav ne želim skrivati, naprotiv, htio bih je učiniti što vidljivijom. I tvrdim da nije svojstvena samo meni, već cijelomu naraštaju.

[]

Do čega me je onda dovela evolucija, koju sam sažeo u gornje tri točke - mene i puno njih meni nalik? Mutniji smo - i nesigurniji spram prirode od nekadašnjih ljudi, koji su, valja priznati, u tome imali više stila.

Witold Gombrowicz, Bestijarij

Ovo je četrnaesti dio popisa tekstova koji će biti zabranjen kurikularnom reformom, svojevrsni kurikularni index librorum prohibitorum pod nadzorom domoljubnih snaga i Crkve. Kako je započeo ovaj pothvat očuvanja dobre literature, >> pročitajte u prvom dijelu. S odmakom vremena, ovaj se pothvat polako pretvara u odabir zanimljivih odlomaka iz literature koju sam u zadnje vrijeme čitao, ali kako je literatura koju ja čitam dobrim dijelom posve "blasfemična" i "nedomoljubna", sve se i dalje dobro uklapa u početnu zamisao.

<< Na palubi broda Lažni ljudi >>

Zadnji put osvježeno: 31. svibnja 2021. godine