Čitajući godišnja izvješća (29. svibnja 2011. godine)

Ovaj post sadrži tekst koji sam napisao na poziv akademika Gorana Pichlera povodom 50-godišnjice Instituta za fiziku. Tekst je trebao biti objavljen u obljetničkoj monografiji, no nije izgledno da će se to dogoditi u neko skorije vrijeme. Zato čitateljima "Konstrukcije stvarnosti" nudim ekskluzivu. Tekst je prilično dug, pa ga u cijelosti možete pročitati >> u PDF formatu OVDJE. Ispod donosim nekoliko isječaka iz kojih možda možete procijeniti zanima li vas to imalo.

. . . . . .

Dvadesetdevetog ožujka 2011. godine pred Znanstvenim vijećem Instituta za fiziku pročitao sam „Izvješće povjerenstva za izbor dr.sc. Veljka Zlatića u zvanje počasnog znanstvenika Instituta za fiziku“. Pročitao sam ga zato jer sam predsjedavao povjerenstvu za izbor, a članovi povjerenstva bili su dr. Ognjen Milat i dr. i institutski akademik Goran Pichler. Goran me je nakon svog iskustva u radu u povjerenstvu i pozvao da napišem ovaj prilog, kao doprinos publikaciji koja bi se trebala pojaviti o pedesetoj godišnjici Instituta za fiziku u Zagrebu koja je ove, 2011. godine. A kako će ovaj moj tekst na kraju biti upotrijebljen i da li će uopće biti, nije mi potpuno jasno, ali ja sam svoju zadaću odradio.

Rad u povjerenstvu za izbore u zvanja obično je izrazito dosadna, a i ponešto opterećujuća djelatnost. Dosadna je zato jer je forma izvješća koje se od povjerenstva očekuje fiksirana raznim pravilnicima i zakonima pa je skoro nemoguće pokazati imalo originalnosti. Opterećujuća je zato jer se radi o kolegi koji napreduje i o drugim kolegama koji napredovanja prate jer će i sami napredovati pa je važno da izvješće bude što je preciznije moguće, tako da ga se može srčano braniti pred svim napadima. Mi znanstvenici smo skloni preispitivati svoj, a pogotovo tuđi rad, i zato napadi nisu uopće neočekivani. Naprotiv. No, to ne treba shvatiti negativno nego kao ukras naše djelatnosti koja je jedna od zadnjih utvrda slobode od dogmatizama svih vrsta, premda nam se zidovi u posljednjih nekoliko desetljeća urušavaju. I tako, očekujući znatiželju dragih i nešto manje dragih institutskih kolegica i kolega, u pisanju izvješća za dr. Zlatića potražio sam uporišne točke na kojima bih mogao izgraditi neko koliko-toliko stabilno stajalište na kojemu bismo kao povjerenstvo mogli stati i opstati. Naravno, moguće uporišne točke su sjećanja i mišljenja institutskih djelatnika.

Taj sam bogati izvor informacija nakanio iskoristiti što je bolje moguće i u toj sam namjeri obavio nemali broj razgovora u četiri oka o liku i djelu dr. Zlatića. Nije to u ovom slučaju nimalo čudno kako će se možda nekom neupućenom čitatelju učiniti. Radilo se naime o izboru u zvanje počasnog znanstvenika Instituta, i to prvom u povijesti Instituta, a pravilnik o tom izboru napisan je tako da naglašava dva aspekta djelovanja kandidata: onog strogo znanstvenog i prepoznatljivog jednako u bilo kojem dijelu svijeta, ali i onog kojeg je mnogo teže definirati, a koji se tiče djelovanja „na dobrobit instituta“, tj. obavljanja aktivnosti „važnih za skladno funkcioniranje Instituta kao institucije na kojoj se obavlja znanstvena djelatnost“ kako i napisasmo u izvješću. Nakon mojih razgovora skupio sam veliki broj podataka koji su govorili o djelatnostima dr. Zlatića u ovom drugom aspektu njegove karijere, no pojavio se i jedan veliki problem: podaci su bili nekonzistentni.

Naravno, nama su znanstvenicima takve situacije sasvim prirodne, i moglo bi se reći i da ih očekujemo s određenim veseljem, jer razrješenje nekonzistencije obično vodi nekom otkriću, nekoj novosti. No, u ovom slučaju nekonzistencije su bile rašomonske vrste pa sam se ustrašio da je moja sposobnost teorijskog i analitičkog uvida daleko inferiorna kompleksnoj stvarnosti s kojom sam se suočio, a pogotovo njenoj povijesnoj evoluciji. Nije mi u razrješenju te situacije mnogo pomogao ni razgovor s dr. Zlatićem, vođen tijekom pauze u cjelodnevnom procesu ocjene projekata predloženih Hrvatskoj zakladi za znanost. Opatijska rivijera obasjana suncem veljače i razgovori o izvrsnosti, Hirsch-ovom faktoru i europskim i američkim znanstvenim projektima. Između ostalog.

I tako počinje ova pripovijest. Naime, pretražujući literaturne izvore vezane uz svoj predmet istraživanja, shvatio sam da bogat izvor informacija postoji u obliku serije monografija s domaćom recenzijom i to direktno meni pod nosom, točnije u sobi do mog nosa: u tajništvu Instituta. Radi se naravno o seriji monografija koja se zove „Godišnja izvješća Instituta za fiziku“, a najstarija monografija u nizu je iz 1971. godine.

Studiranje godišnjih izvješća djelatnost je koju bih mogao preporučiti svakom suradniku Instituta. Nauči se najprije koliko su naša bivanja i djelovanja prolazna. Svaki naš znanstveni uspjeh, svaki mukom izboreni članak sahranit će neko godišnje izvješće i možda će o njemu u najboljem slučaju saznati neki tridesetdevetogodišnji junac koji nema pojma kroz što smo sve prolazili da bismo došli tu gdje jesmo. Sad sam malo zastranio u plitku poeziju, premda nisam siguran da li bi se riječ „junac“ mogla uklopiti u sentimentalne note koje sam zasvirao. Možda bi to i prošlo kod Jesenjina, Majakovskog ili Bukowskog pa u tom smislu odustajem od brisanja.

Nauči se iz čitanja godišnjih izvješća i mnogo više od puke i po tisućiti put obnovljene spoznaje o vlastitoj konačnosti. Ja sam naučio, recimo, da su stariji kolege nekad bili mlađi od mene. Zanimljiva je to spoznaja s kojom bi se moglo lijepo poigrati. Moglo bi se napisati na primjer roman ili barem kratku priču naslovljenu „Kako je Institut za fiziku izgledao kad je dr. Zlatić imao 39 godina“ (tj. isto onoliko kao i onaj zamišljeni junac koji lista godišnja izvješća u prethodnom paragrafu). Meni je zanimljivo bilo i da su neki od mojih starijih kolega pokušavali djelovati s namjerama i zamislima sličnim mojima, premda je nekima od njih danas teško razumjeti zamisli koje stoje iza mog djelovanja. Stoga je čitanje godišnjih izvješća dobro i za starije i za mlađe djelatnike Instituta. Onima koji očekuju od ovog teksta kratki sažetak koji će im uštediti taj trud mogu odmah reći da će im očekivanja biti iznevjerena jer će moj tekst dati tek vrlo površan i vrlo osobno obojen pregled cjelokupnog materijala.

Nakon ovog uvoda i nakon svih iznesenih ograda koje pozicioniraju moj pristup problemu, slijede fragmenti iz godišnjih izvješća koji su meni nešto govorili, koji su se meni učinili zanimljivim i koje sam imao potrebu naglasiti i komentirati. A sad, i samo ovdje, potpuno ozbiljno: Nije mi bila namjera nikoga uvrijediti ili ismijati kroz svoje interpretacije niti mislim da sam to igdje u tekstu koji prethodi i slijedi učinio. Svi smo mi kao autori itekako svjesni koliko su neke naše zamisli i stavovi podložni relativizaciji, kritici, pa čak i ismijavanju, pogotovo kad ih se pogleda s vremenske distance. Na kraju, ni sami se često ne slažemo s mnogo toga što smo napisali prije dovoljno dugo vremena. Mi kao znanstvenici to najbolje razumijemo, a budući da ja ovdje ne pišem comment nego površni i dobronamjerni review, konfliktni i potcjenjivački pristup je isključen. Pa krenimo.

. . . . . .
. . . . . .

No, stvari su i još zanimljivije. Naime, studirajući, za potrebe izvješća o izboru, citiranost radova dr. Veljka Zlatića saznao sam da je njegov rad Costi, Hewson i Zlatić, „Transport coefficients of the Anderson model via the numerical renormalization group“ objavljen u časopisu Journal of Physics – Condensed Matter četvrti najcitiraniji članak s afilijacijom našeg instituta (citiran 267 puta na dan 21. ožujka 2011. godine). Koja su prva tri? Nitko od djelatnika Instituta kojima sam uputio ovo pitanje nije mi mogao odgovoriti na njega, no zanimljivo je da su im reakcije na moj odgovor bile skoro pa identične. Dakle, tri najcitiranija rada u povijesti Instituta, koji nose afilijaciju Instituta za fiziku su:

Svakako želim još jednom naglasiti da su ovo radovi koji nose afilijaciju Instituta i da mislim da bismo se trebali njima ponositi jer pokazuju da je i u tom vrlo ranom periodu u povijesti Instituta na Institutu bilo žive, autonomne i iznimno kvalitetne znanstvene aktivnosti. Tome težimo i danas. Moglo bi se na osnovi iznesenih činjenica interpretirati i da je Institut u svijetu najpoznatiji po svojoj djelatnosti u biofizici.

. . . . . .

Ako su vam se gornja dva odlomka dopala ili su vas barem zainteresirala, onda >> downloadirajte moj cijeli tekst u PDF formatu OVDJE. Iz njega ćete naučiti nešto o pedesetogodišnjoj povijesti Instituta za fiziku, ali možda ćete još više naučiti o tome kako ja gledam na tu povijest.

<< Znanstvenikov stol Značenje svega toga >>

Zadnji put osvježeno: 29. svibnja 2011. godine