Boje su u nama (11. travnja 2019. godine)

U ponedjeljak 8. travnja 2019. godine održao sam dva predavanja o bojama, jedno u Puli, u Zajednici tehničke kulture, a drugo u Opatiji, u organizaciji Savjeta mladih Grada Opatije. Oba predavanja održana su u okviru Festivala znanosti kojem su ove godine tema bile boje. Na linku iznad (stream s YouTubea) možete poslušati montažu predavanja iz Opatije (Boje su u nama) gdje sam na zvučni zapis uklopio slajdove. YouTube zapis je visoke kvalitete pa predlažem da ga pogledate preko cijelog ekrana jer ima veću rezoluciju od ove s kojom sam ga ugradio na stranicu (kliknite na oznaku kvadrata s iprekidanim stranicama u donjem desnom kutu video zapisa).

U predavanju se govori o fizikalnim, biološkim, evolucijskim, likovnim, percepcijskim, jezičnim ... i drugim aspektima boje, a uključuje analizu boja cvjetova te refleksije, transmisije i apsorpcije svjetlosti, tj. mehanizama koji objektima, pa i cvijeću, daju boje. Sadrži i reprodukcije slika za koje sam smatrao da dobro predstavljaju neke aspekte boja i gledanja, pogotovo učenja gledanja. Tu je, naravno, Monet, ali i Monsted, Alvarez i Seurat pa čak i jedan skromni Šiber, koji je uključen samo zato što njegova akvarelna skica prikazuje plućnjak o kojem se u predavanju govori.

Čunjići pčele i čovjeka

Kad sam trebao napisati prijedloge predavanja za program i organizatore, dugo sam razmišljao kako bi se to o čemu želim govoriti dalo lijepo zapisati, ali mi na pamet nije padalo ništa osim nekakvih "obojenih" rečenica sličnih haikuima (sažetke sam na kraju ipak napisao). Evo ih ispod:


Maslačci u nabujaloj travi
pokazuju kuda je nekad prolazila staza.

----------

Korito rijeke neba krivuda
između krovova visokih kuća.

----------

U polju visokog žita
kljunovi dviju roda
trepere kao plamičci.

----------

U sjeni vrelog ljetnog dana
na uglancanom kamenu korza
tragovi neba kao lokve.

----------

Rascvala polja uljane repice
u rano svibanjsko jutro
kad se brda u pozadini
još ne odvajaju dobro od neba.

----------

U magli koja se danima ne odiže od tla
vrana sjedi u bršljanu na zidu
s kestenom u kljunu.

Kao što rekoh, osim predavanja u Opatiji, održao sam i jedno u Puli (Koje ti boje trebaju da obojiš svijet?), pred uglavnom srednjoškolskom publikom i to na poziv profesora fizike u Tehničkoj školi u Puli, Marija Turića. Marija (ispod) poznajem još od 2005. godine, već me je nekoliko puta pozivao da predajem u Puli i Pazinu, a ovaj put Mario me odveo i u svoj kabinet fizike.

Mario Turić pokazuje voltmetar u drvenom kućištu.

Pobudilo je to u meni navalu sjećanja iz djetinjstva kad sam u jednom, baš takvom kabinetu, u osnovnoj školi, provodio dane i dane, mnoge vikende s instrumentima, zadacima, demonstracijama i nastavnikom fizike, Arifom Šaljom.

Kabinet fizike, Tehnička škola u Puli.

Morao sam opet opipati Iskrine voltmetre, ampermetre i vatmetre u toplom drvenom (!) kućištu na kojima piše "tokovno območje", velike dinamometre za demonstraciju Arhimedovog zakona i Newtonove prizme napunjene vodom. Vidio sam realnu sliku konkavnog zrcala i šokirao se koliko je stvarna, toliko da sam je posve zamijenio za stvarni objekt. Naučio da se "lako" (a zapravo genijalno, jer su genijalne stvari one za koje ti je žao što ih se ti nisi sjetio jer su tako očigledne) može dokazati da je objekt koji pada u bestežinskom stanju.

Mario Turić u kabinetu fizike.

Puštao sam čelične kuglice s Galilejeve kosine o kojoj mi je Mario pojasnio stvari koje sam nekako znao, a i nisam znao, jer je Mario mnogo praktičniji fizičar od mene. Pričali smo i o tome - o važnosti demonstracije za razumijevanje svijeta i zašto tablet i simulacija nikad neće moći zamijeniti vrijednost eksperimenta u stvarnosti.

Uglavnom, roknulo me je sve to dobro u glavu i vratilo u jedno posve drugo, davno vrijeme pa sam pomislio da bi bilo šteta da i ovdje ne podijelim pokoju fotografiju.

Ampermetar i vatmetar u drvenom kućištu.
<< Fahrenheit 451, dio osmi .

Zadnji put osvježeno: 11. travnja 2019. godine