Žužemberk (26. veljače 2017. godine, materijal iz 25.2.2017.)

Valjda je ime dovoljno čudno da ga zapamtiš. Žužemberk. Stotine puta na autoputu do Ljubljane. Žužemberk i silueta dvorca. Jednom treba i otići baš tamo. Danas. To je uvijek najbolje vrijeme.

Jedni kažu da ime dolazi od njem. Seisenberg, Seisenburg (od eisen - željezo), a drugi od sausen što bi značilo šumiti, zviždukati, možda od Krke koja protječe kroz mjestašce. Iznad Krke je dvorac. Grad.

Zatvoren je. Šteta, bilo bi lijepo vidjeti Krku i most s visine. Otvoreno samo u ljetnim mjesecima, a i to na vlastitu odgovornost :) Na lastno odgovornost.

Uz dvorac je lijep, širok i prozračan trg. Lokalni piju pivo i veselo se prepucavaju glasno se smijući.

Dan je lijep, a da dolazi vrijeme boja govori i grm pun žutih cvjetića pred vratima stare zgrade (ispod).

Ima i ptičica, naravno. Pitam se kako pjevaju slavuj i drozd i pjevaju li ljepše od kosa? Pitam se jesam li ikad čuo slavuja i drozda? Šarene ptičice naslikane na drvenoj kući u Žužemberku ne pjevaju. Ali su lijepe (ispod).

Boje na propaloj kući pored mosta preko Krke (ispod). Ovdje počinje šetnica uz rijeku.

Na grbu Žužemberka je ris. Kažu da je ovdje nekad bilo risova. Sad ih više nema. Osim na kanalizacijskim poklopcima (ispod).

Žužemberk je grad s velikom tajnom, maglovitom i podijeljenom, bolnom poviješću s kojom nitko ne zna što bi. Uočava se to tek kad se Žužemberk pogleda malo detaljnije.

Ispred zgrade općine, na najsitaknutijem mjestu, bista je Lade Ambrožiča Novljana (1908-2004), slovenskog partizana, komunista i general-majora, načelnika glavnog štaba NOV i POS (ispod). Ambrožič je umro 2004. godine, a u Žužemberku se borio kao komandant Gupčeve brigade. Bista mu je podignuta 2006. godine, a dio Slovenaca se tome žestoko protivio, a i danas protivi. Spomen-ploča na glavnom trgu sadrži podatke o turbulentnim zbivanjima oko Žužemberka u ratu.

- U travnju 1941, Žužemberk osvajaju Talijani, osnivaju se prve partizanske jedinice.

- 26. ožujka 1942. godine partizani napadaju karabinjersku postaju, a 13. srpnja grad oslobađa Zapadnodolenjski odred. Osniva se partizanska komanda grada, ali ga već 30. kolovoza ponovno osvajaju Talijani. Cijelu iduću godinu, do jeseni 1943. godine vode se borbe za grad u kojem su se utvrdile talijanska i belogardejska posada.

- Grad oslobađaju partizani 8. rujna 1943. godine.

- 27. listopada grad osvajaju Nijemci i ruše stari trg grada.

- 28. studenog 1943. Žužemberk opet oslobađaju partizani.

- 23. travnja 1944. godine grad opet zauzimaju Nijemci i domobrani. U idućih 7-8 mjeseci stalno se mijenja kontrola nad gradom, s partizanske strane bore se Cankareva i Gupčeva brigada pod komandom Lade Ambrožiča-Novljana.

- U veljači 1945. godine grad osvajaju Nijemci i domobrani koji ubijaju 34 Žužemberčana, civila, među njima i šestogodišnjeg dječaka.

- 8. svibnja grad je konačno oslobođen. 117 stanovnika Žužemberka poginulo je u ratu.

Ta je povijest grada tu, a opet i nije tu. Kao da previre, mijenja se. Izranjaju poraženi, tonu pobjednici. Pa opet. Neki pričaju povijest drukčije i ismijavaju ono "osloboditi". Kažu da su Ambrožič i njegovi bili rušitelji grada i pljačkaši. Svatko danas govori, ispravlja i prepričava povijest kako mu se hoće i uglavnom priča o samo svojoj strani. Danas treba pažljivo čitati i slušati.

U međuvremenu, u parkiću pored biste Ambrožiču dodani su i drugi znakovi i lica. Tu je npr. knez Janez Vajkard Auersperg (1615 - 1677).

Iza Ambrožičeve glave svejedno lepršaju zastave grada, Slovenije i Europe.

Visoko nad gradom, na izdvojenom brdu dominira lijepa crkva sv. Mohora i sv. Fortunata. Penjući se do nje, prolazimo Partizanskom cestom (ispod).

Cesta vodi pored osnovne škole pred kojom se nalazi bista Leona Štukelja (1898 - 1999). Kaže pokojni Leon:

"Vedno sam se rad spominjal tistih lepih časov iz otroške dobe, ko sam v Zafari živel veselo, brezskrbno življenje in se seznjal s trdim delom dolenjskega ubožnega kmeta."

Zafara je selo odmah iznad Žužemberka, na brdu - crkva zapravo teritorijalno "pripada" Zafari. Sjeverozapadni dio Dolenjske zove se Suha krajina, a Žužemberk je u tom dijelu najveće naselje.

Crkva se uzdiže (ispod), ali neće još dugo, blizu smo vrha.

S visine se vidi Žužemberk i stari grad u plavičastoj izmaglici i dimu (ispod; kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Pored crkve je spomenik s križem i četiri ploče s imenima (ispod) na kojem piše (moj prijevod sa slovenskog):

Na ovom su spomeniku imena muškaraca i mladića naše župe - slovenskih domobrana, boraca protiv komunizma - a i imena žena i djevojaka koje su dijelile njihovu sudbinu.

Većina ih nije pala u borbi, bili su izdani i ubijeni. Ne zna se gdje je njihovo zadnje počivalište. S poštovanjem i boli ih zato prima rodni kraj.

Župna zajednica Žužemberk, 1995.

Mnogo je muških imena, više od dvjesto, a ima i šest ženskih: Pavla, Pavlina, Milena, Cirila, Marija i Amalija. Kao civilne žrtve rata navodi se 11 imena, među njima i dvije žene. Ovo "borci protiv komunizma" danas valjda zvuči kao neka zasluga. Barem nekima. Zamijenilo je ono "domaći izdajnici" i "suradnici s okupatorom".

Crkva je bila srušena za vrijeme II svjetskog rata, a ponovo je posvećena 1994. godine.

S brda puca pogled na brdo preko puta, vidi se visoki i tanki spomenik, raketa koja stremi nebu (ispod). Što je to?

Prema spomeniku nema putokaza, to je dobro čuvana tajna Žužemberka. Put se prvo spusti, a onda podigne prema drugom brdu. S jednog brda na drugo, crkva i spomenik gledaju se i danas preko nišana (ispod; kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj veličini). Svatko na svojoj utvrđenoj poziciji.

Ispred spomenika su vijenci (ispod) ...

... a na njemu, ispod petokrake, piše (moj prijevod sa slovenskog).

1941- 1945

U Narodnooslobodilačkom ratu je u borbi s okupatorima i domaćim izdajnicima na području Suhe krajine poginulo

1144

partizana i aktivista Osvobodilne fronte.

Slava im.

I ovdje su ploče s imenima (ispod). Mrtvi s jednog brda i mrtvi s drugog brda. Svatko ima svoje mrtve, a vrijeme bi ih htjelo izjednačiti. Sad sve ovisi o onima koji čitaju.

I ovdje se vije slovenska zastava (ispod), premda je danas viju svi. Ne zna se više tko je borac za domači kraj, a tko je domači izdajalec. Treba pažljivo čitati, mnogo se laže oduvijek.

Autor aluminijskog spomenika teškog 4500 kg je arhitekt Marjan Tepina.

<< Istarski finisterre Kidričevo >>

Zadnji put osvježeno 26. veljače 2017. godine