Zabilješke o raku 1, 4. studenog 2022. godine

Ne puštaju nikoga van, ni na hodnik, a kamoli oko bolnice, dijelom zbog korone, a dijelom i zato što su pacijenti na odjelu uglavnom teško imunokompromitirani. To je noćna mora za one bolesnike koji još nisu prestali pušiti. Zdravko me, u pauzi nakon dvije 24-satne kemoterapije, nakon što je nekoliko puta skoro pa halucinirao o cigareti, pita bi li mi smetalo da on zapali jednu u WCu. Ne bi mi smetalo, kažem ja, ja sam bivši pušač, znam kakva je to napast.

Dok mi u nosnice ulazi dim cigarete pomiješan s nekakvim odvratnim dezodoransom koji Zdravko šprica po WCu, valjda da ga sestre ne otkriju, pomislih da sam otplatio barem komadić duga za sve one ljude koje sam trovao po kafićima i tulumima, u vremenu koje više nikako ne mogu povezati sa sobom.

Zdravko stalno vidi mrtvace, zamišlja ljude koji su umrli u njegovom krevetu, možda baš kao i on, s iglom u veni i kemoterapijom od 24 sata kapanja. Pita me što ja mislim, je li netko umro u njegovom krevetu. Ne znam što da mu kažem pa šutim, iako ih je, naravno, veliki broj umro upravo u njegovom krevetu. Svako malo zaspi pa se probudi sa željom da se riješi nekog tereta i priča. Kaže kako je neki dan bio u sobi s čovjekom koji je noć prije nego što je umro htio gledati nešto na televiziji pa su mu pustili. Ujutro je bio mrtav. Nisu ga iznijeli iz sobe satima. Zdravko nikako ne može prestati razmišljati o tome, a pogotovo ga opterećuje to što je satima bio u sobi s mrtvim čovjekom.

TUMORSKI SAT

Liječenje tumora, barem onih koji nisu pretjerano agresivni i eskalirali po organizmu, moglo bi se usporediti s vraćanjem sata unatrag. Sa svakim dijeljenjem tumorskih stanica povećava se njihov broj, a tumorski sat otkucava i još jedan otkucaj. Svaka terapija koja uspije smanjiti broj tumorskih stanica zapravo vraća stanje bolesti u neku raniju točku u prošlosti, kad je tumorskih stanica bilo manje i kad je njihov broj bio manje opterećenje za organizam. Takve terapije vraćaju dakle tumorski sat unatrag i daju nam dodatno vrijeme dok se preostale stanice ponovno ne podijele do onog broja koliko ih je bilo prije primjene terapije. Vrlo uspješne terapije, pogotovo manje agresivnih karcinoma, mogle bi do te mjere smanjiti broj tumorskih stanica da bolesnicima daju vrijeme koje je usporedivo s vremenom života koje bi im preostalo da uopće nemaju rak, tj. da su potpuno zdravi. Teško je, naime, zamisliti da bi terapije mogle poubijati baš svaku tumorsku stanicu u tijelu pa je o ozdravljenju od karcinoma možda bolje razmišljati u terminima efektivnog vremena koje terapija daje, a koje bi moglo biti jako dugo. Problem su, naravno, terapije koje sa sobom nose rizik mutagenosti, što u ovu priču nije uključeno. Kod karcinoma u kojih se tumorska masa može jako dobro procijeniti (npr. iz proteinskog opterećenja krvi ili iz udjela tumorskih stanica u koštanoj srži) terapijom dobiveno vrijeme života moglo bi se donekle pouzdano izračunati uz pretpostavku da terapija nije promijenila efektivnu narav tumora.

No, bez obzira imali tumorski sat koji otkucava ili ne, u čovjeku je mnogo satova koji ga ograničavaju i jedan će svakako otkucati svoje kad dođe vrijeme.

Skoro je nemoguće u bolničkoj sobi izbjeći razgovor s cimerom, pogotovo ako je samo jedan. Provodite cijele dane i noći zajedno, jedete zajedno, dijelite kupaonicu. I možeš biti sretan ako je u koliko-toliko dobrom zdravlju i može sam na zahod, a ako počisti iza sebe, moraš ga cijeniti – to su samo naizgled male, ali zapravo jako važne stvari kad si u bolnici. A onda nužno počne i prisniji razgovor – kakav je da je – saznaš ponešto o cimeru, premda sam ja u tome ponešto suzdržan i rijetko što pitam nego pokušavam slušati ono što sugovornik govori pa iz toga stvaram svoje slike i priče.

Moj cimer prošlog ljeta nije bio ni blizu tako diskretan pa je pitao svašta, a ja sam uglavnom odgovarao, iako sam uočio da nam se životni, a pogotovo politički stavovi jako razilaze. No, dobro. Ako cimer počisti kupaonicu iza sebe, svakako zaslužuje nekakvu toleranciju. Tako je saznao svašta o meni, a jedan put mi je rekao da je smiješno što doktori i sestre ovdje misle da sam ja neki klošar, a ne doktor fizike. Kaže, imaš tu dugu kosuraču, rupu na tenisici, nisi dobro obrijan, slabo što s njima razgovaraš, svima si sumnjiv. Zašto im ne kažeš čime se baviš, cijenit će te više? Svi misle da si neki klošar. Cimer je razumijevao neke stvari iz kičme i ukazivale su mu se potpuno spontano i bez ikakvog dodatnog razmišljanja. Zapravo je nevjerojatno da smo proveli prilično miroljubive dane u toj sobi.

Od liječnika i liječnica koji obilaze pacijente na hitnom prijemu ima jedna koja ide samo "specijalnim slučajevima". Ode nekom starom koji je očito teško bolestan, a ni glava mu ne radi dobro jer ne želi nijedan lijek ni bocu s infuzijom koju mu donose. Ili alkoholičaru u deliriju koji se dere. Ima jedna mirna gospođa od šezdesetak godina koja je tu otkad sam došao, ali joj skoro nitko ne prilazi. Ne izgleda loše kao ostali, jedino što je očito da je posve izgubljena. Kaže gospođa da uzima Normabele i da joj je tako rekla njena doktorica, ali ne čujem cijeli razgovor, tek dijelove zbog buke na prijemu. Kaže i da se boji za svog muža i da ne zna kako će bez njega, a ona liječnica-specijalka udari tipičnu katoličku litaniju o tome kako Bog ne daje nikome da trpi više nego što može podnijeti i da će tako biti i s njom, da mora biti hrabra i tako.

Hah. Nemam u principu ništa protiv toga ako je liječnica ustvrdila s kime razgovara i ustanovila da bi pacijentici takvo što možda moglo pomoći, ali nekako sumnjam. Ne "daje Bog" nikome onoliko koliko može podnijeti, nego, kad dođe vrijeme, bol traje dok ne umreš i to je to.

Liječnici su u sklopu svog obrazovanja naviknuti da uvijek s laganim podsmijehom gledaju na sve što ne mogu objasniti i što se ne uklapa dobro u protokole postupanja.

Dio društva koji najmanje strahuje za svoje zdravlje zbog eksplozija nuklearnih elektrana u Ukrajini upravo su oboljeli od karcinoma. Oni su se već toliko nazračili i naslikali na rendgenima, CT-ima i PET-CT-ima, najeli se svakakvih otrova i mutagena, tako da je još koja doza zračenja zadnje zbog čega bi se dodatno zabrinuli za svoje zdravlje.

ILUZIJA O KONTROLI

Naš se put svede na izgradnju i razgradnju iluzije o kontroli. Rađamo se potpuno bespomoćni, nesposobni ni da svijet fokusiramo, i ovisimo isključivo o brizi i milosti okoline. Kako odrastamo, počinjemo pomalo razumijevati kauzalnosti i uspostavljati veze. Sigurniji smo kad možemo dozvati majku, kad nam je hladno ili kad smo gladni, potrebno je tek zaplakati dovoljno glasno i svijet nas posluša.

Potom nas jezik izdiže iznad svijeta, u domenu simbola u kojoj stvari počinju dobivati imena i svaki put kad ta imena izgovorimo svijet nam se pokloni i ukloni. Razumijemo što je što i kako se što naziva i čini nam se da stvarni svijet time potčinjavamo. Još kasnije, kad glad za razlozima poraste, ispričaju nam priče. Različite obitelji pričaju različite priče. U nekima se priča bajka o bogu koji razumije sve ono što ne razumijemo mi i koji je konačni razlog i svrha. Neki se od toga ohrabre i u tome pronađu smisao, a onda i razloge da nastave u svijetu koji ima značenje i koji se može razumjeti te koji može razumjeti. U drugim obiteljima tvrde da je svemir dobar i da postoji neka univerzalna, svjetska pravda koja je i razlog da budemo pravedni i dobri. Ne može biti, uostalom, da u tome nema istinske vrijednosti. I to je zapravo priča o bogu, samo malo ljepša. Kasnije naučimo o znanosti i o prirodnim zakonima i opet nam je lakše kad stvarima dajemo imena koja ovaj put imaju mnogo šira i temeljitija značenja: fuzija, fotosinteza, termodinamika, evolucija, geni, proteini, rak.

Sve to traje neko vrijeme dok nam svijet ne izmigolji iz šaka i pokaže koliko zapravo ništa ne znamo i u kojoj je mjeri bijedna iluzija o spoznaji i kontroli koju smo čitavog života gradili i koja je bila razlog da nastavimo svaki dan ispočetka. Netko koga volimo odjednom umre. Ili se počne sušiti i sivjeti usprkos svoj ljubavi kojom ga pokušavamo spasiti. Nema u tome ni boga ni svemirske pravde. A onda još netko. I krene nas tako svijet udarati sa svih strana, sve dok ne oslijepimo i zgrčimo se kao ono dijete koje je preživjelo samo zahvaljujući brizi roditelja. Ali ovo više neće. Svijetu smo dali imena i znamo kako stvari rade: termodinamika, evolucija, geni, proteini, rak.

SMRT PETRA PANA

Pero je znao da je kraj blizu, premda nitko iz njegove okoline nije mislio da on išta u ovom stanju zna. A to i nije bilo tako daleko od istine. Rak pluća proširio se po cijelom mozgu. Gravitacija je vukla njegovu kožu prema dolje i on je polako propadao kroz krevet. Sve što ga je još držalo na površini bile su kosti. Još neko vrijeme. Nitko nije znao koliko. Ali više nije moglo biti dugo. A i on je odavno izgubio poimanje vremena. Izgubio je poimanje skoro svega, supruge i kćeri, uplakanih sestara, nekih ljudi koje je poznavao, možda i volio, ali više nije znao tko su. Zaboravio je i sram zbog propadanja tijela, odvratne truleži za koju nije znao da može biti ljudska. Zaboravio je skoro sve, ali jedna misao zaostala nekim čudom iz onog vremena dok je još vjerovao da mu je svemir naklonjen, jedna specijalna misao izdigla se iznad svega toga i nekim čudom plutala iznad strukture tvari, iznad materijalne podloge. S tom jednom misli mogao se još poigravati. Ona je bila jedino što mu je ostalo. Bila je to sretna misao. Dobro je da je zadnja misao koja ti ostane sretna. U tome je barem imao neke sreće. Šteta što to ljudi oko njega nisu mogli znati.

A Pero je bio siguran da je zadnji listić lota koji je uplatio dok je to još mogao bio dobitan. Bio je siguran u to. Teško bi bilo reći da je bio sretan zbog toga, ali neobična reprezentacija nečega što bi zdravim ljudima predstavljalo sreću uveseljavala je i njega. Kakva čudna igra sudbine! Da dobiješ na lotu u ovakvom stanju. Niz brojeva koji dobiva. A uvijek netko dobije. Uvijek je nekome svemir naklonjen. Taj zanemarivo vjerojatan događaj – slučajnost, ipak pogodi nekoga. Još kao dijete bio je fasciniran tim konceptom. Da postoje ljudi koji dobiju na lotu. Oni su morali biti nešto posebno. Nešto svemirski važno moralo se sklopiti tako da baš oni dobiju. Tko su ti ljudi? I zašto baš oni? Od prvog novca koji je zaradio uplatio je loto. I činio je to redovito od tad. Svaki tjedan. Nije znao kad će se to dogoditi, ali znao je da će se sigurno dogoditi. Znao je da on pripada tom odabranom krugu sretnih ljudi. Bilo je samo pitanje vremena. Tjedni bez dobitaka su prolazili, prolazile su godine, ali on nikad nije izgubio nadu. Sljedeći put će sigurno biti bliže. Mislio je da mora postojati neki razlog za to jedinstveno proživljavanje bivanja koje mu je dano, a dobitak na lotu bi svakako spadao u sasvim dostojne razloge. Pero i svemir. Tko je uopće Pero? I otkud on ovdje? Morao je biti neki razlog. Morao je postojati neki razlog. Naravno, zadnji Perin listić nije bio dobitan. Kao i obično, svemir se nije nasmijao. Ali barem je on bio siguran da jest. Dobro je da je zadnja misao koja ti ostane sretna.

--------

Iz >> Problema promatrača, Antonio Šiber, Jesenski i Turk (2008).

Ako ikad odeš na stroboskopski pregled glasnica, u čekaonici ćeš zateći barem deset ljudi s kanilama u grlu. Neki ih vješto koriste i govore posve razumljivo, a drugi se tek navikavaju ili su im operacije bile opsežnije pa ih je teško razumjeti. Kod nekih glas i dalje sliči ljudskom, a u nekim slučajevima čuje se nešto kao metalni, robotski zuj.

Jednom sam na Institutu za tumore i rak sreo Roma koji je prije nego što je dobio rak grla svirao violinu i pjevao. Umjesto pljuge, po ustima je prevrtao lizalicu. Hodao je po stepenicama Instituta u pidžami. Mogao je govoriti samo na kanilu.

Ljudi stave koordinate atoma u software, okreću molekule po proteinima i onda objave članak u kojem piše da bi to mogao biti lijek za rak.

Jednom sam pred pametnom curicom s njenim tatom razgovarao o kilogramima bakterija koje imamo u tijelu. A malena nas je upitala kako izgleda čaša puna bakterija što nas je obojicu dobro iznenadilo.

Čaša puna eritrocita ima boju tamne, tamne rđe, toliko je tamno crvena da je skoro crna. A čaša puna matičnih stanica ima boju mesa lososa.

<< Kapljice pelinkovca 7 Glasnici istrebljenja >>

Zadnji put osvježeno: 4. studenog 2022. godine.