Vrbnik (21. kolovoza 2014. godine, materijal iz 20.08.2014)

Svašta sam napisao o otoku Krku, a nisam napisao ništa ni o jednom naseljenom mjestu. Barem ne ciljano. O nekim se mjestima na Krku nema šta ni pisati, ona su većim dijelom ljetna predstava za turiste. Šta napisati npr. o Njivicama? Neka druga mjesta nisu nimalo zanimljiva. Šta napisati npr. o Staroj Baški ili Puntu, neka mi oproste Starobaščani i Puntari? Malinsku izbjegavam, ali se nema mnogo ni o njoj napisati koliko mi je poznato. Pa čak ni o Baški se nema mnogo toga napisati kao o mjestu. Kad se piše o Baški, treba pisati o >> planini i stijeni i o Veloj plaži (samo u dovoljno rano jutro, možda 7:00, kad je turistima daleko prerano za buđenje, a kamoli za kupanje).

Ostali su mi, dakle, grad Krk, o kojem ću sigurno napisati pokoju ako bude sreće, grad Omišalj, grad Dobrinj i grad Vrbnik. Pa krenimo onda od kraja, od Vrbnika nad morem (iznad).

Do Vrbnika se naravno može doći automobilom, ali to i nije neka fora. Bolje je napraviti to pješački. Recimo, moglo bi se krenuti >> iz Risike, od crkve sv. Jeronima pa se niz naselje uputiti prema jugoistoku spuštajući se prema obali. Put izbija dvadesetak minuta hoda jugoistočno od >> sv. Marka, a onda se nastavlja uz obalu. Ovdje bi se oni koji vole stijene, nepristupačnu obalu i tirkizno, hladno more mogli lijepo okupati (iznad).

A onda se put pretvori u asfalt po kojem se prometuje na vlastitu odgovornost i počne se penjati. Možda šetnja i nije idealna za rekonvalescente, ali nije ni preteška. Stabla smokve se na ovom putu ne smiju propustiti. Naravno, ona na podivljalim, zapuštenim terenima - tamo vam nitko neće zamjeriti što ste otkinuli onu najzreliju, najžuću. Od desetak smokava koje sam otkinuo na putu prema Vrbniku i nazad, dvije su bile medene, a ostalih osam, slatko, ali još pomalo suho i blago oporo. Usne su mi se lijepile jedna za drugu kako je znoj po njima vlažio nevidljive ostatke ljepljivih plodova, a sitne koštice zapinjale između zubi. Aristotel je nastanak karijesa objašnjavao upravo tim fenomenom.

Kad se asfalt konačno uspne do maslinika, Vrbnik se počne pojavljivati između krošanja. A samo malo dalje, Vrbnik se može vidjeti i preko krovova novih skupocjenih kuća (iznad). Nakon nešto malo više od dva sata pješačenja, stižemo u grad.

Grad Vrbnik smješten je na malom brdu i nikad se nije naučio pošteno disati. Kapacitet pluća mu je od rođenja bio premali. Stoga je Vrbnik po svemu minijaturni grad - trgovi su mali, a ulice posve uske (iznad). Vrbnik se ponosi i najužom ulicom na svijetu. Zove se Klančić i turistički je "must see". Na obavijesnoj ploči piše:

Možda se klaustrofobičnost Vrbnika najbolje može osjetiti dok se provlačite kroz Klančić, a onda zapnete prsima i ruksakom negdje na pola puta. Huh.

Tlocrt Vrbnika je zbunjujući, ulice su kaotične i premda je na samom vrhu vrbničkog brda, naravno crkva, teško je iz pozicije pješaka (iznad) procijeniti gdje se točno u Vrbniku nalazite (ispod). Ovo je posve drukčije od istarskih srednjovjekovnih gradića, npr. >> Bala, koji redovito imaju jasnu logiku.

Na zvonik na vrhu brda može se i popeti, ali taj pothvat ne preporučujem jer se odozgo ništa ne vidi, a prostor je pun ptičjeg dreka tako da je možda i zdravstveni rizik. Na dnu zvonika nalazi se i mala "sakralna zbirka". Ta zbirka posve odgovara Vrbniku - mala je i ne daje mnogo odgovora. U njoj se mogu vidjeti drveni prikazi Marije i malog Isusa (ispod) iz 15. i 16. stoljeća. Neobično.

Kršćanska i crkvena povijest Vrbnika su bogate, a grad se ponosi posebno popovima glagoljašima koji su, osim u Vrbniku, djelovali na cijelom području otoka.

Vrbnik je bio okružen zidinama, a i danas se njihovi ostaci lako vide. Kroz uske, naknadno probijene prolaze izlazi se ispod zidina, u minijaturne vrtove (2.5 m x 3.5 m) gdje Vrbenčani uzgajaju uglavnom krumpir, izgleda.

Naravno, misli se na Vrbničko polje, najpoznatije po vrbničkoj žlahtini, zaštitnom znaku zlatnog otoka. Radi se o uskom ravnom teritoriju smještenom između brda, gusto pokrivenom lozom i ispresjecanom brojnim stazama i stazicama kroz koje Vrbenčani dolaze do svojih posjeda izvan grada. Prije više od dvije godine, 4. kolovoza 2012. šetali smo kroz Vrbničko polje (ispod), a taj "okrajak" nisam na kraju objavio. Pamtim visoke jablane uz redove grožđa i zeca koji se ukipio ispod trsja, misleći da će tako izbjeći našem uvidu.

A evo, za kraj ovog okrajka, i završnog pogleda na Vrbnik na morem. >> Kliknite na fotografiju da je prikažete u trostrukoj rezoluciji.

Zadnji put osvježeno 21. kolovoza 2014. godine