Treba raditi, 31. ožujka 2022. godine

Trebalo je iskopati rudu, zapaliti visoke peći, od čelika napraviti cijevi i granate, izračunati putanje i uprogramirati ih u čipove da se projektili trgnu na svim pravim mjestima dok lete prema cilju. Trebalo je istraživati, planirati i organizirati, povoljno kupovati i skupo prodavati. Trebalo je sijati i žeti, mljeti brašno i mijesiti kruh, hraniti gladne ili barem one koji to mogu platiti. Trebalo je marljivo raditi, strahovati za plaću, uvijek pod stresom da novca neće biti, iako ga uvijek ima za one na vrhu, najmarljivije od nas, s jahtama i vilama. Sve je to trebalo da se nakon svega ispali dvjesto četrdeset raketa u minuti, da preoru polja i ulice, sruše sve one zgrade koje su gradili zidari, inženjeri i arhitekti, marljivo planirali nečije živote i kako će prozori biti okrenuti prema suncu i gdje će biti toplinske stanice i koliko čelika u beton, a da sve bude sigurno, i gdje će biti vrtić i škola, a gdje tvornice u kojima će ljudi raditi. Sve je to bilo potrebno da se dovedu duge kolone tenkova i kamiona, nafta i čelično sjemenje smrti svih oblika i veličina. Trebalo je raditi. Trebalo je raditi za to da bi djeca mogla plakati u skloništima i umirati od gladi i žeđi negdje u Africi gdje ih pojedoše muhe. To je svijet rada i napretka u kojem svi moramo strahovati i vrijedno raditi jer bi moglo nestati tenkova i aviona i profita od kojeg se prave jahte od ugljikovih vlakana. I nakon svega ćemo opet morati marljivo raditi da se svijet obnovi, da se naprave štake i bolnički kreveti od otpadnog čelika preostalog od tenkovskih oklopa, da se kupe lijekovi koji otupljuju umove onih koji su preživjeli, barem onih koji imaju sreće da ih mogu kupiti. Trebat će i opet raditi da se rode neka druga djeca koja će i opet strahovati na postajama podzemne željeznice i gladovati u Africi jer takav je svijet u kojem svatko mora dati svoj doprinos i potpuno bespomoćno gledati vijesti na kojima ljudi plaču i ginu, na kojima vojnici gaze po grobovima na brzinu iskopanim u dvorištima pred zgradama, na onim malim komadima tla gdje je susjeda godinama pokušavala uzgajati narcise i koji su uistinu bili lijepi prošlog proljeća, a lijepi su i sad, iako rastu kraj nečijeg groba. Tko zna što je bilo s crnim mačkom koji se penjao na suncem ugrijani lim pod prozorom, o tome se obično ne govori na vijestima.

<< Gospođa Tadihor Iduće godine >>

Zadnji put osvježeno: 31. ožujka 2022. godine.