Prisjećanja na Institut za fiziku

Prisjećanja na Institut za fiziku, 31. svibnja 2026. godine

29. svibnja 2026.

Sindikalna podružnica i uprava Instituta za fiziku organizirali su danas već tradicionalni roštilj pa sam se i ja pojavio, da vidim sve te ljude, uključujući i one koji su već poduže u penziji, a nekima od njih sam se i najviše obradovao. Možda napišem još koju riječ o tome.

Roštilj je bio dobar, Čičko i Jozo miču s rešetke kad treba, sve je očuvalo sočnost, i vratina, i ćevapi, ražnjići i kobasice, ... Dobro je. Berti donio nagrađivanu šljivovicu koja je med medeni, odlična.

Uglavnom, i usput, kaže mi jedan radni i aktivni kolega "Šiberu, pa kakvo to meso jedeš, vidiš da je izgorjelo, crno izvana, to ti je kancerogeno!". Rekoh ja njemu, "Dragi kolega...", a kad ja kažem "kolega", nakon toga ide ili neka notorna glupost ili zajebancija, "mi koji se godinama 'liječimo' od raka, napapali smo se zračenja za jednu omanju prljavu nuklearnu bombu, majke od nas skrivaju bebice u kolicima kad vide auru kojom zračimo, kao sveci, vene su nam naplavljivali najkancerogenijim kemoterapijama od kojih nam je kosa poispadala, a koštana srž uvenula, napijamo se svakodnevno lenalidomidom, kao krave, a i gigantskom dozom deksametazona, jednom tjedno. I ti, kolega...", a nakon onoga, "kolega", naravno, slijedi ili neka notorna glupost ili zajebancija, "... ti, kolega, misliš da mi, rakaški veterani, brinemo zbog malo kancerogene korice svinjske vratine? Prvo, kolega, ...", a nakon toga, kao što već rekoh, slijedi ili neka notorna budalaština ili zajebancija, "... doktor Šiber zna računati kumulativne doze kao i vjerojatnosti za mutagene promjene, ovisno o ukupnoj primljenoj dozi, i uvijek ima dodatna pitanja, kao što to, uostalom, i liječnici stalno tvrde - 'Vi, Šiberu, uvijek imate neka dodatna pitanja' - iako je to uglavnom uzalud, što se tiče liječnika barem, odgovore treba ipak potražiti drugdje, a drugo... Što je bilo ono drugo, lijekovi me rokaju u glavu, ne mogu se više sjetiti, kolega?", a nakon onoga "kolega", obično ide nekakva notorna glupost ili teška zajebancija, ali ovaj put ipak nije išla jer je se nisam mogao sjetiti.

Lijep dan danas.

Institut za fiziku, fotografirano 13. travnja 2015. godine.

30. svibnja 2026.

Institut za fiziku bio je u mojim mlađim i snažnijim danima užasna, ali i zanimljiva ustanova. O ovim užasima možda je bolje da i ne pišem, iako sam ih, ja mislim, najviše ja osjetio na svojoj koži. Svaka institucija može postati pakao ako joj na čelo zasjedne netko vrlo pogrešan, ali neću dalje o tome, odvlači me od lijepih stvari.

Počinjem ponovo, dakle: Institut za fiziku bio je u mojim mlađim i snažnijim danima zanimljiva ustanova. Bilo je to rijetko mjesto gdje si mogao svašta lijepog naučiti, iako fizičare ljudi obično smatraju zatucanim i jednodimenzionalnim. To je i točno, ali nisu svi fizičari zatucani i jednodimenzionalni. Tako je i na Institutu bilo ljudi od kojih si mogao svašta čuti, od fizikalnih interpretacija fenomena za koje nisi imao pojma da ih se može promatrati unutar okvira struke, zanimljivih preporuka za knjige, ne iz fizike, posve drukčijih interpretacija povijesti, pa sve do alternativnih pogleda na svakodnevicu i politiku koje nisi mogao čuti zapravo nigdje drugdje. Mogao si se u tim razgovorima i lijepo utješiti zbog potpunog i podrazumijevajućeg prezira zlata, sjaja i plastike - bilo je to utočište od svijeta koji je počeo ludjeti ubrzanim tempom. Možda od cijelog svog staža i najviše pamtim te razgovore uz kavu i na klupici pred institutom, u sjeni trešanja, gdje su pušači bježali da pljugaju kad je to već svuda, s pravom, bilo zabranjeno, a ja sam im se pridruživao i kad sam prestao pušiti, upravo zbog tih razgovora.

Tako je to nekad bilo, a kako je danas ne znam jer sve manje poznajem te nove ljude na Institutu, a ovi koje sam dobro poznavao su u mirovini. Neki su bili totalitarni gnjavatori i isti su i u mirovini kao što su bili i dok su radili, a neki mi ipak tu i tamo nedostaju, volio bih i danas čuti neku dobru priču od njih. To, u suštini, i nema veze s fizikom, a ipak pomalo i ima, zato što smo u svom poslu bili navikli na vrstu argumentacije koju uvažavamo i međusobno razumijevamo i kad prelazi granice struke. Danas je sve drukčije. Vrhunski svjetski znanstvenici danas i ne razmišljaju o tome niti, zapravo, o bilo čemu što ne bi bili projekti, robovi i milijuni eura. Mojim “velikanima” nitko ni imena ne zna, iako daleko i po skoro svemu nadmašuju ove današnje “velikane” koji zgrću znanstvene oskare.

Sretoh jučer na već tradicionalnom institutskom roštilju neke od tih institutskih penzionera, a s nekima sam, na svoje, a nadam se i njihovo zadovoljstvo, razmijenio i pokoju riječ, skoro kao u onim, barem mojim, boljim danima. Čuo sam tako jučer (i to tri puta) i da ljudi pogledaju to što pišem, zanimljivo, većina njih na mom blogu “Konstrukcija stvarnosti”. To je stara škola, ne idu na društvene mreže, valjda misle da tu nemaju što ni tražiti, nego pokušavaju i dalje čitati tekstove s razlogom, idejom, argumentacijom i autorom, kao što su nekad čitali i novine, a blog je ipak bliže novinama nego što je to Facebook. Kaže mi jedan, “zanimljivo je Šiberu to što radiš, te tvoje ‘recitacije’ o ozbiljnim stvarima i podjebavanje s razlogom, to je stvarno originalno.” Ajde! Obradovalo me to, pa i ako publiku koja me razumije sačinjavaju fizičari-penzioneri, dosta je, a potakne čovjeka i da nastavi pisati, iako publika nije glavni razlog zbog kojeg pišem. Jedan drugi mi je rekao da treba pisati svaki dan, pogotovo kako čovjek stari, sažeti i razumjeti vlastite rastrgane misli pa i ako je za svoju dušu. To je i opet nekako blizu onome što i ja valjda radim.

<< Neki novi sadržaji

Zadnji put osvježeno: 31. svibnja 2026. godine.