Najbolji od svih svjetova (8. prosinca 2012. godine)

Don Quixote, autoportret, Antonio Šiber
Kad nijedan, od svih mogućih svjetova, ne bi bio bolji od ostalih, onda Bog nikad ne bi stvorio svijet.

...

Prema tome, ovo je najbolji od svih mogućih svjetova.

-- Gotfried Wilhelm Leibniz

Valjda je svima jasno da ovaj svijet ne valja. Ubojstva, glad, zlostavljanja, ratovi, kriminal, ponižavanja, nepravde, sve to pripada ovom svijetu koji bi netko pesimističan mogao zamijeniti za pakao - sve ono što nalazimo u literarnim i "maštovitim" opisima pakla, u stvari već postoji u ovom svijetu.

Naravno, takva tmurna spoznaja je opterećujuća za vjernike koji smatraju da je Bog morao stvoriti najbolji od svih mogućih svjetova. Otud i dolazi Leibnizova paradigma s kojom sam otvorio ovaj post. Paradigma ima i svoj prirodan produžetak: nijedan svijet koji možemo zamisliti u stvari ne može biti bolji od ovoga ovdje, inače bi ga Bog već stvorio. Stoga mora biti da je naša zamisao o boljem svijetu pogrešna ili da ima skrivene zamke koje kao ljudi, a ne svemoćna bića, ne možemo uočiti.

Leibnizovu paradigmu ismijava Voltaire u Candideu kroz prikaz Dr. Panglossa. Tako Dr. Pangloss kaže da je postojanje spolnih bolesti u stvari nužnost u ovom najboljem od svih mogućih svjetova, jer

... da Kolumbo nije na američkom otoku dobio ovu bolest ... mi ne bismo imali čokoladu ...

ili

... da zato što je vulkan eruptirao u Lisabonu, nije mogao eruptirati ni na jednom drugom mjestu.

Često se takav pristup koristi da se opravda sadašnje stanje pa i da se sa značajnim "razumijevanjem" pa čak i simpatijom progovori o zlima korupcije, politike, kapitala, banaka i demokratskog sustava, jer, eto, takvi su ljudi, i nijedan od svih mogućih sustava koje možemo zamisliti ne bi funkcionirao u ovom najboljem od svih mogućih svjetova. Stoga ne treba tražiti idealna rješenja, nego se prilagoditi situaciji kakvu imamo i zakonima regulirati ono što već postoji, jer ono upravo i postoji zato što mora postojati o ovom najboljem od svih mogućih svjetova. Naravno, druga ekstremna opcija, gdje se totalitarno i autokratski nameću "idealna" rješenja je potpuno neprihvatljiva i ja je nikako ne zastupam.

No, smeta mi taj nedostatak idealizma i vizije boljeg društva koja je posve nestala u sadašnjem svijetu. Političke stranke danas ideologijom i vizijom mašu samo kao zastavicama, nitko zbilja tu ne misli nešto ozbiljno, zna se već kakav je svijet i društvo i zna se da se može učiniti samo malo u ovom najboljem od svih mogućih svjetova - postaviti svoje drage prijatelje na ugodna mjesta na kojima mogu ugodno i pristojno plaćeno doprinositi svojim skromnim i grešnim, ali jedino takvim mogućim djelovanjem ovom najboljem od svih mogućih svjetova.

I eto, tako napredujemo dalje, navikli na nepravdu i korupciju, ljudsku niskost u ovom najboljem od svih mogućih svjetova. Jer tako mora biti.

E pa, ne slažem se. I neću više otrpjeti kad mi se ti "za društvo zabrinuti", "dobro upućeni" tipovi pokroviteljski nasmiješe kad spomenem slobodu, jednakost i pravdu za sve. Ja mogu zamisliti svijet bolji od ovoga, kao i Don Quixote:

Previše zdravog razuma može biti ludilo. A najluđe od svega je vidjeti život kakav jest, a ne kakav bi trebao biti.

-- Don Quixote - "M. de Cervantes"; Man of La Mancha

A na kraju ću citirati svog suborca Sabata, koji je također mogao zamisliti bolji svijet:

Samo oni koji su sposobni zamisliti utopiju bit će spremni za odlučnu bitku, onu kojom ćemo vratiti svu čovječnost koju smo izgubili.

-- Ernesto Sabato
<< U naše zdravlje Dijalog filozofije i znanosti >>

Zadnji put osvježeno 8. prosinca 2012. godine