Fahrenheit 451, dio šesnaesti (9. ožujka 2022. godine)


U brojnim slučajevima etno-nacionalističkih sukoba, najdublje mržnje očituju se između naroda koji – prema većini pojavnosti – pokazuju vrlo malo značajnih razlika.

...

Svaki put kad bi čuo šijitskog ili sunitskog Iračanina kako govori da religija zapravo nije važna, zapisao je moj prijatelj Patrick Cockburn u svojoj knjizi o Bagdadu, primijetio je da svaki od njih zna točnu vjeroispovijest svih ostalih u prostoriji. A ako želite vidjeti izraz čistog rasnog prezira, pokušajte iranskim šijitima reći da mislite da su oni i njihovi irački suvjernici braća ispod kože.

Christopher Hitchens, The Narcissism of the Small Difference (2010), moj prijevod s engleskog


Brioni su bili jedno od mjesta za zabavu tih nouveaux riches, nove vladajuće klase, s rukama još krvavim od mnogih i različitih ratnih aktivnosti kao što su etničko čišćenje, prodaja oružja svim stranama i nakon toga proces metodičnog uništavanja sve jugoslavenske imovine u sumnjivom, najčešće kriminalnom procesu „privatizacije“. Brioni su bili jedno od brojnih mjesta gdje se ta nova elita zabavljala pijuckajući najbolja slovenska i hrvatska vina na svojim jahtama od milijun dolara i glasno se smijući: ljudima koji su poput mene otišli – „izdajicama“, ali i onima koji su se borili u ratu – nazovimo ih „patriotima“. „Rat? Pa bio sam ovdje svaki tjedan sklapajući poslove s Hrvatima“, čula sam kako se jedan srpski „biznismen“ hvali svojim ratnim iskustvom sjedeći na palubi svoje luksuzne jahte na Brionima. „Super smo poslovali i istovremeno se kupali na posve praznim plažama. Kažem vam, to je bilo najbolje doba“, rekao je prepredeno se smijući i grleći svoju mladu trofejnu suprugu.

Mira Furlan, odlomak iz autobiografije Voli me više od svega na svijetu


“Domoljublje je, gospodine, posljednje utočište hulja”, rekao je dr. Johnson. Lav Tolstoj, najveći antidomoljub našega doba, definira domoljublje kao načelo koje će opravdati pripremu velikog broja ubojica; kao posao koji treba bolju opremu za izvedbu ubojstva nego za proizvodnju stvari koje su za život potrebne poput cipela, odjeće i kuća; kao posao koji jamči bolji prihod i veću slavu nego posao prosječnoga radnika.

...

Domoljublje pretpostavlja da je naša zemaljska kugla podijeljena na male točke, a svaka je okružena željeznom ogradom. Oni koji su bili sretni pa su se rodili na nekoj određenoj točki, smatraju sebe boljima, plemenitijima, većima, pametnijima od živih bića koja nastanjuju bilo koju drugu točku. Zato je dužnost svakoga tko živi na toj izabranoj točki da se bori, ubija i umre u pokušaju da nametne svoju nadmoć svima drugima.

Stanovnici drugih točaka razmišljaju slično, naravno, s ishodom da je, od ranog djetinjstva, dječji um zatrovan jezovitim pričama o Nijemcima, Francuzima, Talijanima, Rusima itd. Kad dijete odraste, posve je prožeto vjerovanjem da ga je sam Bog izabrao da brani svoju zemlju od napada ili najezda svakoga stranca. Zbog tog razloga vapimo za velikom vojskom i mornaricom, za još više bojnih brodova i municije. U tu je svrhu Amerika u kratkom razdoblju potrošila četiri milijuna dolara. Pomislite samo – četiri milijuna dolara su oduzeta ljudskome proizvodu. Jer posve sigurno, ne pridonose domoljublju bogati. Oni su kozmopoliti, savršeno doma u svakoj zemlji. Mi u Americi to vrlo dobro znamo. Nisu li naši bogati Amerikanci – Francuzi u Francuskoj, Nijemci u Njemačkoj, ili Englezi u Engleskoj? I ne rasipaju li kozmopolitskom otmjenošću bogatstvo koje su stvorila djeca u američkim tvornicama i robovi na plantažama pamuka? Da, njihovo će domoljublje omogućiti da se pošalje poruka sućuti despotu poput ruskoga cara, kad god ga zadesi kakva nezgoda, kao što je to i učinio predsjednik Roosevelt u ime svojega naroda, kad su Sergeja kaznili ruski revolucionari.

...

Doista, Carlyle je rekao, “Rat je svađa dvojice lopova koji su odveć kukavice da bi vodili vlastite bitke; zbog toga oni uzmu mladiće iz ovoga i onoga sela, obuku ih u uniforme, opreme ih puškama i puste ih poput divljih zvijeri jedne na druge”.

Ne treba mnogo mudrosti da se svaki rat svede na slične uzroke. Uzmimo za primjer naš španjolsko-američki rat, navodno velik i domoljuban događaj u povijesti Sjedinjenih Država. Kako su naša srca gorjela od srdžbe prema strašnim Španjolcima! Dobro, istina je da se naša srdžba nije razbuktala spontano. Mjesecima ju je pothranjivala novinska agitacija, i to mnogo kasnije nakon što je Butcher Weyler ubio mnoge plemenite Kubance i zlostavljao mnoge Kubanke. Ipak, da budemo pravedni prema američkoj naciji, srdžba je u njoj narasla i bila je spremna za borbu te se hrabro borila. Ali kad je sve završilo, kad su mrtvi bili pokopani, a cijena rata došla narodu na naplatu u obliku povišenih cijena robe i stanarina – to jest, kad smo se otrijeznili od našeg domoljubnog pijanstva – iznenada nam je svanulo da je uzrok španjolsko-američkoga rata bila cijena šećera; ili, još eksplicitnije, da su životi, krv i novac američkoga naroda iskorišteni da se zaštite interesi američkih kapitalista, koje je ugrozila španjolska vlada.

...

Očito se vlada drži jezuitskog shvaćanja, “Daj mi um djeteta, i oblikovat ću čovjeka”. Djeca uče vojnu taktiku, o slavi vojnih postignuća koja se uzdižu u nastavnim programima i tako se mladi umovi izopačuju da bi koristili vladi. Nadalje, mladost ove države poziva se na svjetlucavim posterima da se pridruži vojsci i mornarici. “Dobra prilika da vidite svijet!”, viče vladin reklamer. Tako se nevini dječaci moralno opijaju domoljubljem, a vojni Moloh pobjednički korača državom.

Emma Goldman, Domoljublje: Prijetnja slobodi (1910), odlomci, na hrvatski prevela Biljana Romić


Ideje se organiziraju oko onoga što zajednica u cjelini ili određena publika smatraju prihvatljivim. I kao što se znanstvenik posvećuje otkrivanju znanstvenih istina, tako se pisac govora iz sjene i čovjek za odnose s javnošću bave identificiranjem prihvatljivog. Ako su njihovi klijenti nagrađeni pljeskom, ove se zanatlije smatraju kvalificiranima za svoj zanat. Ako nisu, nisu uspjeli.

...

Brojni faktori pridonose prihvatljivosti ideja. U vrlo velikoj mjeri, naravno, povezujemo istinu s ugodom — s onim što je najbliže osobnom interesu i osobnom blagostanju ili što obećava izbjegavanje neugodnog napora ili neželjenih poremećaja življenja.

...

Mnogo je razloga zašto ljudi vole čuti artikulaciju onoga što odobravaju. To služi egu: pojedinac je zadovoljan znajući da drugi i poznatiji ljudi dijele njegove zaključke. Čuti ono u što vjeruje također je izvor sigurnosti. Pojedinac zna da je podržan u svojim mislima – da nije ostavljen i sam. Nadalje, čuti ono što netko odobrava služi evangelizacijskom instinktu. To znači da i drugi čuju i da su na taj način u procesu u kojem ih se preobraćuje.

J. K. Galbraith, The Concept of the Conventional Wisdom (1958), odlomci, moj prijevod s engleskog.


Ova začudna sljepoća koja zadesi ljude iz našeg kruga može se objasniti jedino činjenicom da ljudi kada se ponašaju loše uvijek izmisle životnu filozofiju koja njihove loše postupke uopće ne predstavlja lošima, već samo rezultatom nepromjenjivih zakona izvan njihove kontrole. U prijašnjim razdobljima takav pogled na život nalazimo u teoriji da postoji nedokučiva i nepromjenjiva Božja volja koja je nekim ljudima predodredila skroman položaj i težak rad, a drugima uzvišen položaj i uživanje u dobrima života.

O ovoj temi napisana je ogromna količina knjiga i propovijedane su bezbrojne propovijedi. Tema je razrađena sa svih mogućih strana. Pokazalo se da je Bog stvorio različite vrste ljudi: robove i gospodare; te da obje vrste trebaju biti zadovoljne svojim položajem. Nadalje se pokazalo da će robovima biti bolje na onom svijetu; a poslije se ukazivalo na to da iako su robovi bili robovi i takvi trebali i ostati, da njihovo stanje ipak ne bi bilo loše kad bi gospodari bili ljubazni prema njima. Zatim je posljednje objašnjenje, nakon emancipacije robova, bilo da je bogatstvo nekima povjereno od Boga kako bi dio toga mogli iskoristiti u dobrim djelima, te da nema štete u tome da su neki ljudi bogati, a drugi siromašni.

Ova su objašnjenja dugo vremena zadovoljavala bogate i siromašne (osobito bogate). No došao je dan kada su ta objašnjenja postala nezadovoljavajuća, posebno siromašnima, koji su počeli shvaćati svoj položaj. Potrebna su bila nova objašnjenja. A ta su proizvedena baš u pravo vrijeme. Ova nova objašnjenja došla su u obliku znanosti: političke ekonomije, koja je objavila da je otkrila zakone koji reguliraju podjelu rada i raspodjelu proizvoda rada među ljudima. Ovi zakoni su, prema toj znanosti, da podjela rada i uživanje u njegovim proizvodima ovise o ponudi i potražnji te kapitalu, renti, nadnici, vrijednostima, dobitima itd.; općenito, o nepromjenjivim zakonima koji uređuju čovjekove ekonomske aktivnosti.

Uskoro je na ovu temu napisano onoliko knjiga i pamfleta te održano predavanja kao što je bilo napisano rasprava i propovijedi o prethodnoj temi, a i dalje se neprestano pišu hrpe pamfleta i knjiga te drže predavanja; a sve su te knjige i predavanja jednako mutna i nerazumljiva kao i teološke rasprave i propovijedi te i ona, kao i teološke rasprave, u potpunosti postižu svoju zadanu svrhu, tj. daju takvo objašnjenje postojećeg poretka stvari koje opravdava neke ljude da se suzdržavaju od rada, ne uzmemirujući se pritom u korištenju tuđeg rada.

Činjenica da se za istraživanja ove pseudoznanosti nije uzimalo u obzir stanje ljudi u cijelom svijetu kroz cijelo povijesno vrijeme da se pokaže opći poredak stvari, već samo stanje ljudi u maloj zemlji, u najneobičnijim okolnostima - Engleska krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća - ta činjenica nije ni najmanje omela prihvaćanje valjanosti rezultata do kojeg su istraživači došli; ništa više slično prihvaćanje danas ne ometaju beskonačni sporovi i nesuglasice među onima koji proučavaju tu znanost i koji se uopće ne mogu složiti oko značenja rente, viška vrijednosti, profita itd. Samo je jedan temeljni stav te znanosti prihvaćen od svih, naime, da su odnosi među ljudima uvjetovani, ne onim što ljudi smatraju ispravnim ili pogrešnim, već onim što je povoljno za one koji zauzimaju povoljan položaj.

Priznaje se kao nedvojbena istina da, ako su u društvu iznikli mnogi lopovi i razbojnici koji radnicima oduzimaju plodove njihova rada, to se ne događa zato što lopovi i razbojnici loše postupaju, već zato što su takvi neizbježni ekonomski zakoni, koji se mogu mijenjati jedino polaganim evolucijskim procesom na koji ukazuje znanost; i stoga, prema smjernicama znanosti, ljudi koji pripadaju klasi pljačkaša, lopova ili korisnika ukradene robe mogu mirno nastaviti koristiti stvari stečene krađama i pljačkom.

Premda većina ljudi u našem svijetu ne zna detalje ovih umirujućih znanstvenih objašnjenja jednako kao što ranije nisu znali pojedinosti teoloških objašnjenja koja su opravdavala njihov stav, ipak svi znaju da objašnjenje postoji; da su ljudi od znanosti, mudri ljudi, uvjerljivo dokazali, i nastavljaju dokazivati, da je postojeći poredak stvari onakav kakav bi trebao biti, i da, stoga, možemo mirno živjeti u ovakvom poretku stvari, a da ga sami ne pokušavamo promijeniti.

Samo na taj način mogu objasniti nevjerojatnu sljepoću dobrih ljudi u našem društvu koji iskreno žele dobrobit životinja, ali ipak mirne savjesti proždiru živote svoje ljudske braće.

Lav Tolstoj, The Slavery of Our Times, moj prijevod 3. poglavlja s engleskog (Aylmer Maude, 1900).


Nemamo više milosti prema konceptu "slobodne volje": i predobro znamo o čemu se radi - o najgorem teološkom triku koji je ikada postojao s ciljem da se čovječanstvo učini "odgovornim" na teološki način - a to znači, da se čovječanstvo učini ovisnim o teolozima. Sada ću objasniti samo psihologiju cijelog tog procesa usađivanja osjećaja odgovornosti. Gdje god ljudi pokušavaju slijediti odgovornost do bilo koga, radi se o instinktu kazne i želje za osuđivanjem koji je u tome aktivan. Postajanju se oduzima nevinost kada se bilo koje pojedinačno stanje stvari pripisuje volji, namjeri i odgovornom djelovanju. Doktrina volje izmišljena je prvenstveno u svrhu kažnjavanja, to jest, s namjerom pripisivanja krivnje. Sva drevna psihologija, odnosno psihologija volje, rezultat je činjenice da su njezini začetnici, koji su bili svećenici na čelu drevnih zajednica, željeli stvoriti sebi pravo na izricanje kazni – ili pravo da to Bog učiniti. Ljudi su smatrani "slobodnim" kako bi im se moglo suditi i kako bi ih se moglo kazniti - da bi ih se moglo smatrati krivima: stoga se svaka radnja morala smatrati svojeovoljnom, a ishodište svake radnje moralo se zamisliti kao da leži u svijesti (— na taj je način najtemeljnije lažan karakter psihologije uspostavljen kao sam princip psihologije). Sada kada smo krenuli u suprotnom smjeru, sada kada mi imoralisti pokušavamo svom snagom iz svijeta još jednom eliminirati koncepte krivnje i kazne, i očistiti psihologiju, povijest, prirodu i sve društvene institucije i običaje od svih znakova ta dva koncepta, kao najradikalnije protivnike prepoznajemo teologe, koji svojim pojmom "moralnog poretka stvari" i dalje kaznom i krivnjom zagađuju nevinost Postajanja. Kršćanstvo je metafizika krvnika.

F. Nietzsche, odlomak iz Sumraka idola, moj prijevod s engleskog

Ovo je šesnaesti dio popisa tekstova koji će biti zabranjen kurikularnom reformom, svojevrsni kurikularni index librorum prohibitorum pod nadzorom domoljubnih snaga i Crkve. Kako je započeo ovaj pothvat očuvanja dobre literature, >> pročitajte u prvom dijelu. S odmakom vremena, ovaj se pothvat polako pretvara u odabir zanimljivih odlomaka iz literature koju sam u zadnje vrijeme čitao, ali kako je literatura koju ja čitam dobrim dijelom posve "blasfemična" i "nedomoljubna", sve se i dalje dobro uklapa u početnu zamisao.

<< Heroji Nema se tu što krivo shvatiti >>

Zadnji put osvježeno: 9. ožujka 2022. godine