Dvorac Smolenice (17. svibnja 2014. godine, materijal iz 15. i 16.5.2014.)
Smolenice su letački poligon za laste. Prilazeći od Trnave, put vodi kroz široka polja, a između visokog klasja izlijeće
stotine lastavica. Spuste se do same ceste, neposredno ispred guma, a onda uzdignu, okrenu se natrag prema vjetrobranu
pa prelete auto. Kakav manevar! Za desetku! Pritom se još nekoliko puta okrenu oko vlastite osi.
Izgleda mi kao da se natječu. Svaka izvodi neke svoje elemente, isprobava nove trikove. Potom se vrati u klasje i hvali
svojim kompanjonima puckavo cvrkućući od uzbuđenja.
Lokalno stanovništvo uopće ne obraća pažnju na lastavičko svjetsko prvenstvo u letenju, vidim to po tome što se uopće ne
zaustavljaju pored polja - projure velikom brzinom, znajući valjda da su lastavice neuhvatljive. Ja svako malo prikočim,
svako malo me iznenadi neki novi akrobatski element i koreografija. U daljini se vidi toranj dvorca.
Dvorac je nekad bio u vlasništvu grofa Pallfyja, slovačke aristokratske legende. Današnji izgled dobio je u pedesetim
godinama prošlog stoljeća kad je završen, navodno prema postojećim planovima koje Pallfy nikad nije stigao ostvariti.
Nisam posve siguran koliko su slijedili planove, dvorac izgleda pomalo kičasto premda je impresivan. Raspored
bilja i drveća također nije dovoljno promišljen.
Ponadah se ujutro, prije doručka, kojoj zraci sunca. I bilo ih je, ali me nekako uvijek uhvate na krivoj nozi, uvijek na pogrešnom mjestu. Prikradam se dvorcu kao lovac, čekajući da na suncu pokaže svoju pravu narav pa da ga "upucam". Ništa od toga jutros.
Dvorac je danas u vlasništvu slovačke akademije. U njemu se redovito održavaju konferencije i jedno je od mjesta koje
znanstvenici iz cijelog svijeta vežu u Slovačku - ako su negdje u Slovačkoj bili, bili su vjerojatno u Smolenicama.
Nekad su društva smatrala sastanke znanstvenika važnim. Dvorac Smolenice je podsjetnik na ta vremena.
Unutrašnjost dvorca je neka čudna, ali privlačna kombinacija hotela i dvorca. Gosti redovito imaju problema s pronalaskom svojih soba - tlocrt ovog hotela ipak je bitno različit od tipičnih kvadratića i pravokutnih mreža.
Čujem svakakve jezike, a od svih ponešto razumijem, osim od mađarskog. Onaj tko vam je rekao da je slovački jezik koji je
najbliži hrvatskom, slagao vam je - slovački mi je samo malo razumljiviji od poljskog. Slovenski je, naravno, jezik
koji je neusporedivo bliži hrvatskom, bez obzira na sve kerefeke koje ima (npr. dvojina, germansko "naopačko" brojanje).
S jedne strane Austrije Slovensko, s druge Slovenija, a između Graz i Wien. Vozim se autoputom s četiri
trake. Na put su me ispratili Amerikanac-Rus Ilija, koji, kao i ja, fotografira i betonski (?) lav-leopard.
| << Oštrc | Gomirje >> |
Zadnji put osvježeno 17. svibnja 2014. godine