Dvorac Oršić (07. siječnja 2012. godine)

Dvorac Oršić nalazi se u Gornjoj Stubici, u njemu se nalazi Muzej seljačkih buna, a u njegovoj neposrednoj blizini impresivni spomenik Matiji Gupcu koji je načinio Antun Augustinčić. Na fotografiji iznad prikazan je glavni ulaz u dvorac. Ovo je prizor dvorca kojeg ćete najvjerojatnije prvog vidjeti zaputite li se tamo automobilom.

Dvorac je podignuo grof Krsto Oršić 1756. godine. Njegov tlocrt ima oblik slova L na čijem se jednom kraku nalazi glavni ulaz. Na samom kutu tog slova L dvorcu je u 19. stoljeću dodan (neo)klasicistički trijem. On je prikazan na fotografiji iznad, a cijelo lice dvorca s trijemom prikazano je na dvjema fotografijama ispod.

Kad se dvorac zaobiđe može se ući izravno u dvorište omeđeno s dva kraka slova L (fotografija ispod).

Dvorište je ugodno zaklonjeno, ali osjećaj nije nimalo klaustrofobičan. Na manjem komadu dvorišta postavljeni su stolovi bistroa koji je smješten u dijelu dvorca (fotografija ispod).

U unutrašnjosti dvorca je stalna izložba / muzej koja na vrlo poučan način objašnjava povijesni i ekonomski kontekst seljačkih buna, pogotovo one najveće iz 1573. godine. Meni je nakon obilaska mnogo toga bilo jasnije i učinilo mi se da mi se magloviti lik Matije Gupca počeo kondenzirati, dobivati obrise stvarnog čovjeka. Sam postav nije posebno bogat. Ono što je iznimno dobro napravljeno su plakati koji objašnjavaju položaj i status hrvatskog kmeta kroz razna povijesna razdoblja.

Za razliku od dvorca >> Trakošćan, u dvorcu Oršić je dopušteno fotografiranje postava pa sam načinio nekoliko fotografija. Dama u crnom (fotografija ispod) pored glasovira nalazi se u posljednjoj sobi, a uočljiva je iz nekoliko soba prije. Sav postav nalazi se u kraku dvorca na kojem je i glavni ulaz i postavljen je linearno u sedam soba. Svaka soba predstavlja jedno povijesno razdoblje, a postav završava s banom Jelačićem koji je, barem se tako redovito objašnjava i naglašava, ukinuo kmetstvo u Hrvatskoj.

Priča o banu Jelačiću (fotografija ispod) u sobi je s damom u crnom (fotografija iznad).

I prethodne su sobe zanimljive (vidi fotografiju ispod). U njima se može naučiti o sitnom i srednjem plemstvu u Hrvatskom zagorju, o njihovim posjedima, o oružju kmetova i plaćenika u doba seljačkih buna.

U sobi s oružjem nalazi se i nadgrobni reljef Franje Tahyja (fotografija ispod), prema svemu sudeći izrazito gadnog tipa koji je dobrim dijelom i potaknuo seljački bunt. Tahy je umro u godini gušenja bune (1573).

Kad smo izašli iz muzeja pomislio sam kako je tužno što je povijest seljačke bune dobrim dijelom povijest plemstva. O Matiji Gupcu se skoro ništa ne zna, ali se zato zna mnogo o Juraju Draškoviću ili Franji Tahyju koji nisu bili nimalo simpatični tipovi. Tko zna, možda ni kralj Matija nije bio simpatičan, ali barem je imao dobru ideju. Htio je biti slobodan.

Stoga nemojte otići iz Gornje Stubice, a da ne posjetite impresivan Augustinčićev spomenik Matiji Gupcu (fotografija ispod). Spomenik je podignut 1973. godine o četiristotoj obljetnici seljačke bune.

Sumnjam da je pravi Matija Gubec bio ovako impresivne pojavnosti, ali spomenik u biti i ne predstavlja Matiju. Predstavlja njegovu veličanstvenu ideju slobode. Mnogi protrljaju palac toj ideji (fotografija ispod) i požele nešto.

NADOPUNA: (26. 4. 2020.) Naravno da smo u Stubici bili još mnogo puta otkad je ovaj post napisan (siječanj 2012. godine) do danas, ali tek danas odlučih da nadopunim post s dvije fotografije. Razlog tome je i moje malo "otkriće", za koje mnogi, naravno, znaju, ali ja nisam imao pojma do jučer. Naime, na Augustinčićevom reljefu u Stubici je, uz vragove koji jašu coprnice, prebendare, prasce, konje, piceke, kardinale, bijesne seljake, vitezove plaćenike ... i Miroslav Krleža, onda sad znate. Evo ga ispod.

Slobodni selak stubičanski i danas stoji, a buna traje! Kaže ipak moja prijateljica Ljubica da stubičanski selaki danas furtom popima hodiju, a država im daje bormeč više neg kaj je desetina. Istina.

<< Trakošćan

Koprivnica >>

Zadnji put osvježeno 26. travnja 2020. godine