Dolovo, Krk (19. kolovoza 2013. godine, materijal iz 14.8.2013.)
Kozu nikako nije mogao pronaći, ali je odlučio da nakon svega odustati neće. Pa i ako je krepala, neće stati dok ne
vidi barem crkotinu.
Selo je već počela preuzimati šuma i na mjestima se puta nije moglo više ni naslutiti. A nastavljao se, samo je trebalo proći
kroz drač. Nije se tim putevima imalo više gdje ići. Polja su bila zarasla, a maslinici podivljali. Suhozidi su
se rasuli i šumska ih je vlaga i mahovina već na mjestima posakrivala.
Selo nije dobro poznavao niti je znao čije su bile ruševine kuća oko kojih je obilazio. Sigurno ni stari nije za svaku znao. Tko zna otkad tu već nema žive ljudske duše. Samo zmije. Zmija se bojao otkako ga je gad ujeo pa je štapom razgrtao ispred sebe, prevrćući rđavo posuđe, daske i kamenje kako bi se približio kojoj ruševini. A od koze ni glasa. Mora da je krepala. Da je živa čula bi se.
Ime mu dolazi od pojma "dol", u kojem je i smješteno. Spominje se 1780. godine kada je s obližnjim Gostinjcem imalo 128 stanovnika. Prema službenoj statistici, u Dolovu je 1880. godine živjelo 30 stanovnika.
Samo se vjetar čuo, kako bi se koji klimavi prozor bez stakala škripeći zaljuljao. I drveće je stenjalo, premda mu
se pokreta nije moglo vidjeti. Kad je odustao od zvuka, pomislio je da bi se kozu moglo nanjušiti pa je na jednom čistijem
mjestu stao oprezno i duboko udisati zrak ne bi li mu smrad ukazao na mjesto crkotine - nakon svega hoda sad nije htio
odustati.
Ništa. Samo slatki miris vlage, trulog lišća i mahovine.
A onda ju je našao gdje ju je i prvi put tražio, ali mu je promakla, valjda od uzbuđenja, a i što se sakrila pod granje,
u hlad, rastežući konop kojim ju je stari svezao koliko god je mogla. Živa. Samo nekako mirna i sve joj glava
pada, a oči se zatvaraju. Ne daje ni glasa od sebe. Nema snage ni da ga se uplaši, a kamoli poskoči. Nije ga skoro
ni pogledala.
Vode. Vode. Liznula je malo iz rđave posude koju joj je prinio, a onda još četiri-pet puta pa opet kao da će zaspati,
glava joj je klonula.
E nećeš sad. Kad sam te našao. Sad ćeš sa mnom! Ali koliko god da je potezao uže, koza se nije ni pomaknula, nije ni nogom
mrdnula, valjda su joj se oduzele od gladi i žeđi. Mogao si je udaviti užetom da je povučeš malo jače.
Nema druge. Odvezao je uže pa je onaku koščatu, ni živu ni mrtvu, posve laganu, uzeo u naručje i ponio stazom natrag. Kroz
granje, uzbrdo, pa gore do puta. Ima još dugo hoda, a bit će i teško, ovako s kozom.
Još je živa. Diše.
| << Fragmenti otoka Lošinja | Arboretum Opeka >> |
Zadnji put osvježeno 19. kolovoza 2013. godine