Zima 2018/2019 (26. ožujka 2020. godine, materijal iz zime 2019/2020)

Htio sam nekako zaobići ovaj post o zimi. Dijelom zato što zime skoro da nije ni bilo, a dijelom zato što sam fotografije onoga malo što je bilo već objavio u postu o >> zaprešićkom mrazu.

No, karantena je, ljudi su doma, ja sam doma, vrtim neki kod, čitam članke, ali i to s vremenom, naravno, postaje naporno, a otići nemaš kamo. U Zagrebu su prekjučer zabranili napuštanje prebivališta pa o mjestima na koja bi htio otići možeš samo sanjati. Ili ih se prisjetiti. Pa sam odlučio ipak nešto zapisati.

24. prosinca 2019. godine u Olimju (iznad). Kupili smo med i čokoladu.

Dva dana kasnije, 26. prosinca na Žumberku (iznad), u Budinjaku kod svete Petke. Odatle puca lijep pogled na Sloveniju, prema Kostanjevici na Krki.

Malo poslije Nove godine, 4. siječnja, bili smo u Bosanskoj Krupi. S tvrđave se vidi Una (ispod), kuće i džamija.

Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il' nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetnje noći
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l' da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!

Ćopićevo se selo zove Hašani i navodno mu je rodna kuća nedavno obnovljena. Nismo otišli ovaj put, ali smo vidjeli njegovu "metropolu" u koju je kao đačić-seljačić zijao kao u najveće svjetsko čudo.

Od središta grada, cesta između katoličke i pravoslavne crkve vodi do mosta preko Une. Tko se na tom putu okrene unatrag, možda će vidjeti nešto slično onome što sam ja vidio (ispod).

Na brdu izvan grada, gdje je kulturni centar, park je sa skulpturama partizana. Točnije bi bilo reći da je to park s postoljima skulptura jer u njemu nema više poprsja, ostala su samo postolja s imenima. Poskidano i prodano kao staro željezo valjda? Zapravo bi mi to bila draža verzija nego da je poskidano iz mržnje i bijesa, ali bojim se da bi ipak moglo biti ovo drugo.

Nema više spomenika Lepoj Radić, Dušanu Košutiću, Trivu Adamoviću, Savi Vulinu, ali ni Salku Terziću. Ostalo je jedino poprsje Safeta Krupića, "filozofa-humanista-antifašista, borca za ljudska prava i jednakost", ali i on ima kredom ucrtan kukasti križ na čelu. Safet Krupić ubijen je u Jasenovcu 1942. godine.

Malo dalje, na skoro propaloj i zaboravljenom spomenik-ploči iz NOBa, ćirilicom piše:

Na onima je koji žive i životu hoće da služe, na nama je da besmislu mržnje i smrti damo smisao ljubavi i besmrtnosti.

Do nas je došla kuja potpuno slijepa na jedno oko koje je posve pokrila bijela mrena, sisa oteknutih i otegnutih skoro do poda. Nismo joj imali baš ništa dati (ispod).

Šestog siječnja šetali smo po Maksimiru. Zima je bila malo stisnula, a toplo i crveno, iako suho, miješalo se s hladnim i plavim, vlažnim, ali uglavnom smrznutim (ispod).

Nitko nije nosio maske i ljudi su sjedili jedni blizu drugih, čak i ako su ponešto jedno drugom i zamjerali (ispod).

Dvanaestog siječnja u Opatiji (ispod). Nadali smo se naći čokoladu i fini kolač na sunčanoj terasi šminkerskog hotela Milenij (ah, Mitteleuropa, taj naš Weltschmerz), ali je sve još bilo zatvoreno.

Čak ni u Opatiji dvanaestog siječnja sezona još nije počela. Tko je tada mogao znati da ni pred Uskrs u hotelu Milenij neće biti nikoga i da će sezona biti naprasno prekinuta, još prije Uskrsa.

Muzej turizma je ipak radio. Fotografirao sam u njemu davno prošlo vrijeme strasti i veselja (ispod).

I siječanj, a pogotovo veljača bili su sunčani, kao u proljeće. Tko bi u tim danima prognozirao snijeg i prazne ulice 25. ožujka? Prošetao sam Mirogojem mnogo puta, kao i ranijih godina, a zabilježio sam i pokoju lijepu fotografiju - ovaj tužni anđeo ispod fotografiran je 13. veljače.

Arkade su neki dan opasno stradale u potresu, ali nisam ih osobno vidio tako da ne znam ništa više od onoga što sam pročitao u novinama. Treba ipak reći i da su prije potresa počele propadati i da se ništa na njihovoj sanaciji nije radilo, tako da nije potres svemu kriv (ispod, fotografirano 29. siječnja).

Mi živimo u vremenu razornih potresa, ali su neki od njih toliko spori da ih ni ne opažamo. No u dugim desetljećima u kojima tresu, ruše sve pred sobom.

Drugog veljače bili smo na Loviću Prekriškom, a odlazili smo tamo nekoliko puta ove zime. Fotografirao sam plavkastu arabesku od sjene gole krošnje na vratima groblja (ispod).

S groblja puca pogled na Kupu (ispod).

Na klupici u sjeni obično sjednemo i pojedemo sendvič (ispod). Ako nema vjetra.

Blizu Lovića Prekriškog je Prekrižje. Položaj je tog mjesta lijep, ali je posve okupirano mesnom industrijom i skvičanjem osuđenih svinja. U neke dane se tu ipak da prošetati, a mi smo svratili do škole. Ona je jednim dijelom napuštena, ali upravo su te napuštene zgrade ono što privlači pogled (ispod)

Lijeska se ljeska na škrtom suncu, a na raspadnutom drvenom stolu, iza rđave ograde pred ulazom, stoji davno zaboravljeni čajnik (ispod).

Tjedan kasnije bili smo opet na Žumberku, ali smo se u Zagreb - kakve li raskoši! - vratili sa slovenske strane Žumberka, prelazeći granicu u Jurovskom Brodu. Stali smo u Metliki (ispod) i prošetali se mjestima koje poznajemo pa i do staračkog doma. Iza staračkog doma je lijep komad terena koji pada prema rijeci, a tamo je i kućica za mačke koje umirovljenici hrane. Nismo ih vidjeli devetog veljače. Prvi umrli od koronavirusa u Sloveniji bio je umirovljenik iz ovog staračkog doma.

Izlazeći iz Metlike zaustavio me vidik pa sam stao uz cestu radi fotografije (ispod).

Petnaestog veljače u Laškom. Prošetali smo uz Savinju s obje strane. Od staračkog doma do drvenog mosta pa s druge strane rijeke natrag, uz lječilište i kroz zdravilški park. Eto, sunce je već zašlo (ispod).

Dvadesetdrugog veljače, opet na Žumberku, ali ovaj se put vratismo kroz Ozalj da vidimo Kupu i dvorac. Fotografirao sam ipak detalj ozaljske munjare (ispod). S mosta sam fotografirao i kajakaše, uz njihovo prethodno dopuštenje, a jedan Krešo me zamolio da mu fotografiju pošaljem na mail koji mi je doviknuo. Poslao sam mu. Kaže da su mu fotke super.

Šestog ožujka, na povratku s posla i pred zalazak sunca, fotografirao sam trešnjin cvat u susjedstvu (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Bilo je to prije jedva tri tjedna, a kao da je bilo u nekom posve drugom svijetu. U međuvremenu je mraz osušio cvjetove šljiva i breskvi, ubio marelice, kruške i jabuke. Ostat će tek pokoja malina ili borovnica, a i to ako bude sreće.

Petnaestog ožujka ispod vinograda pod vidikovcem Lovića Prekriškog (ispod). Ružičasti i plavi cvjetići. Kao da su iz nekog drugog svijeta.

<< Zaprešićki mraz Thomasa Bernharda .

Zadnji put osvježeno 26. ožujka 2019. godine