Zaprešićki mraz T. Bernharda (9. veljače 2020. godine, materijal iz siječnja 2020.)

"Kako je samo sve razmrvljeno, kako se samo sve raspalo, kako su se samo raspala sva uporišta, kako je isparila svaka stabilnost, kako više ničega nema, kako više nema baš ničega, vidite, kako od religija i areligija i naširoko razvučenih apsurdnosti svih vjerskih svjetonazora nije nastalo ništa, baš ništa, vidite kako više nema ni vjere ni nevjere, kako je znanost, današnja znanost kao kamen spoticanja, vjekovni predsud, sve izbacila, otpravila i otpuhala u zrak, kako se sve rasplinulo u zraku... Slušajte: sad je sve samo zrak, svi su pojmovi zrak, sva su uporišta zrak, sve je sada samo zrak..." I rekao je: "Smrznuti zrak, sad je sve tek smrznuti zrak..."
"Ovdje se sve odvija brzo, bez ikakve najave", rekao je slikar. "Odjednom toliko zahladi da vam se smrznu sinusi. U trenu se sve preobrazi." Ne vjeruje da će tako skoro biti snijega, ali bit će ljuta mraza. On po svim stvarima, po svim biljkama, po svemu vidi da se sprema mraz. "Strahovit mraz. Vidi se na drveću, kamenju. Čuje se kad se oglasi stoka." A jednog će se dana sve smrznuti "i umrijeti. Svijet kakav je sada. Čak će se i zrak zalediti, i pahulje u zraku".
Rekao je: "Rijeka se sve dovde čula. Nijedan stroj. Ništa. Nijedna ptica, naravno. Ništa. Kao da se sve zamrzlo pod ledenim pokrovom". Našao se u "približno sličnoj stvarnosti". Štapom rastjerivao snježne i ledene prikaze. Raširenih ruku i nogu bacao se na bijeli, netaknuti snježni pokrivač. "Kao dijete." Ležao tako sve do trenutka kad je pomislio da će se smrznuti. "Mraz je svemoguć", rekao je. Sjeo je. Rekao: "Potpuno mi je nepojmljivo da bih doručkovao." Ranoranioci se, ako iziđu van, mogu diviti neumoljivom, veličanstvenom mrazu. "Spoznaja da mraz vlada svime uopće nije zastrašujuća." Ranoraniocima se svijet otkriva u čudesnoj jasnoći i istinitosti. "Nemilosrdni svijet mraza" proturječi i i podčinjava ih. Orni ranoranioci svijet doživljavaju kao "siguran od ludila".
Ovdje je sve, svaki miris, povezan s nekim zločinom, nekim zlostavljanjem, ratom, nekim sramnim postupkom ... Pa bilo sve to i prekriveno snijegom", kaže. "Stotine i tisuće čireva koji stalno pucaju. Glasovi koji neprestance vrište. Možete se smatrati sretnim što ste tako mladi i zapravo neiskusni. Kad ste vi počeli misliti, rat je već bio završio. Vi o ratu ne znate ništa. Ništa ne znate. A ovi ljudi, koji su svi redom na najnižem stupnju, često na najnižem stupnju karaktera, svi su ti ljudi krunski svjedoci velikih zločina."
"Stojim tu pred drvetom", kažem, "a ne znam ni što je to, drvo. Što je to? I neki čovjek tu stoji, a ja ne znam što je to. Ništa ne znam. Čas je gore, čas je hladno, a onda opet mračno. Znate li vi?" - "Ja?", kaže živoder, "zašto ja?" - "I vi gledate gore, gdje je crno, to su oblaci, zar ne? I onda uđete u kuću gdje je toplo. Tu opet sjede ljudi. Ima ih i na groblju. Znate li što je to?" - "Ne, ljudi", kaže on. "Da, ljudi." I odjednom zahladi, zebem i trebao bih požuriti kući, slikar me čeka.
Život je kao šuma u kojoj čovjek svako toliko naiđe na putokaz i markaciju, sve dok odjednom više nema nijednog, nijedne. A šumi nema kraja, i glad završava smrću.
"Mraz sve izgrize", rekao je slikar, "drveće, ljude, stoku i sve što je u drveću, u ljudima u stoci. I pri najvećoj brzini krv se ledi u žilama. Smrznut čovjek da se razlomiti kao komad starog kruha."
Shvaćate li? Život je čisto, najjasnije, najmračnije, kristalno beznađe... Tamo vodi samo jedan put kroz snijeg i led u ljudski očaj, onamo kamo se mora ući; preko preljuba razuma.

Fotografije snimljene u Zaprešiću u siječnju 2020. godine popraćene su odlomcima iz romana Mraz Thomasa Bernharda. Da je Bernhard živ, danas bi mu bio 89. rođendan.

<< Jesen 2019 .

Zadnji put osvježeno 9. veljače 2020. godine