Vozač iz noćne more (8. veljače 2013. godine)
Eto. Još jedan neugodan incident u prometu. Ovaj put s taksistom. I tko je kriv? Formalno on, a opet, kad sam hladno razmislio o svemu, u stvari sam, na neki način, kriv bio ja. Jest da je tip dao desni žmigavac pa nije skrenuo desno, nego uredno produžio ravno, ali kriv sam ja, koji sam, zbog stresa kojeg mi je priuštio na prijašnjem uključivanju, požurio da ga zaobiđem. Srećom ništa se loše nije dogodilo.
No, nakon što sam se jutros skulirao, počeo sam razmišljati o tome što je to u prometu što mi često digne živac.
Razlog je tome što je promet preslika društva, preslika odnosa koji u društvu postoje. Evo, na primjer, vozite
iza tipa koji uredno ne daje žmigavac, "Šta ti imaš znat' gdje ja idem?".
Koliko god moja primjedba možda izgledala neumjerena mirnijim vozačima od mene, postoji u njoj nešto dublje od
moje živčanosti. Naime, žmigavac je (skoro) jedini oblik komunikacije u prometu, jedini način da nekome kažete,
"skrećem desno", ili "stat ću ovdje da moja supruga izađe" ili "ovi ispred mene naglo koče" ili
"koliko ja vidim ispred mene je posve čisto" ili "ja ću u tvoju ulicu pa me ne moraš čekati da prođem" i
slično. Kad ljudi prestanu davati žmigavac, to je isto kao kad osoba pored koje prolazite uskim hodnikom na
vaš "Dobar dan" ne trepne ni okom.
Činjenica da su žmigavci u zagrebačkom prometu postali praktički dodatna oprema govori o tome da je komunikacija u
hrvatskom društvu na niskim granama. Još gore, ja mislim da zagrebački promet odražava sveopće nepoštovanje potreba
drugih, pogotovo potreba onih u podređenom položaju, onih koji se iz sporednih uličica uključuju na glavnu prometnicu.
Inače, upravo tako je jutrošnji događaj i započeo - iz jedne uske uličice u kojoj mi je pregled terena blokirao pogrešno
parkirani kamion, pokušavao sam se uključiti u glavnu prometnicu, automobili su zujali s lijeva, desna, a dotičnom taksistu,
premda me je očito vidio, nije palo ni na kraj pameti da mi da žmigavac da će skrenuti prije mene, da ga ne moram čekati
da prođe. "Šta ti imaš znat' kud ja idem?". I tako je to krenulo.
U Zagrebu, oni u glavnim prometnicama, rijetko misle na one u sporednim, na one koji se u lagodni i neometani promet žele
uključiti. To je slika današnjeg hrvatskog društva: mi koji smo u posjedu resursa ne želimo vas ostale ni vidjeti, a kamoli
vam dati pravo da i vi uživate u resursima. Mi koji smo ovdje stigli prije vas i zauzeli teren, od vas očekujemo da se
klanjate i da i ne pomišljate da dobijete bilo što od onoga što je "naše". A uz to vam nećemo reći ni "Dobar dan".
I onda se čudite što imate vozače iz noćne more?!
| << Nietzsche i znanost | Bus ConCiencia >> |
Zadnji put osvježeno: 17. ožujka 2013. godine