Vodene vedute: Đurđevac, 7. ožujka 2014. godine

Pogled na utvrdu u Đurđevcu

Stigli smo prekasno da uđemo unutra i vidimo izložbu Ivana Lackovića Croate. Predugo smo se zadržali u Hlebinama, uz Josipa Generalića.

Bogata svjetlost siječnja kad se sunce umori pa dozvoli bojama da izađu iz bijelog sjaja.

Đurđevac nije mjesto za pamćenje, ali njegova utvrda jest. Evo što o njoj piše na obavijesnoj ploči:

Stari grad u Đurđevcu spomenik je kulture I. kategorije, jedna od najsačuvanijih nizinskih utvrda u sjevernom dijelu Hrvatske. Nekad je bio okružen močvarom te pripada tipu utvrda Wasserburg. Tijekom stoljeća grad je mijenjao izgled i vlasnike. Utvrda je od velikog značenja u doba prodora Osmanlija, osobito nakon pada Virovitice pod tursku vlast 1552. godine. Tada je to najisturenija točka i prva utvrda do turske granice. Od 1546. godinu u utvrdi boravi stalna vojna posada. Unatoč učestalim napadima Osmanlija, utvrda nije osvojena te njihovim odlaskom gubi svoj obrambeni značaj. Pod austrijskom vlašću ostaje do 1873. godine i pripojenja krajiškog teritorija Hrvatskoj 1881. godine.

Uz stalni muzejsko-galerijski postav, u izložbenim prostorima utvrde je smještena i reprezentativna donacija umjetnina Ivana Lackovića Croate koju čini više od 2000 djela likovne i etnografske zbirke iz Hrvatske i inozemstva. Uz utvrdu svake godine, temeljeno na povijesnim događanjima, izvodi se scenska vizija "Legenda o Picokima", priča o opsadi turske vojske i mudrosti Đurđevčana koji ispaljuju posljednjeg pjetlića na njih. Ulama-beg i turska vojska, vjerujući da unutar zidina grada ima izobilje hrane odlaze, a žitelji ovog grada prozvani su "picokima".

Utvrda je malena, teško mi je zamisliti da odolijeva bilo kakvom ozbiljnijem napadu - bit će da nedostaju vanjski zidovi, kanali ... Polje na kojem se nalazi polako, polako se spušta i predaje šumi, odredu zbijenih stabala. Odvodi ga tamo asfaltirana cesta. Obilazim zemlju tako da osjetim mekane gradijente tla.

Odlazimo do "hrvatske Sahare", đurđevačkih pješčanih dina. Žao mi je što nisam ponio svoje zemljoradničke čizme.

<< Kvazikristalni vitraj Jozo Zovko - slikar >>

Zadnji put osvježeno: 7. ožujka 2014. godine.