To je ono što nam ostaje kad poludimo, 5. svibnja 2019. godine

Čitanje Wittgensteinovog nećaka za mene je bilo osvježenje. Mnogi koji su knjigu pročitali sad će prevrnuti očima, jer što bi to čovjeka moglo osvježiti u knjizi u kojoj su teme vodilje smrt, propadanje, ludilo i ludnice? Za početak, upravo bi ga to moglo "osvježiti" jer živimo u društvu u kojem se o propadanju, smrti i ludilu uopće ne govori iako je sve troje prisutno u svakom od nas. Da, i ludilo.

Zatvorivši Wittgensteinovog nećaka s temeljitim razumijevanjem svega o čemu Bernhard piše, na trenutak sam se zabrinuo za svoje mentalno zdravlje. Jer, mnogo je toga o čemu Bernhard piše "ludo" - uostalom Paul Wittgenstein, Bernhardov najbolji prijatelj i glavni lik knjige, svako je malo u ludnici. Ali na drugu sam shvatio da je mnogo toga kategorizirano kao ludo ili kao opasno, premda postoji u svakom od nas. Svakog su od nas naučili da se time ne bavimo, barem ne na način kako se Bernhard time bavi. Društvo je razvilo niz procedura i kanona unutar kojih se bavimo smrću i propadanjem, kao uostalom i cijelim životom koji je kategoriziran, izmjeren, raspoređen, kojem je određen puls i vrijednost i utvrđena vrlina prema dogovorenim kriterijima. Takav je život koji mnogi ljudi žive, a i svatko od nas u nekoj mjeri, jer nam kažu da je tako okljaštren život preduvjet da se nekako živi u zajednici. Možda je to i točno. Premda se meni čini da se tu radi o tome da mnogi zapravo ne osjećaju i ne žive živo, da su se rodili s mrtvim tkivom na mjestu gdje je trebao biti živac i da su upravo takvi ljudi, zatupljeni na bol i na ushit imali više prilike da definiraju društvene norme. Kad se ushit i bol klasificiraju i izbroje, obuhvate mjerenjem i reguliraju u norme i rituale, onda u njima mogu "sudjelovati" i oni koji su posve nesposobni za osjećaje. A nakon toga oni uopće ne žele da se o ushitu i boli razgovara, nego samo o kategorijama i klasifikacijama koje su ono što oni mogu razumjeti.

Takozvani psihijatrijski liječnici nazivali su bolest moga prijatelja sad ovako, sad onako, ne imajući hrabrosti priznati da za tu, kao ni za sve druge bolesti, nema pravih oznaka, već uvijek samo krivih, samo onih koje zavode u bludnju, jer su si, na kraju krajeva, tim neprestanim krivim označavanjima, kao i svih drugi liječnici, svoj posao u najmanju ruku učinili lagodnim.

Isto je sa životom kao i s bolešću jer to dvoje, na kraju, i nije jasno odvojivo. Svaka je dijagnoza života nužno pogrešna jer je život u bitnom život upravo po tome što nadilazi i razbija kategorije. Stoga je Bernhardovo "ludilo" koje osjeti svatko kojega su naučili da prepozna tu granicu zapravo život i to po mnogo čemu zdraviji i iskreniji život od onog "razumnog" i "zdravog" kojeg su nam objasnili i u kojem se ništa ne govori o najvažnijim stvarima u životu.

Iskren. To je riječ koja najbolje opisuje Wittgensteinovog nećaka. Postoje stvari o kojima nikad ne govorimo, osim nekako sa samim sobom, a i to nejasno jer nam nedostaju kategorije unutar kojih bismo mogli jasno izmjeriti što je to što nas muči i što sebi predbacujemo. Tih kategorija u "zdravom" životu nema, pa je svaki iskren pristup sebi zapravo lud. Postoje uporne misli, komadići sjećanja, zapravo rezonantni uzorci aktivnosti mozga, koji nam se uporno vraćaju. Radi se tu o nekoj vrsti savjesti, premda je često riječ o posve kratkim slikama i riječima, nečemu lošem što smo učinili iako se često ne može kategorizirati kao loše prema uobičajenim kategorijama vrline. Uporne misli se promijene kad onaj uz kojeg ih vežemo umre. Postanu nešto posve siroto, nešto što više nitko osim nas ni ne zna niti može s bilo čim povezati, nešto što predstavlja svijet koji polako umire s nama. Prijatelji nam se pojavljuju u upornim mislima i s prijateljima umiremo polako i mi, premda prijatelja zapravo i nemamo, ili možda imamo jednog ili dva, ni Bernhard nije siguran.

I danas mislim da ljude koji su doista nešto značili u našem životu, možemo izbrojiti na prste jedne ruke, a često se i ta jedna ruka buni protiv perverznosti kojom mislimo da moramo posegnuti za cijelom jednom rukom, a izišli bi na kraj, ako smo pošteni, vjerojatno i bez jednog jedinog prsta.

Bernhardov roman je ono nešto što preostane nakon života prijatelja, o čemu ne možemo ništa sa sigurnošću reći i što prevrćemo po glavi dok nastavljamo živjeti sa svojom zlom savješću, sjećanjem, krivnjom i upornim mislima koje su ludilo, a zapravo jedini način da budemo živi. Iskreno živi.

Promatrao sam ga i nisam mu prilazio, potiskujući svoju zlu savjest; odjednom sam ga se bojao. Izbjegavamo one koje je smrt obilježila i ja sam popustio toj niskosti. U posljednjim godinama njegova života posve sam svjesno izbjegavao svog prijatelja iz niskog poriva samoodržanja, što si ne opraštam. [] Promatrao sam ga i istodobno se stidio. Jer smatrao sam sramotom što još nisam na kraju, dok je prijatelj već bio. Nisam dobar karakter. Jednostavno nisam dobar čovjek. Povukao sam se od prijatelja kao i drugi njegovi prijatelji jer sam se kao i oni htio povući od smrti. Bojao sam se konfrontacije sa smrću. Jer sve je na mom prijatelju već bilo smrt.

Poznajem ljude koji nikad neće dodirnuti ludilo, koji su naučeni da od njega bježe, a i koji nemaju živca da nadiđu kategorije u kojima žive. Neki od tih ljudi su zapravo dobri ljudi, premda je ono "dobri" opet kategorija kojoj nedostaje života. Bernhard i Wittgenstein nisu dobri ljudi, to u njihovom slučaju malo znači. No, učinilo mi se da bih s njima dvojicom mogao provesti neko vrijeme, vjerojatno i bez mnogo razgovora, jer sav je neizgovoreni razgovor između prijatelja na kraju ostao u Bernhardovoj knjizi. Izgovorene su tek riječi o nevažnim stvarima - o glazbi, o puno glazbe, o matematici, politici i filozofiji. U ovo zadnje troje bih im se možda i mogao pokušati pridružiti. Ionako o upornim mislima ne razgovaramo ni s kim. To je ono što nam ostane kad poludimo.

Budući da za tu svrhu nemam živih, govorim sebi, želim se barem mrtvima braniti od te siječanjske hladnoće i siječanjske praznine, a od svih mrtvih u tim danima i tim trenucima nije mi nitko bliži od mog prijatelja Paula. Moj izričito naglašujem, jer te bilješke donose sliku koju imam o mom prijatelju Paul, koju ja imam o mom prijatelju Paulu Wittgensteinu i nitko drugi.
Turopolje, zima 2015. godina
<< Fahrenheit 451, dio deveti To su Vam sve sveučilišni profesori >>

Zadnji put osvježeno: 5. svibnja 2019. godine.