Svaki udah je dar, 11. studenog 2021. godine

Istina je, astmatičari dišu drukčije. Svaki teški astmatičar koji je imao sreće da poživi sa svojom astmom morao je naučiti biti zahvalan. I uzimati u pluća samo malo, tek onoliko koliko je potrebno. I to što je rjeđe moguće. Radi se o kontroli panike koju mozak automatski razvija kad zaključi da se pluća ne šire dobro i ne uzimaju onoliko koliko mozak misli da je nužno. Od te se klaustrofobične i ponekad tek polusvjesne spoznaje ubrza puls i poveća tlak, a tijelo onda treba još više kisika. A ako pluća slabo rade, takav ciklus postaje poguban, jer vodi do sve većeg stresa i sve manje mogućnosti da pluća na njega odgovore. Povratna veza s katastrofalnim ishodom. Astmatičari koji prežive zato nauče disati plitko. I mirno. Tek onoliko koliko je nužno. Tijelo se prilagodi tome, a i mozak se mora naviknuti.

S druge strane, astmatičari su ljudi koji su najzahvalniji na dobrom zraku i onim vremenima u kojima mogu posve otvoriti pluća. Negdje u planini ljeti, kad zrak nije ni vlažan ni topao ni hladan, nego baš kako treba.

Jedno ljeto sam, bijesan, pluća potpuno začepljenih ugrušcima i s gadnim bolovima u leđima otišao u planinu. Hodati, a kamoli penjati se s ugrušcima u plućima je najčešće smrtonosna odluka. Mene opravdava to što tad nisam znao da ih imam u plućima, a ni liječnici se baš nisu iskazali. Već lagano zelen, potpuno na izmaku snaga i s luđačkim lupanjem srca, popeo sam se negdje iznad krčke Drage Baščanske. Poslije dugo vremena, među kamenjem i ovcama, u mirisu spaljenog papra kojim je oštro šibao vjetar, udahnuo sam duboko. Kako tada nisam riknuo, ni danas mi nije jasno.

Svaki udah je dar, iako toga uglavnom nismo svjesni.

<< Svi očekuju nešto tvrdo Tisuće slika >>

Zadnji put osvježeno: 11. studenog 2021. godine.