Spomenik nad Trstenikom (2. rujna 2021. godine; materijal iz 13. 8. 2020. godine)

Spomenik nad Trstenikom

Spomenik nad Trstenikom, na Taboru kod Pijavičina, 13. 8. 2020.

Izostavio sam prošle godine, među >> fotografijama s odmora na Korčuli, one spomenika nad Trstenikom (iznad) gdje stadosmo na povratku. To je stajanje bilo planirano jer sam spomenik opazio na dolasku, kad se cesta po Pelješcu uzdigne povisoko iznad Trstenika i pomislio kako tu treba zastati kad se budemo vraćali jer je krajolik spektakularno surov (ispod), a pogled prema moru i trsteničkoj uvali širok.

Nad Trstenikom

Dio krajolika u neposrednoj blizini spomenika.

Spomenik obično nazivaju Spomenik na Taboru, u neposrednoj blizini Pijavičina, općina Orebić, iako je Trstenik ispod njega i uvala koja tako poziva ono što turistima zapne za oko pa zastanu.

Spomenik nad Trstenikom

Spomenik na Taboru. Vidi se komad ceste i mali dio panorame prema moru i Trsteniku (u "V" usjeku između planina, desno).

Nisam dosad objavljivao te fotografije i nekako su posve ispale iz plana, potisnute u arhivu, no sjetio sam ih se neki dan kad sam saznao da su vandali maljevima u sitne komadiće porazbijali dio ploča oko spomenika s imenima žrtava Drugog svjetskog rata.

Spomenik na Taboru

Spomenik na Taboru. Vidi se dio ploča s imenima (vidi također fotografiju ispod).

Spomenik na Taboru

Dio ploča s imenima oko spomenika na Taboru.

To je sudbina većine spomenika iz Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, a vandali svu podršku dobivaju i iz vrhova vlasti kojoj je ustaški pozdrav najnormalnija stvar na svijetu i iz lokalne zajednice i samouprave koja se o tim spomenicima desetljećima ne brine, a i iz revizionističke historiografije, koja ustaše predstavlja kao borce za slobodu ili barem borce protiv komunizma kako im se posvuda tepa u ovom korektnom, liberalnom i antitotalitarističkom vremenu. Našem je hrvatskom antitotalitarizmu ipak često mnogo draži onaj "nacionalno ispravan" totalitarizam koji je 1941. proglasio rasne zakone i započeo ciklus krvi i zla, nego onaj "kopilanski" i nacionalno miješani koji je zagovarao ideju da bi svi pošteni ljudi trebali biti braća, bez obzira na naciju, iako je i on oskrnavio tu lijepu ideju mnogo puta. Ali je ideja bila nešto iza čega se i danas može srčano stati, za razliku od ideje o rasi robova i rasi gospodara koju i danas zastupaju brojne umivene političke opcije kad spominju "našu kulturu i tradiciju" i "manjine koje mi kao većina toleriramo". Ta je opcija i danas popularna u našem narodu i u mnogim narodima zato što je tako primitivna i zatucana i što obećava privilegiju jednima naspram drugih i to samo zato što su se rodili u nekoj naciji koja je negdje većina. Te dvije ideje, ona o bratstvu i jedinstvu i ona o naciji gospodara i naciji robova, nikako ne mogu biti iste, koliko god se razni umiveni "antitotalitaristi" upinjali da ih prikažu jednakima, iako im je ona arijska, naravno, mnogo bliže srcu.

Pojavi se ipak tu i tamo i danas netko tko se usudi i drugačije pomisliti, a jedan je general, nacionalni otpadnik, u ovom nedavnom ratu tvrdio da se slučajno rodio kao Hrvat te da se mogao roditi i kao Ciganin što su mu mnogi Hrvati zamjerili, jer je suludo i pomisliti da bi Hrvat mogao biti išta osim Hrvata, a kamoli Ciganin.

Spomenik na Taboru

Spomenik na Taboru.

Postoji naprosto samo jedno ispravno hrvatstvo i ono nema ništa sa Srbima i Ciganima, nego je arijski čisto i jednoznačno, beskrajno ponosno što nije kakvo srpstvo ili romstvo ili, sačuvaj Bože, židovstvo. Na njihovu sreću, njihove supruge ni Srpkinje ni Židovke nikad nisu bile, kao što mnogima takve jesu, tako se govorilo i mislilo devedesetih kod nas, a misli se i danas.

To se kod nas zove tradicija, iako je odatle do ideje o arijskom zakonu prilično mali korak. Pravo je hrvatstvo uvijek božanski odobreno. Zato je bogohulno i pomisliti da u tome ima, sačuvaj Bože, nečeg slučajnog što bi moglo imati, sačuvaj Bože, ikakve veze s Romima. Pravo je hrvatstvo uvijek pokorno Crkvi. Zato su i spomenici iz rata iz devedesetih skoro uvijek u obliku križeva što prilično reducira njihovu snagu i svodi ih uglavnom na tužne i pokorne grobove. To je i zato jer je upravo pokornost u obliku križa ideja koja se želi utuviti, od stoljeća desetog ili kako to već ide s kraljevima, kardinalima i kršćanstvima i ostalim legendama na kojima se nacije napajaju.

Spomenik na Taboru

Spomenik na Taboru fotografiran s prilazne staze.

Uostalom, tu ideju utuvljuju danas posvuda u istom obliku, od raspela u školama pa do raspela u bolnicama i sudnicama. Treba se pokoriti ideji jedine ispravnosti koja je zapravo posve jednostavna ideja crkvenog autoriteta, ispravne krvi i pripadajućeg tla, razumljiva i onima koji baš ništa ne razumiju – ovdje smo mi i ovo je naše. Nije ta pretenzija nipošto samo hrvatska, nego je univerzalno nacionalistička, a ovdje smo je možda i prvi put jasno čuli sa srpske strane – sve je srpsko gdje postoji makar i jedan srpski grob. U toj univerzalnoj pretenziji na tlo i privilegiju, koja tek mijenja zastavu ovisno o tome tko se gdje smatra gazdom, ni nema mjesta za nešto raznoliko ili bratsko ili nečiste simbole koji bi takvo što predstavljali.

Spomenik na Taboru

Ploča pod spomenikom na Taboru, gdje je stucana riječ Jugoslavija, ime Josipa Broza Tita i petokraka.

Zato su u pločama na spomeniku još davno stucali gdje god je pisalo Jugoslavija (iznad), a tucali su i po petokraci koja se pokazala malo otpornijom, tek privremeno, naravno. Ja sam to fotografirao prošle godine, a ploče danas vjerojatno i nema – uspjeli su, konačno, zapravo posve neometano sve porazbijati. Petokraka i imena su ostali samo kod mene na fotografijama i nekako sumnjam da će se ikad opet ukazati u stvarnosti. Inače, to je tucanje po spomenicima vrlo tipično kod nas. Vis je, na primjer, pun spomen ploča s kojih je sve nepodobno stucano, a pogotovo nekakve Jugoslavije.

Iz vatre i pepela, iz krvi i suza rađala se nova Jugoslavija

Josip Broz Tito

Reljef kraj spomenika na Taboru

Dio reljefa kraj spomenika na Taboru. >> Kliknite na fotografiju da je pokažete u trostrukoj rezoluciji.

Po petokraci su tukli čekićima, a po partizanima na reljefu su pucali, što se već dugo vidi po rupama od metaka kojima je reljef izbušen (iznad). Tko tako može pucati po spomeniku, može skoro sigurno pucati i po ljudima. I ako nikakve druge poruke iz ovog teksta nema, to je glavna i tmurna poruka koju želim poslati. Imena po kojima su pucali i maljevima lupali su i imena 96 žrtava s pelješkog područja koje su u dva dana 1943. godine pobili zločinci iz SS divizije Princ Eugen.

Spomenik na Taboru

Pogled na spomenik na Taboru s ceste ispod spomenika, prema Trsteniku.

Kad sam prošlogodišnje fotografije neki dan podijelio na društvenim mrežama, jedna mi je gospođa napisala da ćemo se sad dva dana tome čuditi, a da će sutra netko i opet negdje proliti kantu govana po imenima mrtvih ili im nacrtati U na čelu, ako već ne uspije sve to dignuti u zrak. Rekao sam joj da ima pravo i da će baš tako biti. Može biti da je od mene očekivala nekakvu akciju, ali bojim se da kod nas skoro nikome do svega toga nije stalo. Moja se akcija svela tako tek na ovih nekoliko fotografija i malo teksta koji se uopće ne uklapa u ono što većina hrvatskog naroda misli. Ali neka stoji svejedno.

<< Nekoliko dana u Lici Kalendar 2021: siječanj >>

Zadnji put osvježeno 2. rujna 2021. godine