Rudbekija, 30. studenog 2019. godine

Zvuči nevjerojatno, ali jučer sam vidio cvjetove purpurne rudbekije (Echinacea purpurea). Bili su doduše ponešto smežurani i vlažni, ali njihova je lijepa ljubičasta boja sjala kao i u kolovozu. Rudbekiju na slici iznad naslikao sam 20. rujna ove godine. Jučerašnjih rudbekija ne bi bilo da nema ove neuobičajeno tople jeseni, još uvijek bez ijednog jutarnjeg mraza. Možda ih već idućeg tjedna neće biti jer se najavljuje zahlađenje.

Još sam 4. listopada naslikao posve suhu rudbekiju (ispod), kad sam bio uvjeren da im je kraj i da će svaki čas nestati. Prevario sam se.

Ako koga pitate koje je boje suha rudbekija, vjerojatno će reći smeđe ili crne. No, ako suhu rudbekiju krenete slikati miješajući u boje ivory crnu ili Payneovu sivu, vjerojatno ste već uništili sliku. Crna skoro pa da i ne postoji u prirodi. Postoje različiti tonovi tamnog. Tama može biti topla, a može biti i hladna, ali crna nije nikad, osim ako baš nikakvog svjetla nema, a to ovdje naravno nije slučaj (iznad i ispod).

Tamni su tonovi na mojoj slici uglavnom topli, narančasti, rđavi, crveno-ljubičasti, oker, smeđi, crveni, tamni s blagim ružičastim sjajem, no ima i malo hladnih tonova i to na dijelovima cvijeta gdje je suho biljno tkivo svjetlije pa lovi plavu boju neba. Tamne je tonove najbolje dobiti miješanjem temeljnih boja (crvene, plave i zelene ili žute ili nekih drugih komplementarnih opcija) u različitim omjerima, čime se može dobiti pretežno topla ili pretežno hladna tama.

Da je opet slikam, postupio bih drukčije, jer se radi o izazovnom zadatku koji se može koloristički obaviti na mnogo uzbudljivih načina. Drugi put.

Ljubičaste rudbekije slikao sam i ranije ove godine, početkom srpnja (ispod). Radi se o vrlo prepoznatljivom cvijetu kojemu je sredina stožasta pa ga u engleskom govornom području zovu i coneflower [od cone - stožac, ali i šišarka (pine cone, cone) - cvijet je dobio ime vjerojatno prema ovom drugom značenju riječi jer mu unutrašnjost pokazuje i spiralnu simetriju tipičnu za šišarke].

Žute rudbekije (Echinacea paradoxa) nježnije su i manje rođakinje ljubičastih. Ove moje (ispod) naslikane su 5. rujna ove godine. Moje žute rudbekije nisu naravno usporedive s van Goghovim suncokretima, ali njihovo žutilo predstavlja sličan slikarski problem. Postoje fiziološki razlozi da žuta boja za slikare bude posebno nezgodna. Naime, naše su oči najosjetljivije na razlikovanje boja u području valnih duljina svjetlosti na kojima se nalaze zelene i žute boje. To i nije toliko čudno jer je zeleno boja plodnog okoliša, trave, grmlja i krošanja pa se čini donekle logično da su oči evoluirale da u tom području najbolje razlikuju nijanse, npr. najlakše izdvajaju predatora iz pozadine i najbrže opažaju fine razlike u naravi sjene. U slučaju žute boje, npr. žutog cvijeta kao što je rudbekija, dijelovi koji su na suncu su dodatno žuti zbog laganog žutila sunčeve svjetlosti, dok su dijelovi u sjeni uglavnom osvijetljeni difuznim raspršenjem svjetlosti s neba, dakle plavkastom bojom. Plavo i žuto daju zeleno, ali upravo tu je kvaka jer ukoliko samo malo pogriješite u tom "zelenom", sjena žutog objekta uopće ne izgleda uvjerljivo jer je naše oči, koje su upravo u tom području najosjetljivije, lako detektiraju kao "lažnu", nerealnu. Nadalje, svaka, pa i najmanja primjesa druge boje, u žutom će se odmah primijetiti i stoga se žuto najlakše "zaprlja" i "zablati". U kontekstu vodenih boja, svaki se suvišan potez kista na žutom odmah vidi. Ako ne možeš naslikati odlučno, ostavi se žutog.

Otprilike je zato žuto poseban i osjetljiv slikarski problem. U sjenama rudbekije vidi se veliki raspon boja, ja to sigurno nisam posve zadovoljavajuće dočarao, ali tu su crvena, narančasta, različite nijanse žute, smeđe (tople boje u sjeni potječu od difuznog raspršenja svjetlosti s drugih latica, iz "tople" okoline) pa sve do zelenkaste. Teško!

Kao i obično, donosim i lijepu botaničku ilustraciju rudbekije, ovaj put iz knjige Flora. Afbeeldingen en beschrijvingen van boomen, heesters, éénjarige planten, enz., voorkomende in de Nederlandsche tuinen (Flora. Slike i opisi drveća, grmlja, jednogodišnjih biljaka, itd., koje nalazimo u nizozemskim vrtovima) iz 1868. godine (ispod). Autor je Heinrich Witte, a odlični ilustrator, koji je naveden i kao koautor knjige je Abraham Jacobus Wendel.

Heinrich Witte (1829-1917) bio je od 1855. do 1898. godine Hortulanus (glavni vrtlar) botaničkog vrta u Leidenu. Danas ga tamo navode kao jednog od najzaslužnijih ljudi za opstanak, uređenje i proširenje vrta i njegovih staklenika te kao autorski najplodnijeg vrtlara u povijesti leidenskog botaničkog vrta. Pored Flore, navest ću još i katalog von Sieboldovih biljaka koje je Witte uredio - Witte je mnogo pisao o biljkama koje je njegov slavni sunarodnjak donio iz Japana u Europu, npr. o hosti i hortenziji (o njima ću i ja, nadam se, uskoro nešto napisati). Von Siebold je u Europu donio i >> japansku anemonu s kojom je ova moja mala serija botaničkih postova i započela.

Kako bismo živjeli da nema biljaka? Nikako. [] Danonoćno smo zauzeti uništavajući temeljni preduvjet za naše življenje, zrak, i možda nikad nismo ni pomislili na to da istražimo kako bismo opet pročistili zagađeni zrak [] Upravo se biljke, bilo izravno ili neizravno, time bave.

H. Witte, 'T Groote in 't Kleine: Praatjes Over Planten (1873)

Abraham Jacobus Wendel (1826 - 1915) poznati je leidenski botanički ilustrator, autor brojnih skladnih ilustracija cvijeća, uključujući i lijepe ilustracije hoste i wisterije. Lijepa je i ova njegova ilustracija rudbekije pored koje u Flori između ostalog piše (prijevod na hrvatski rekonstruirao sam iz Google translate prijevoda s nizozemskog na engleski):

[] ovo je stara poznanica [] uvezena iz Sjeverne Amerike u Europu 1699. godine []

[] ako je pred nama cijela biljka u cvatu, dobivamo dojam [] da se radi o prilično velikim, crvenim cvjetovima, čiji su središnji dijelovi nazimjence smeđi i žuti. Pa ipak, cvjetovi ove biljke su tako mali da ih se [] jedva može dobro uočiti golim okom [] Već ime obitelji ove biljke - koja naime pripada složenim cvjetovima ili Composita - djelomično objašnjava ovu pogrešku [] Svaki je prividni cvijet ovdje unija velikog broja cvjetova, samo oni u ovom slučaju dolaze u dva različita oblika, za razliku od maslačka, endivije, cvjetova kozje brade i brojnih drugih, čiji svi cvjetovi imaju isti oblik. Ono što se ovdje na prvi pogled doima kao jedan cvijet je cvat [inflorescencija], kao što je to i grozd stotinu ili više cvjetova jorgovana ili divljeg kestena. No, njihove je pojedine cvjetove [] lako razlikovati kao takve, a i uređeni su na takav način da je bilo kakva pogreška u tom smislu nemoguća. Cvat biljaka kompozitnih cvjetova, jedne od najbogatijih biljnih skupina kojih ima po čitavom planetu, vidimo na način koji može zavarati tako da se cjelina čini kao jedan cvijet. Ova prividna sličnost postaje još veća jer je cijeli cvat [] omotan zelenim listovima koji uistinu izgledaju poput čašice [čašica, čaška; calyx].

U ovom odlomku koji sam probrao, Witte naglašava posebnost roda glavočika (Compositae ili Asteraceae), a to je da im ono što izgleda kao cvijet uopće nije cvijet, nego cvat, odn. grozd cvjetova - o tome sam već malo pisao u postu o >> cikoriji koju i Witte spominje (endivija). Rudbekija je posebno kompleksna po uređenju svog kompozitnog cvata tako da će svatko neupućen tko se sretne s botanički detaljnim opisom njenog cvata ostati posve zbunjen. Činjenici da je cvat kompozitan posebnu pozornost je posvetio i Wendel, što se vidi i na ovom uvećanom detalju njegove ilustracije (ispod) - lako je uočiti sićušne žute strukture u unutrašnjosti cvata. Radi se o prašnicima pojedinačnih cvjetića.

Isto se vidi i na fotografiji rudbekije koju sam snimio 8. srpnja ove godine (ispod, detalj). Kod rudbekija se prašnici otvaraju izvana prema unutra, dakle prvo se otvore oni najbliže ljubičastim vanjskim laticama, a tek kasnije i oni u unutrašnjosti cvata.

<< Srce treba napuniti .

Zadnji put osvježeno: 30. studenog 2019. godine.