Rabo šampion (18. svibnja 2011. godine)

portret Rabe Karabekiana, šampiona - olovka

Još prije nego što sam završio s čitanjem "Doručka prvaka" (Breakfast of Champions) Kurta Vonneguta, palo mi je na pamet da sam vidio filmove sa sličnim tmurnim, slatko-kiselim pogledom na američko društvo, a i svijet u cjelini (s dobrom dozom iznenadno raspoređenog gorkog). Pao mi je na pamet film "American Beauty". Brzim pregledom svoje kolekcije DVDa ustanovio sam da posjedujem još nekoliko filmova koji pripadaju u tu vrlo labavo definiranu kategoriju koju sam upravo izmislio. Evo ih: "Izbrisani" ("The Chumscrubber"), "Umišljeni junaci" ("Imaginary heroes"), "Mala miss Amerike" ("Little Miss Sunshine"), "Donnie Darko", "Pričam ti priču" ("Storytelling"), "The Weather Man", "Daleko od raja" ("Far from Heaven").

Ako ste pogledali neke od tih filmova, onda možda naslućujete atmosferu "Doručka prvaka", a ona je velikim dijelom mračna. Možda mračnija od svega što sam do sad od Vonneguta pročitao. Neobično je da Vonnegutov uvrnuti humor može preživjeti čak i u tako tamno obojenoj pozadini. Bit će da je to jedna od važnih odlika Vonnegutovih djela: izazivaju nagli i snažan poriv za smijeh, čak i kad govore o stvarima i kontekstima u vezi kojih se nikad prije nismo nasmijali, a dosad smo mislili da možda i nije primjereno da se njima smijemo. Na primjer (prijevod na hrvatski jezik je moj, jer sam knjigu pročitao u originalu, na engleskom, ali navodim i originalni citat):

'Shvatio sam', reče Trout, 'da Bog nije nikakav zaštitnik okoliša, pa su svi oni koji jesu bogohulni i gube vrijeme. Jesi li ikad vidio jedan od Njegovih vulkana ili tornada ili plimnih valova? Jeli ti itko rekao o ledenim dobima koje priređuje svakih pola milijuna godina? A nizozemska bolest brijesta? Eto ti fine mjere zaštite okološa. To je Bog, ne čovjek.'

'I realized', said Trout, 'that God wasn't any conservationist, so for anybody else to be one was sacrilegious and a waste of time. You ever see one of His volcanoes or tornadoes or tidal waves? Anybody ever tell you about the Ice Ages he arranges for every half-million years? How about Dutch Elm disease? There's a nice conservation measure for you. That's God, not man.'

ili:

Kilgore Trout jednom je napisao kratku priču koja je bila dijalog između dva komadića kvasca. Oni su diskutirali o mogućem smislu života dok su jeli šećer i gušili se u vlastitom izmetu. Zbog svoje ograničene inteligencije, nikad nisu ni naslutili da su pravili šampanjac.

Kilgore Trout once wrote a short story which was a dialogue between two pieces of yeast. They were discussing the possible purpose of life as they ate sugar and suffocated in their own excrement. Because of their limited intelligence, they never came to guessing that they were making champagne.

Inače, o nizozemskoj bolesti brijesta sam pisao >> OVDJE, pa eto još jedne uvrnute veze između mene i Vonneguta, baš kao što je i tipično za uvrnute veze među likovima u njegovim romanima. Ja sam u >> Problemu promatrača također pisao o mikroorganizmima (u mom slučaju bakterijama) koji se pitaju o smislu života i sličnim stvarima i to je još jedne poveznica mene i Vonneguta. Dovoljno uvrnuta, rekao bih.

Tu nije kraj vezama između mene i onoga što je Kurt Vonnegut napisao u "Doručku prvaka". Nakon što sam napisao >> Problem promatrača, čuo sam različita mišljenja o tome što sam ja to točno napisao, ali jedno od zanimljivijih bilo je da je "knjiga dobra, ali joj nedostaje stilske obrade". Nije mi bilo posve jasno što je to "stilsko" dotični čitatelj očekivao, ali sjetio sam se nekih domaćih pisaca koji mogu napisati mnogo rečenica koje lijepo zvuče, a skoro ništa ne znače, ili znače uvijek manje-više isto, koliko god da lijepo zvuče. Isto tako sam i za Vonneguta čuo, od iskusnih i zahtjevnih čitatelja, da je "sirov". Evo što Vonnegut u "Doručku prvaka" kaže o tome, a na neki način i u svoju (i moju) obranu:

Ona se navikla ispričavati zbog načina na koji se koristila jezikom. Na to su je mnogo poticali u školi. Većina bijelaca u Midland Cityju bili su nesigurni kad bi govorili i zato su pazili da im rečenice budu kratke, a riječi jednostavne, kako bi sveli posramljujuće pogreške na minimum. Dwayne je zasigurno to radio. Patty je zasigurno to radila.
Bilo je to zato jer su se njihovi nastavnici engleskog jezika trzali i pokrivali uši i davali im neprolazne ocjene i tako dalje kad god oni nisu uspjevali govoriti engleski kao engleski aristokrati prije Prvog svjetskog rata. Također: rekli su im da su nevrijedni da govore ili da pišu svoj jezik ako nisu mogli voljeti ili razumjeti nerazumljive romane i pjesme i drame o ljudima nekad davno i negdje daleko, kao npr. Ivanhoe.

She was used to apologizing for her use of language. She had been encouraged to do a lot of that in school. Most white people in Midland City were insecure when they spoke, so they kept their sentences short and their words simple, in order to keep embarrassing mistakes to a minimum. Dwayne certainly did that. Patty certainly did that.
This was because their English teachers would wince and cover their ears and give them flunking grades and so on whenever they failed to speak like English aristocrats before the First World War. Also: they were told that they were unworthy to speak or write their language if they couldn't love or understand incomprehensible novels and poems and plays about people long ago and far away, such as Ivanhoe.

Vonnegut je u "Doručku prvaka" odlučio da bude posve brutalan u svojoj izravnosti i načinu na koji koristi jezik. Tome potpomažu njegove (vrlo dobre) ilustracije kojih u knjizi ima stotinjak (kakva dobra ideja...). Da vam pokažem kako to otprilike izgleda kad Vonnegut želi da vam bude posve jasno o čemu govori, citiram, ali i crtam prema njegovom predlošku:

Dwaynove loše kemikalije navele su ga da uzme napunjeni revolver kalibra tridesetosam ispod svog jastuka i gurne ga u svoja usta. To je bilo oruđe čija je jedina svrha bila da pravi rupe u ljudskim bićima. Izgledalo je ovako:

Dwayne's bad chemicals made him take a loaded thirty-eight caliber revolver from under his pillow and stick it in his mouth. This was a tool whose only purpose was to make holes in human beings. It looked like this:
revolver a la Vonnegut - naliv pero

Već sam mnogo toga o knjizi rekao, ali nisam rekao glavno. O čemu se zapravo radi u "Doručku prvaka"? Pa to i nije baš tako lako objasniti. Kao i u svim Vonnegutovim knjigama, zastupljene su mnoge teme, npr. tema kapitalizma koji ima poguban utjecaj na Amerikance, a i cijeli svijet. Evo primjera:

Gotovo sve poruke koje su odašiljane i primane u njegovoj zemlji, čak i one telepatske, bavile su se kupovanjem ili prodajom neke proklete stvari. One su bile kao uspavanke za Dwayna.

Almost all the messages which were sent and received in his country, even the telepahtic ones, had to do with buying or selling some damn thing. They were like lullabies to Dwayne.

Knjiga je fino pletivo tema koje Vonneguta prate u cijelom njegovom opusu, ali jedna se zamisao posebno izdvaja, zamisao da se ljudi često ponašaju kao strojevi, kao uređaji bez svijesti, kao robovi i kao roboti. Vonnegut ovu ideju iznosi s miješanim osjećajima. Premda, naravno, Vonnegut ne voli svijet u kojemu se ljudi ponašaju kao strojevi, cijela radnja njegovog romana se vrti oko Dwaynea, koji zapada u neko luđačko stanje svijesti, uzrokovano konkretnim "kemikalijama", u kojem je uvjeren da je konačno našao svoju samosvijest, svoju namjeru, svoj način da prestane biti stroj koji je bio cijelog svog života. Naravno, Dwayne je prolupao, ali ideju o samosvijesti i odbijanju strojnog načina življenja iznosi još jedan lik u romanu koji je pri relativno zdravom razumu - ekspresionistički slikar Rabo Karabekian (!).

Ideja o strojnom, polusvjesnom bivanju je, naravno, ideja koja je vodila i egzistencijalističku filozofiju - sve do samog kraja Camusovog "Stranca" Meursault se ponaša gotovo kao stroj i tek u zadnjih nekoliko stranica nalazi način da iskaže svoju samosvijest, svoje razumijevanje života. Evo što Camus o tome kaže u "Mitu o Sizifu" (Svjetlost, Sarajevo, 1989):

Dešava se da se dekor sruši. Ustajanje, tramvaj, četiri sata u kancelariji ili fabrici, obrok, tramvaj, četiri sata rada, obrok, san i tako ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak i subota u istom ritmu, taj put se, većinom, lako slijedi. No, samo jednog dana uzdiže se "zašto", i sve počinje s tim umorom u znaku čuđenja. "Počinje", to je značajno. Umor je na kraju čina mahinalnog života, ali s njim, istovremeno, započinje kretanje svijesti.

A evo šta Rabo Karabekian kaže o tome:

Naša svjesnost je sve što je živo i možda sveto u svakome od nas. Sve ostalo u vezi s nama je mrtva mašinerija.

Our awareness is all that is alive and maybe sacred in any of us. Everything else about us is dead machinery.

Možda je bolje da ovdje prestanem sa svojom analizom Vonneguta. Moguće je da sam već prebacio broj riječi koji bi Vonnegut smatrao pristojnim u vezi s interpretacijom njegovih dijela. Čitajte Vonneguta...

Na slici koja je otvorila ovaj post portretirao sam Rabu Karabekiana u potkošulji, dok je radio na svom najpoznatijem djelu "Iskušenje Svetog Antuna", slike koja je široka 6, a visoka 5 metara i ima jednu vertikalnu crtu skoro fluorescentne narandžaste boje na posve monotonoj pozadini boje zelenog havajskog avokada. Prema riječima Rabe Karabekiana, crta je predstavljala svetu traku svjetlosti u svakome od nas.

Ja sam se ipak odlučio na konzervativnije pristupe umjetnosti, što je Rabi bilo smiješno, jer je smatrao da uopće nemam talenta za to što radim. Kako god... Barem je bilo potpuno svjesno.

NADOPUNA: Upravo sam uploadao postove na web, sa sutrašnjim datumom (18.05.2011.) i gledam dokumentarac o Bobu Dylanu "The other side of the mirror". Dylan tuli "Mr. Tambourine Man" i sjetih se da imam negdje staru knjigu s riječima Dylanovih pjesama. I zbilja je iskopah. Knjiga se zove "Bob Dylan: Writings & Drawings". Ali pazi sad ovo: Knjiga je ilustrirana Dylanovim crtežima koji prilično sliče Vonnegutovim, a izdavač knjige je kuća koja se zove Panther Books. Ista kuća izdala je i "Breakfast of Champions". Kakve uvrnute veze...

Potražite još postova o djelima Kurta Vonneguta u >> arhivi.

<< Preko mora Haiku o skupljanju školjaka >>

Zadnji put osvježeno 18. svibnja 2011. godine