Rabo na Galapagosu (08. siječnja 2011. godine)
Galapagos Kurta Vonneguta nije dobra knjiga. Naravno, Vonnegut je bio prepametan da bi napisao lošu knjigu, ali bojim se da je
s "Galapagosom" podbacio. Glavni problem te knjige je što je nepotrebno preduga. Svoju je ideju Vonnegut trebao realizirati u formi
kratke priče, ništa se u poruci ne bi izgubilo, a čitatelj bi uštedio mnogo vremena. Likovi "Galapagosa" nisu uvjerljivi, a i kad
su uvjerljivi, nisu pretjerano potrebni priči. Doduše, "Galapagos" je knjiga koja razrađuje temu da su ljudi općenito nepotrebni,
u svemiru i na Zemlji, pa nepotrebnost likova u knjizi nekako i dobro dođe. Ali može i iritirati.
Kako ime knjige i sugerira, a svi koji znaju nešto o Darwinu čuli su i za Galapagos, knjiga se bavi evolucijom. Na jednoj površnoj razini.
Na drugoj razini, radnja se zbilja zbiva oko i na Galapagosu pa eto i dodatnog razloga za naslov knjige. Onaj dio koji bi se
mogao povezati s Darwinom i evolucijom razrađuje temu da su ljudi evolucijsko "slijepo crijevo", bića hipertrofiranog mozga koji ih
stalno dovodi u konflikt s okolinom i jedne s drugima. Takvo nešto mora naravno izumrijeti i to je tema koju Vonnegut razrađuje i
u prenesenom i u doslovnom smislu. Okolišam da ne bih nekome pokvario užitak čitanja, jer premda me knjiga nije oduševila, a malo me je
i razočarala, svejedno mislim da nisam uludo potrošio vrijeme čitajući je.
Društvo koje su bića velikih mozgova načinila temelji se na posve neobičnim pretpostavkama koje su drugim bićima na Zemlji posve
strane. Ljudski mozak je tako kompleksna struktura da je se može zavesti i zavarati neobičnim konstrukcijama pa čak i hipnotizirati
i dovesti u stanje blaženog i blentavog povjerenja u ljude na vrhu koji navodno vode ljudska društva. Jedna od poludjelih i
otprirođenih konstrukcija gigantskih ljudskih mozgova je i kapitalistička ekonomija koja se bazira na teškim iluzijama od kojih neke
krše zakone očuvanja energije. Tako barem govori Vonnegut. I upravo kad se sve te naopake konstrukcije konačno suoče sa zakonima očuvanja
počinje radnja romana "Galapagos" i borba za preživljavanje ljudske vrste. A kako će i da li će "ljudi" na kraju preživjeti, neću vam
reći, bolje da vam to ispriča Vonnegut. Umjesto toga donosim neke zgodne citate iz knjige, pa ako vas zainteresira ...
Kakve su nemoguće snove o rastu ljudska bića imala još jučer, još prije milijun godina!"
"Inovacija" koju je Vonnegut uveo u roman je pisanje zvjezdice (*) ispred imena lika koji će uskoro umrijeti. Po tome znate da nekoliko stranica nakon navedenog citata James Wait umire. A evo jednog dijela gdje otac-duh govori sinu-duhu (da, odvaljeno je, to je jedan od aspekata zbog kojih knjigu ipak treba pročitati):
- Trebam li ti govoriti da su te životinje toliko zapetljale stvari da ne mogu više zamisliti pošten život ni za vlastite unuke i da će biti sretne ako još bude ostalo nešto za jelo ili uživanje do godine dvije tisućite, što je samo četrnaest godina od danas?
- Njih, sine moj, kao i ljude na ovom zlosretnom brodu, vode zapovjednici koji nemaju ni karte ni kompase i koji se iz minute u minutu ne bave nikakvim bitnijim problemom od onog kako da zaštite vlastito samopouzdanje.
Proročki i točno, čini mi se.
Na crtežu iznad (olovka) portretirao sam Rabu Karabekiana na jednoj plaži na Galapagosu. Sjedio sam blizu dvije iguane koje
su se nažderale morske trave i preživale na vreloj stijeni čekajući da se skoro neprobavljiva travuljaga iskuha...
Šta ti je evolucija...
Potražite još postova o djelima Kurta Vonneguta u >> arhivi.
| << Moire uzorak | Svemir pun ljubavi >> |
Zadnji put osvježeno 08. siječnja 2011. godine