Podgarić; spomenik Dušana Džamonje (14. rujna 2014. godine, materijal iz 13.9.2014)

Spomenik. Džamonja. Podgarić.

U seocu Podgarić, sa možda pedesetak stanovnika, nalazi se Spomenik revolucije naroda Moslavine (iznad i ispod) koji je 1967. godine napravio Dušan Džamonja, hrvatski kipar.

Podgarić je izvan putova, većina posjetitelja do njega vjerojatno dolazi zbog ugostiteljskog objekta koji se nalazi na umjetnom jezeru. Od kiša ovih dana, jezero je mutno i smeđe, a voda se prelila kroz odvodne kanale. Podgarić je tako pun vode i potiho grglja i klokoće. Ništa se drugo u njemu i ne čuje.

Spomenik. Džamonja. Podgarić.

Džamonjin spomenik uočava se već izdaleka, on zapravo definira ovaj komad mekanog moslavačkog teritorija. Spomeniku se prilazi uskim asfaltiranim putićem koji odavno nije obnovljen pa je na mjestima posve propao. Očito je da u zadnje vrijeme spomenik i nije posebno popularan. No, treba reći da je dobro očuvan i nije značajno devastiran (tu i tamo se neki pametnjaković "potpisao"). Zapravo je vjerojatno podjednako spektakularan kao i 7. rujna 1967. godine kad ga je svečano otvorio osobno Josip Broz.

Spomenik. Džamonja. Podgarić. Iz blizine.

Džamonjin rad nije samo spomenik revoluciji, on označava i grob poginulih moslavačkih partizana. Ispred spomenika piše:

Ovdje je sahranjeno više od 900 boraca sa šireg područja Moslavine koji su svoje živote žrtvovali za slobodu i nezavisnost naših naroda u toku narodno oslobodilačke borbe od 1941. do 1945. godine.
Spomenik. Džamonja. Podgarić. Voćnjak.

Spomenik je impresivan, bez obzira što je na određeni način "očigledan". Struktura ima i snagu i eleganciju, i snažna je i spremna za pokret. Ljude spomenik podsjeća na različite stvari. Mnogi odmah vide krila.

Ja sam vidio srce i dva plućna krila. Lijevo krilo ima dva režnja, a desno tri, dakle, i mali medijalni režanj. Srce kuca, i spiralno i svjetlucavo, ritmično prenosi snagu prema plućima, prema krilima.

To znači da je, barem u mojoj interpretaciji, spomenik prsima i licem okrenut šumi, a leđima prema naselju. Tako mu se i prilazi. Od šume. Može, dakle, biti da u mojoj interpretaciji ima nečeg.

Spomenik. Džamonja. Podgarić.

Najtrivijalnije je opažanje da spomenik podsjeća na "svemirski brod" i upravo su tako, između ostalog i o njemu, prošle godine često izvještavale zapadne novinske agencije. Povod interesu za spomenik bila je izložba fotografija Jana Kempenaersa koji je tri godine putovao po bivšoj Jugoslaviji i fotografirao spomenike revoluciji, njih ukupno 26.

Novinari su se tim povodom često ismijavali tim spomenicima, nazivajući ih raznim imenima ("bizarno", "svemirsko", "izvanzemaljsko", "krugovi u žitu", "s naslovnica albuma Pink Floyda" ...). I zbilja, ima među njima slabih radova, a i onih za koje bi bilo bolje da nikad nisu napravljeni. No treba reći da se s Džamonjinim spomenikom može sprdati samo onaj koji ništa ne razumije i osjeća ili to radi iz nekih drugih, a ne estetskih i artističkih razloga. Džamonjin spomenik živi. I moćan je.

Neki su novinari malo bolje razumjeli o čemu se radi pa tako Joshua Surtees o Džamonjinom spomeniku u Guardianu piše (moj prijevod) [1]:

Spomenik br. 1, s krilima kao u orla, spremnim na uzlet, duguje nešto Picassovom simbolizmu. Dizajniran od hrvatskog kipara Dušana Džamonje u 1967. godini, on izranja iz krajolika kao hipnotička aeronautička gesta. Ali s pozadinom brda u Podgariću u Hrvatskoj, teško da se radi o Nelsonovom stupu ili Slavoluku pobjede koje svake godine vide milijuni turista. Ovu superstrukturu vidi samo šačica ljudi, dovoljno hrabrih da istraže nizine Balkana.

Surtees je malo pretjerao, a izgleda i da premalo zna o ovom teritoriju. Podgarić ipak nije takva zabit da je potrebna neka hrabrost da mu se dođe u posjet. Podgarić je zapravo izrazito mekan i topao kraj, gdje su brda zaobljena, a šume jake (ispod).

Podgarić.

Istina je, ipak, da je spomenik, usprkos tome što je u odličnom stanju, zaboravljen. O tome Surtees još kaže:

Ono što je očito iz Kempenaersovih fotografija je da danas nikome - starom ili mladom - nije stalo do njih [spomenika]. [...] Usprkos njihovom povijesnom značaju i arhitekturalnoj ljepoti, spomenici su ruševni: po njima se urinira i žvrljaju grafiti. Umjesto da se očuvaju kao kulturno naslijeđe, oni polako trunu u ruralnom krajoliku. Bez [Kampenaersove] dokumentacije, oni bi bili izgubljeni, zaboravljeni zauvijek. Kempenaersova serija [fotografija] vraća im malo digniteta.

Eh, opet ga je malo nabrijao, ja vjerujem da i bez Kempenaersa, a nikako ga sad ne želim potcijeniti, možemo sačuvati ljepotu tih spomenika, premda sigurno i očito imamo problema, to je Surtees dobro primijetio. O tome govori i devastacija Bakićevih spomenika revoluciji i žrtvama (recimo Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj Gori). Zanimljivo je da Kempenaersove izložbe o spomenicima revoluciji u bivšoj Jugoslaviji prati i replika Bakićevog bika [2] - o Bakiću sam >> već pisao na Konstrukciji stvarnosti.

Ulaz u spomenik. Džamonja. Podgarić.

Za kraj, ispod donosim panoramu iz Podgarića. >> Kliknite na fotografiju da je prikažete u trostrukoj rezoluciji.

[1] Joshua Surtees, >> Spomeniks: the second world was memorials that look like alien art, The Guardian; Photography blog, 18. lipnja 2013. godine, posjećeno 14. rujna 2014. godine.

[2] Jan Kempenaers, osobna stranica, >> http://www.jankempenaers.info/exhibitions/5/, posjećeno 14. rujna 2014. godine.

<< Prema Slavetiću Krug po Žumberku >>

Zadnji put osvježeno 14. rujna 2014. godine