Plesač na užetu (16. svibnja 2017. godine)

Kad Zaratustra dođe u obližnji grad, što leži uz šume, nađe tu mnogo skupljena svijeta na trgu: jer je bilo objavljeno da će se vidjeti plesač na užetu. I Zaratustra progovori ovako puku:

“Učim vas nadčovjeku. Čovjek je nešto što treba biti prevladano. Što ste vi učinili da biste ga prevladali?

Sva su bića stvorila nešto iznad sebe: a želite li vi biti oseka ove velike plime i radije se vratiti životinji nego prevladati čovjeka! Što je majmun za čovjeka? Podsmijeh ili bolan stid. I upravo to treba da bude čovjek za nadčovjeka: podsmijeh ili bolan stid. Prešli ste put od crva do čovjeka, a mnogo je toga u vama još crv. Bili ste jednom majmuni, i još je sada čovjek više majmun od bilo kojeg majmuna.

A onaj koji je od vas najmudriji tek je puko dvojstvo i mješavina biljke i sablasti. A zar vas ja pozivam da budete biljke i sablasti?

Eto, učim vas nadčovjeku! Nadčovjek je smisao zemlje. Vaša volja kaže: nadčovjek neka bude smisao zemlje! Zaklinjem vas, braćo moja, ostajte vjerni zemlji, i ne vjerujte onima koji vam govore o nadzemnim nadama! Trovači su to, znali to oni ili ne. Preziru život, sami su otrovani i propadaju. Zemlja je umorna od njih: neka dakle nestanu!

Nekoć je grijeh protiv Boga bio najveći grijeh. Ali Bog je umro, a time su umrli i takvi grešnici. Griješiti protiv zemlje sada je najstrašniji grijeh i vrednovati ljubav prema Nespoznatljivom višom od smisla zemlje.

Nekoć je duša s prezirom gledala na tijelo, i tada je taj prezir bio najviši: ona je htjela, neka tijelo bude mršavo, čudovišno i izgladnjelo. Tako je mislila da će uteći njemu i zemlji. Ali duša je sama bila mršava, čudovišna i izgladnjela, a okrutnost je bila slast ove duše! Pa mi kažite braćo: što vam kaže tijelo vaše o duši vašoj? Nije li vaša duša siromaštvo i prljavština i bijedno samozadovoljstvo?

Uistinu, zamazana je rijeka čovjek. Mora se biti more da se uzmogne primiti u se zamazanu rijeku, a da se sam ne postane nečist. Evo, naučavam vas biti nadčovjekom. On je ovo more, u kojem može potonuti vaš veliki prezir.

Što je najveće što možete doživjeti? To je čas velikoga prezira. Čas kad vam se gadi i vaša sreća, a isto tako i vaš razum i vaša krepost.

Čas, kada kažete: 'Čemu moja sreća? Siromaštvo je i prljavština i bijedno samozadovoljstvo. Ali moja sreća morala bi opravdati samo postojanje!'

Čas, kada kažete: 'Čemu moj razum? Zar teži za znanjem, kao lav za svojim plijenom? Siromaštvo je i prljavština i bijedno samozadovoljstvo.'

Čas, kada kažete: 'Čemu moja krepost? Još me nije učinila mahnitim. Kako sam umoran od svoje dobrote i zloće! Sve je to siromaštvo i prljavština i bijedno samozadovoljstvo.'

Čas, kada kažete: 'Čemu moja pravednost? Ja ne vidim da sam žeravica i ugljen. A pravedni je žeravica i ugljen.'

Čas, kada kažete: 'Čemu moja sućut? Nije li sućut križ na koji biva prikovan onaj koji ljubi čovjeka? Ali moja sućut nije nikakvo razapinjanje na križ.'

Jeste li već tako govorili? Jeste li već tako vrištali? Ah, da sam vas barem čuo da tako vrištite!

Nije to vaš grijeh, nego vaša umjerenost koja vrišti do neba, vaša škrtost i u grijehu vrišti do neba!

Gdje je ona munja da vas obliže svojim jezikom? Gdje je ono ludilo, koje bi vas moralo pročistiti?

Gledajte, učim vas nadčovjeku! On je ta munja, on je to ludilo!”

-- F. Nietzsche, "Tako govoraše Zaratustra"

<< Znanost i filozofija Kolektivni mod >>

Zadnji put osvježeno: 16. svibnja 2017. godine