Petrova gora (21. ožujka 2015. godine)

Bakićev spomenik. Memorijalni kompleks. Petrova gora.

O Vojinu Bakiću pisao sam već tri puta na stranicama "Konstrukcije stvarnosti": prvi put kad sam posjetio njegovu >> retrospektivnu izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, drugi put kad me je kustosica izložbe, Nataša Ivančević pozvala da >> "tematski provedem" goste izložbe, a treći put >> kad sam skicirao malu repliku njegovog Bika.

U >> tematskom vodstvu po izložbi "Svjetlonosne forme" govorio sam malo i o Bakićevom spomeniku na Petrovoj gori (iznad i ispod) koji do danas nisam vidio uživo. Ovo je post o Petrovoj gori - o Bakićevom spomeniku i o partizanskoj bolnici.

Bakićev spomenik. Memorijalni kompleks. Petrova gora.

Do Petrove gore dolazi se od Vojnića. Put je asfaltiran nekad davno, ali i danas je upotrebljiv. Petrova gora je pitoma, obline su joj široke i mekane. Asfalt završava ispred memorijalnog kompleksa (iznad i ispod).

Bakićev spomenik. Memorijalni kompleks. Petrova gora.

Teško je ovo područje danas nazvati "memorijalnim kompleksom". Ovdje nema nikoga, a očito je da rijetko tko uopće dolazi. Čelične ploče sa većeg dijela površine spomenika su potrgane, kamene obloge zidova također. Žarulje i željezni stupovi odavno su truli. Netko je ostavio stari lonac.

Bakićev spomenik. Memorijalni kompleks. Petrova gora.

Kroz nastale šupljine u spomeniku puše vjetar. Čuje se "Ffffaaaaaaaaa", a onda kad vjetar malo okrene "Ffffiiiiiiiiii". Zvuk podsjeća na rezonanciju u čašama tankog stakla. Miserere nobis.

Bakićev spomenik. Memorijalni kompleks. Petrova gora.

Sunce blješti na preostalim metalnim pločama. Plavo se zaoštrava u bijelom. Na vrhu spomenika je odašiljač. Eto, konačno se netko dosjetio čemu bi Bakićev spomenik mogao poslužiti.

Bakićev spomenik. Memorijalni kompleks. Petrova gora.
Bakićev spomenik. Memorijalni kompleks. Petrova gora.

Jedna ptica sitno i uporno doziva. Proljeće je ovdje došlo posve diskretno - s tom jadnom ptičicom i procvalom macom (salix cinerea, ispod). Nije to cvijet koji se razbacuje bojama, to je samo malo življe zeleno.

Bakićev spomenik. Memorijalni kompleks. Petrova gora.

Spomenik je oštećen, ali mi se čini stabilan. Mislim da bi ga se moglo obnoviti bez teških zahvata u strukturu.

Bakićev spomenik. Memorijalni kompleks. Petrova gora.

Nismo uspjeli ući u njega, zatvoreno je, a na zarđalom komadu ograde postavljenom na ulaz piše Opasno je zadržavati se u krugu spomenika. Izvana vidimo grafite i sprejem načinjene oznake. Izgledaju kao natpisi na grobu (ispod).

Bakićev spomenik. Memorijalni kompleks. Petrova gora.

Čini se da Bakićev spomenik i ono što on predstavlja danas nikog ne zanima. Petrova gora se pokušava "rebrendirati" likom Petra Svačića, "posljednjeg hrvatskog kralja narodne krvi". Malo ispod spomenika nalazi se "kraljev grob", mjesto gdje je Petar Svačić navodno izadhnuo nakon borbe s ugarskom vojskom kralja Kolomana 1097. godine (ispod). Spomen ploču podignuli su šumari Karlovca u svibnju 2006. godine.

Kraljev grob. Petrova gora.

Pod Petrovom gorom, pred lovačkim domom "Muljava" stoji kip Petra Svačića, izrezan u drvetu, sa štitom sa šahovnicom, hrvatskim pleterom, križem i ostalom simbolikom koja se smatra hrvatskom (ispod). Eto ti novog brenda Petrove gore, izradio ga je djelatnik Hrvatskih šuma i danas ga vidi mnogo više ljudi nego Bakićev spomenik. U lovački dom, naime, ljudi dolaze na piće, a bit će da se i pojede nešto kad je sezona i kad je toplije. Od doma do spomenika rijetko tko se popne ili odveze.

Svačić za takvu situaciju naravno, nije ništa "kriv", vrijeme je takvo i ljudi su takvi da ne shvaćaju da su i Svačić i Bakić i strahote na Petrovoj gori dio hrvatske povijesti koja se mora sačuvati.

Kip Petra Svačića. Petrova gora.

Još manje ljudi posjeti partizansku bolnicu u šumi. Put do nje je posve propao, na dijelovima ga prelazi potok, a nekad se autom moglo sve do pred sam kompleks bolnice. Danas ovdje nema ni žive duše. A nekad je sigurno bilo živo, pogotovo u omladinskom planinarskom domu izgrađenom u dolini potoka ispod bolnice (ispod). Domu se danas teško može i prići.

Omladinski planinarski dom. Petrova gora.

Blizu doma je i posve istrula drvena kuća na kojoj stoji natpis "Muzej-Vjesnik" - ovdje je, naime, tiskan Vjesnik tijekom 1942. godine, na 6 stranica i u oko 6000 primjeraka. U "muzeju" je pod posve vlažan, a drvo je kao spužva, opasno je i hodati po njemu. Unutra nalazim gotovo nečitljivi izložak koji prikazuje kuću u Klaićevoj ulici u Zagrebu (ispod).

Muzej Vjesnik. Petrova gora.

Još se jedva može pročitati:

Kuća u Klaićevoj ulici 17 u Zagrebu u kojoj se u stanu Ilije i Dragice Pavešić nalazila tehnika CK KPH od početka 1940. do kraja 1941. Tu se štampao ilegalni "Vjesnik".

Staza se uspinje u šumu i pred samim vrhom nalazi se kompleks od nekoliko drvenih objekata.

Svaki od objekata označen je drvenom pločom postavljenom u ljeto 2013. godine tijekom "Ljetne škole demokracije" u sklopu projekta "U potrazi za demokracijom". Ne znam kakvu su demokraciju ovdje tražili, ovdje je bila bolnica i to u najgore doba rata kad su ustaše na najsvirepije načine ubijale tisuće civila na ovom području samo zato što su bili pravoslavne vjere i srpskog roda. Dodatno, na pločama piše "Ovaj projekt financira Europska unija i sufinancira Ured Vlade RH za udruge". Fakat su taj "projekt" dobro financirali, rekao bih da postavljene ploče koštaju oko 250 kuna. A zgrade bolnice se raspadaju.

Ulazim u objekt u kojem su se obavljale operacije. Ne želim ni zamišljati tu bol. Ne želim zamišljati vađenje zubi na ovom stolcu.

Kirurgija. Partizanska bolnica. Petrova gora.

Kuhinja, električna "centrala" (generator), sala za kulturni rad, stražarnica, ranjenička odjeljenja, izvor ... Sve zgrade smrde na vlagu i trulež, ulazim u svaku u koju se može ući i zadržavam dah. Tu i tamo nailazim na neki pano, čitam tekst, gledam zemljovide.

Neprijatelj je poduzimao više napada na partizanske grupe u Petrovoj gori. Početkom 1942. godine neprijatelj je počeo pripremati vojnu akciju za konačni obračun s partizanima u Petrovoj gori. 19. marta 1942. godine ustaše su poduzeli prvu jaču ofenzivu na Petrovu goru i utvrdili se na vrhu Petrovac. Tada je u Petrovoj gori bilo oko 11.000 izbjeglog stanovništva na kojima je neprijatelj vršio masovne zločine. Noću 13. marta 1942. partizani potpomognuti sa oko 700 seljaka sa roguljama, "roguljaša", jurišali su na neprijateljska utvrđenja na Petrovcu. Juriš nije uspio i mnogo roguljaša i partizana poginulo je na domaku neprijateljskih rovova, a među njima i mlada partizanka Dragica Bulat. 8. maja 1942. godine ustaški potpukovnik Moškov izdaje zapovijed za stezanje obruča oko Petrove gore. U obruču u Petrovoj gori bili su članovi OK KPH Karlovac, komanda grupe kordunaških odreda, komanda I kordunaškog partizanskog odreda, ranjenici i osoblje I partizanske bolnice i 4 partizanske jedinice. Sveukupno oko 730 partizana i oko 10.000 izbjeglog civilnog stanovništva.

Na obruču je bilo oko 5.000 neprijateljskih vojnika. [...]

Dragica Bulat bila je studentica medicine.

Svi su podovi propali, iz objekata je skoro sve izneseno. Ipak, u jednom od njih nailazim na prizor koji najbolje prikazuje kakvo je ovo mjesto i koja je njegova sudbina (ispod).

Slike partizana. Partizanska bolnica. Petrova gora.

Na slikama piše: dr. Emanuel Vajs, Anka Gerovac - Mama, Vladimir Pilinger (ispod) ...

Slike partizana. Partizanska bolnica. Petrova gora.

Anka Gerovac došla je iz Jezerana s mužem Miletom, bježeći pred ustašama i Nijemcima. Radila je u kuhinji i oko bolesnika 7 mjeseci. Dvoje djece, Ljubica i Vladimir, i muž Mile poginuli su joj u partizanima.

Vladimir Pilinger bio je zubar iz Zagreba i rukovodio je zubarskom ambulantom.

Slike partizana. Partizanska bolnica. Petrova gora.

Spomen ploče su betonske pa su se očuvale bolje od kuća i fotografija.

Zemunice u Petrovoj gori ostaju svjedočanstva odlučnosti i vjere u pobjedu, potresni svjedoci ljudskog dostojanstva i revolucionarnog humanizma. U ovim zemunicama skrivani su ranjeni borci dok su fašističko-nacistički zločinci i njihovi pomagači haračili, palili i uništavali sve živo ne štedeći ni kosti mrtvaca.

Iznad zgrada nalazi se groblje ranjenika i boraca. Mnogo križeva bez imena i oznake. Ima samo jedna oznaka na dasci koja upadljivo nije u obliku križa, na kojoj se nalazi skrhana crvena petokraka i ime Jakov Kranjčević Brada (ispod). Datum rođenja je nečitak, ali vidi se datum smrti - srpanj 1987. godine. Ne znam leži li ovdje, pored svojih suboraca, Jakov Kranjčević Brada, ne znam da li je tražio da ga ovdje pokopaju, ali čini mi se da je tako.

Brada je bio bolničar i borac iz španjolskog građanskog rada, specijalist za izgradnju zemunica i čovjek koji je, s još osmoricom boraca, izgradio dobar dio bolnice.

Partizansko groblje. Petrova gora.

Pred grobljem piše:

Groblje ranjenika i bolesnika, znanih i bezimenih boraca iz svih krajeva domovine, smrću pokošenih u bolnicama i zemunicama Petrove gore u herojskim godinama narodne revolucije. Slava vjernim sinovima i kćerima naših naroda koji su predvođeni Komunističkom partijom Jugoslavije stupili u redove Narodnooslobodlačke borbe i svoje živote ugradili u temelje socijalističke domovine, u temelje mira i bratstva među narodima. Oni žive u našim srcima, u našem djelu, u životu budućih pokoljenja, vječni kao zemlja koja ih rodila.

Malo dalje je i grob doktorice Marije Schlesinger (Šlezinger). Nekad je ovdje bila i spomen ploča i njen lik, ali netko je to odnio, vjerojatno pretopio i prodao.

Šlezinger Dr. Marija, 1895. - 1943. Za vrijeme 4. neprijateljske ofenzive ovdje je sahranjena partizanska liječnica Marija Šlezinger. Mrtva partizanka grobom je maskirala i štitila ranjene drugove.

Mnogo je ovdje boli i nakon 70 godina. Na momente se osjeti kako raste kao plima, skoro davi, a onda se opet spusti.

Prvi liječnik i osnivač partizanske bolnice u Petrovoj gori bio je dr. Savo Vjerko Zlatić. 1949. godine izbačen je iz Komunističke partije, uhićen i osuđen na dvije godine robije na Golom otoku. 1951. godine dr. Zlatić potpisao je javnu izjavu da se odriče svojih stavova.

<< Stubički Golubovec Dvorac Lukavec >>

Zadnji put osvježeno 21. ožujka 2015. godine