Ovdje uopće ne mislim na pjesnike, 5. siječnja 2020. godine

OVDJE UOPĆE NE MISLIM NA PJESNIKE

Kod Manduševca, dok je još bio rat
Rekoh jednoj lijepoj curi
Da ću biti pjesnik!
Nije mi bila zapela za oko
Nego je došla s papirima i anketama
Nešto u vezi s mladima
I kako vide svoju radnu budućnost,
Uobičajene budalaštine kakvih ima
U svim vremenima
Koja se uvijek tako iskreno
Brinu za mlade.

Mi smo bili pobjegli s Klasične mehanike
I krenuli na pivo.
Bio je jedan od onih dana
Koji se pamte po suncu i sjaju
A ja sam baš htio biti pjesnik!
I može biti da sam joj jednu,
Onako u brzini i očekivanju piva
I odrecitirao.
Ne sjećam se da je se dojmila
Ali je anketu svejedno popunila.

Nisam tada još znao
Da već dugo nema pjesnika
Nego samo onih koje tako zovu,
Koji slažu riječi po potrebi
I pokazuju naokolo knjige.
Drugi za njih tvrde da su oni naši
Najveći pjesnici.
Dobro dođe kad se prijavljuješ
Na natječaje za financijsku potporu.

Tko još danas uostalom može
Živjeti od pjesme
I tko još danas uostalom
Živi pjesmu?
Ovdje uopće ne mislim
Na pjesnike.

Antonio Šiber, 2020.

<< 52 stvari u 2019., drugi dio It's poetic >>

Zadnji put osvježeno: 5. siječnja 2020. godine.