Podcaster na Marsu, epizoda 43, 6. listopada 2024.

Dvadeset devetog rujna objavio sam na svom YouTube kanalu, s kojeg neki i slušaju ove podcaste, malu anketu, a ticala se sadržaja epizoda koje se slušateljima najviše dopadaju. Tema znanosti u društvenom kontekstu i korupcija znanosti dobila je pet glasova, kao i tema obrazovanja i propasti obrazovanja u Hrvatskoj i šire. Haiku poezija dobila je četiri glasa, a bolest i smrt, rak, bolnice i zdravstveni sustav u Hrvatskoj tri glasa. Domoljublje i narod, politika u Hrvata je tema koje je dobila dva glasa. Bilo je, dakle, sveukupno devetnaest glasova, ni malo, a svakako ni mnogo, no o tome već dugo ne razbijam previše glavu. Popularnost ne znači danas puno niti je ikad značila. Popularni zapravo nemaju svoj glas, oni postoje više kao točka prepoznavanja oko koje se okupljaju oni kojima sam glas i riječ i nisu važni toliko kao površna identifikacija.

Pa opet, bilo bi sigurno pogrešno reći da autor piše ne misleći nimalo o svojoj publici. Takvo bi pisanje bilo uglavnom potpuno apsurdan čin, iako cijeli život provodimo u apsurdu, ali kad god djelujemo, djelujemo uglavnom zato da pripitomimo pomalo taj grandiozni apsurd življenja, pa i ako se samo zavaravamo i tješimo da ga pripitomljavamo. Ernest Becker u „Nijekanju smrti“ piše da je

[...] Karakter osobe njena obrana od očaja, pokušaj da se izbjegne ludilo zbog stvarne prirode svijeta.

Autor je paradoksalno biće. Ako želi reći nešto istinito ili barem nešto što smatra istinitim i važnim, onda to mora učiniti bez autocenzure i ne razmišljajući o publici. On to često radi i usprkos svojoj publici jer istina ne ovisi o reakcijama publike, kao ni ono što svatko od nas duboko u sebi osjeća kao istinito, vrijedno ili lijepo. Ipak, govoriti i stvarati, snimati i pisati, ne bi imalo previše smisla bez publike, ma kako mala ona bila. Benhardov Reger iz „Starih majstora“ kaže:

Doduše, ne poznajem nijednog pisca, ili barem nekog tko piše, a koji bi mogao dulje vrijeme izdržati neobjavljivanje onoga što je napisao, koji ne bi bio htio znati reakcije javnosti na ono što je napisao, mene uvijek obuzima znatiželja, rekao je Reger, iako uvijek kažem da me ne obuzima znatiželja i da me to ne zanima. Nije me briga za mišljenje javnosti, zapravo me izjeda znatiželja i lažem kad kažem da nisam obuzet znatiželjom, a zapravo me izjeda znatiželja, priznajem, uvijek me izjeda znatiželja, bez prestanka, rekao je. Želim znati što ljudi govore o onome što sam napisao, rekao je, želim znati sve vrijeme o svima, iako stalno govorim da me ne zanima što ljudi govore i da me to ne zanima, da me to ostavlja hladnim, ali me cijelo vrijeme obuzima znatiželja i čekam to s najnapetijim iščekivanjem, rekao je. Lažem kad kažem da me ne zanima javno mnijenje, da me ne zanimaju moji čitatelji, lažem kad kažem da ne želim znati što ljudi misle o onome što sam napisao ili da ne čitam ono što se o tome piše. Lažem kad ovo kažem, lažem najbesramnije, rekao je, jer me neprestano obuzima znatiželja da znam što ljudi govore o onome što sam napisao, želim to znati uvijek i u svakom trenutku, i pogađa me to što ljudi govore o onome što sam napisao, to je prava istina.

Regera, tj. Bernharda, treba uvijek čitati oprezno. Uostalom i sam je Bernhard na nekoliko mjesta u svojim zapisima dao dobre savjete u vezi s tim.

Autor, barem onaj koji je svjestan svoje pozicije i koji piše iz poticaja koji zadire dublje od puke potrebe da se dopadne publici, stvara, dakle, uvijek između krajnosti – ekstrema potpune osamljenosti i ekstrema pisanja za i zbog publike, zbog uvažavanja ili pljeska. Oba ekstrema poništavaju autorstvo.

Negdje 2013. godine imao sam namjeru napisati roman koji do danas nisam napisao, a vjerojatno ni neću. Trebala je to biti priča o ljubavi kao spasu ili barem utjesi od apsurda bivanja, o bračnom paru znanstvenika koji odlazi na Mars s ciljem da pripremi prvu bazu, uspostavi mikro-atmosferu i generatore kisika, vode i energije te biljke koje bi stvarale kisik i bile hrana za kasnije naseljenika. Dok oni tako izolirani mukotrpno rade na Marsu i svakodnevno komuniciraju sa svojim kolegama i političarima sa Zemlje, zlokobna se sjena nadvija nad njihovim rodnim planetom. Posvuda izniču poludjeli diktatori kojima narod kliče, more mržnje se izlijeva odnekud iz podzemlja, zgrada, s ekrana, a sve to završava tako da devedesetak postotaka ljudske populacije izgine u nuklearnom ratu koji je trajao svega dva dana. Sve su veze bračnog para znanstvenika s majčicom Zemljom prekinute, a nema se više ni s kim razgovarati jer preostala populacija jedva preživljava iz dana u dan, u mrklom mraku i zimi koja je nastupila. Nitko, naravno, više i ne razmišlja o Marsu, niti se sjeća da na njemu postoji nekakva misija i živi ljudi. Njih dvoje nastavljaju živjeti u potpunoj izolaciji, kako zna biti i ovdje na Zemlji, pogotovo kad ljudi ostare i odu u mirovinu. Nakon nekoliko godina žena umire, a on ostaje sam - jedini čovjek na Marsu za kojeg nitko ni ne zna. Tako, uostalom, zna biti i ovdje na Zemlji. Moglo bi se ovdje raspravljati o svačemu, no mene je zanimao taj krajnji apsurd jednog čovjeka bez ikakvih veza s drugim ljudima. Temeljno je pitanje bi li se u toj situaciji i kako uopće moglo živjeti, a manje je važno pitanje koje se tiče ove epizode podcasta, a to je kakvog bi smisla imalo stvaranje u takvom kontekstu. Ekstrem potpune osamljenosti poništava autorstvo, čini ga potpuno nemogućim i krajnje apsurdnim. Ernest Becker piše:

Društvo je kodificirani herojski sustav, što znači da su društva posvuda živući mitovi o značaju ljudskog života, prkosno stvaranje smisla. Stoga je svako društvo „religija“, mislilo ono tako ili ne.

Zašto autor uopće ima potrebu stvarati i govoriti? Becker bi vjerojatno rekao da je riječ o urođenom narcizmu koji je temeljna karakteristika svake osobnosti, a taj narcizam zahtijeva isticanje i herojstvo, stvaranje smisla i vlastitog mita. Može biti da u tome nešto ima, i ja se svaki put kad nešto kažem i zapišem upitam što me je tjeralo da to govorim i pišem pa preispitujem valjanost svojih razloga za to. Nešto mi je lakše u vezi s tim otkako sam se teško razbolio. Neke su bolesti smrtonosne, kao moja, ali valjda baš zato otvore čovjeku oči za neke stvari za koje je ranije bio slijep. One osvijeste u čovjeku činjenicu da vremena za preispitivanje i nema previše, a podsjete ga i da ne bude preoštar prema sebi pogotovo kad je društvo puno uspješnih psihopata i zločinaca te ljudi koji pate, a o tome skoro nitko i ne govori. Biti oštar prvenstveno prema sebi, možda je u takvoj situaciji i neka vrsta kukavičluka. Ne znam.

Ispalo je, na kraju, da se ova epizoda bavila nezgodnom temom i pitanjima na koja godinama nemam pravih odgovora, a nisam je bio tako zamislio na početku. Htio sam valjda ponešto reći o planovima za iduće epizode podcasta, možda i za njegovu treću sezonu koja počinje 27. studenog, a koje će, barem kako se sad čini, ipak biti.

Govorio sam dosad i o donekle aktualnim temama, iako ne zato što su aktualne, nego zato što su me podsjetile na nešto što znam ili što me zanima ili naprosto dobro nasmijale ili razljutile pa sam si dao oduška. Reći da je nešto aktualno i nije neka pohvala, to znači tek da vjerojatno ima veću publiku. Pisci koji pišu danas i o današnjici teško mogu prepoznati što je od svega toga što uočavaju efemerno, a što je dio ljudske naravi, i to onog njenog najgoreg dijela, sklonog masovnom i cikličkom pojačavanju u gadnom i krvavom pulsiranju povijesti. Pisac nikako ni ne može sa sigurnošću znati takve stvari u slučajevima kad su periodi pulsiranja usporedivi s duljinom ljudskog života. Zato treba čitati starije, pokojne pisce, a ja sam se redovito osvrtao na njih umjesto na one žive. Dovoljno je, uostalom, podcasta koji se bave najnovijom i najmudrijom literaturom od koje izdavači dobro zarađuju.

I kad nisu imali pojma da pišu o nama, mi znamo da su odavno pokojni pisci pisali o nama, jer se u svemu tome prepoznajemo i ogledamo, premda pisac nikad nije u vidu imao nas kao čitatelje i nije imao pojma u kojim će ga se kontekstima čitati. Pisac iz prošlosti govori više o nama nego naš suvremenik. Onaj iz sadašnjosti govori naizgled aktualno i s mnogo detalja, ali ne zna što je od toga univerzalno, a što je specifično. Pisac iz prošlosti o tome "zna" mnogo više, ne zato što je pametniji, nego zato što ima čitatelja iz sadašnjosti. Mi smo djeca njihovog vremena.

Možda je posebno neaktualan bio ciklus od šest epizoda uvoda u haiku. Iduća će epizoda najvjerojatnije biti tek malo aktualniji osvrt na haiku, na suvremenije trendove u haiku poeziji, na haiku poeziju u drugim kulturama i jezicima pa i na politiku koja se veže uz haiku. Nadam se da će ono četvoro s početka epizode, koji su glasali za temu haikua biti zadovoljni. Ostat ću zato još neko vrijeme „dužan“ priču o Shikiju.

Zapisao sam puno teksta koji je nastao u bolnicama, koji se tiče hrvatskog zdravstva, odnosa liječnika i pacijenata, te bolesti i smrti općenito. Samo je manji dio toga objavljen, a namjeravam objaviti i preostali dio zapisa u nekoliko epizoda podcasta. Ti su zapisi možda intimni, a možda i nisu, jer će se skoro svatko naći u situaciji u kojoj sam se ja našao, kad ga svrstaju u kategoriju teško bolesnih i više ili manje otpisanih, onih koji će u skorije vrijeme napustiti bivanje. Drago mi je da postoji ono troje kojima se upravo ta tematika podcasta najviše dopala, iako bih ja te epizode svakako snimio i u slučaju da se baš nikome ne dopadaju. To su tmurne i teške teme, ali na neki način možda i najvažnije od svih tema, jer upravo činjenica neizbježne smrti i bolesti bitno određuje ono što jesmo.

Što se tiče tematike korupcije znanosti, već nekoliko mjeseci pripremam knjigu koja je nekakav dnevnik pandemije koronavirusa, a namjeravam snimiti i dvije epizode podcasta sa zabilješkama iz tog neslavnog razdoblja domaće i svjetske znanosti.

U vezi s tematikom obrazovanja namjeravam snimiti cijelu epizodu o utjecaju Katoličke crkve na obrazovanje u Hrvatskoj. Ako sve bude išlo po planu, za božićne praznike trebala bi biti gotova i misa na odlomke iz knjige „Suština kršćanstva“ Ludwiga Feuerbacha. A tko zna što još može iskrsnuti u međuvremenu.

Ostajte svi zdravo i čujemo se.

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---