Najnagrađivaniji književni oportunisti: gola istina, epizoda 41, 20. rujna 2024.

Čovjek može biti i nobelovac ili najcitiraniji i najnagrađivaniji znanstvenik na svijetu ili najugledniji filozof od svih filozofa, a da je ipak najveći sroljo od svih srolja.

Ima li većeg jada od srolje poput Petera Handkea, koji ide gdje god ga pozovu da primi odlikovanje? Pomislio sam to kad je dotični u svibnju 2021. godine poletio u Beograd da primi državno odličje Srbije zbog njegovog "iznimnog doprinosa predstavljanju Srbije u sferi kulture". Odlikovanje mu je uručio sam vožd Vučić, a Handke se, sasvim primjereno jednom nobelovcu, diskretno i mudro smješkao. Vučić se na taj njegov osmijeh ozario i rekao "sretan je srpski narod što u svoje prijatelje ubraja i Handkea". Handke je svega dva dana ranije otišao i u Republiku Srpsku da i tamo primi orden, iz ruku Milorada Dodika.

Kad god čovjek pomisli da su pisci i pjesnici tanahne idealističke duše, treba se odmah sjetiti da su i Staljin i Radovan Karadžić, Handkeov rakijski kolega, pisali poeziju.

Josif Visarionovič Staljin, odlomak iz pjesme

Ta je Nobelova nagrada za književnost postala otprilike podjednako vrijedna kao i ordenje koje književnicima na prsa kače Vučić i Dodik, a i ministri veličanstvenih nacionalnih kultura posvuda. To zapravo nije ni novi fenomen, još je 13. lipnja 1942. godine književnik Mile Budak dobio nagradu za najbolji roman. Skoro sve su književne nagrade danas otprilike takve vrijednosti, iako ih pisci marljivo prebrojavaju i ističu, barem s jednakim žarom kao i znanstvenici projekte i citate. Treba, ipak, biti u dobrom društvu da biste mogli uspješno skupljati nagrade za svoju vrhunsku literaturu. Treba poznavati prave ljude, izdavače i članove žirija, a ne škodi ni ako vam je ljubavnica ili suprug na pravom mjestu. Zato su naši književnici, pogotovo oni u usponu, koji još nisu posenilili, uvijek tako hrabri kad god treba reći nešto istinito i beskompromisno. Oni uvijek prvo prebroje hoće li se time zamjeriti nekom akademiku ili književnom bardu koji vise po žirijima i hoće li im zbog nesmotrenosti izmaknuti kakav domoljubno i nacionalno dotirani prijevod njihove najnovije knjige, kakva druga srebrnina ili izbor u školsku lektiru. Djecu u školama danas toliko tove nacionalnim književnim veličinama da u cijelom obrazovanju ni ne stignu pročitati nešto što valja.

Jason Burke, Talk of bribes rock French book awards

Kažu da kod nas ima čak i takvih nagrada gdje pozovu naivne i nadobudne književnike iz cijele Hrvatske da pošalju svoje knjige na natječaj, a onda cijeli fond nagrade dodijele renomiranom književniku kojem su ostali dužni, da prelome taj dug učisto, preko leđa svih onih koji su se ponadali da će žiri pročitati njihove vrijedne i neobjavljene knjige. Svaka nagrada i svaki žiri, inače, oholo proglašavaju najbolje knjige pa svakako treba razmisliti je li tu riječ o najboljim knjigama ili vraćanju dugova i uzajamnom milovanju lopovskih glava književnih poduzetnika.

Damir Karakaš

Književni je milje, i kod nas i u svijetu, pun veličanstvenih, prevođenih, nagrađivanih i dobro umreženih književnih seronja. A ako je netko seronja kao čovjek, što bi nam to mogao reći “kao pisac”? Jedan je mudrac vezi s tim, a i s Handkeom pripomenuo "da u pizzi vrednujemo njen okus, a ne etiku kuhara te da jednako vrijedi i za Handkea." Ako literarne i etičke prosudbe temeljimo na promišljanju kvalitete prehrane, onda u tome možda i ima nešto. Jedna mi je gospođa koja je pročitala pokoju knjigu naše nagrađivane književnice Ivane Šojat napomenula da su "Šojatica i njene knjige dva svijeta, vjerovali ili ne...". Ne znam tko bi želio čitati knjige pisca koji sa svojim knjigama nema nikakve veze. Uostalom, ako ne znate kakav je autor kao čovjek, niti to slutite iz onoga što je napisano, onda možete slobodno čitati i robote, postaju sve bolji.

Inače, naša je poznata književnica Šojat i političarka, a kad god joj netko nešto prigovori, ona napomene da je bila na bojišnici. To je krunski argument kojim domoljubi uvijek pobjeđuju, neovisno o tome o čemu se uopće diskutira. Točka.

Naširoko je poznato i da se ugledni hrvatski književnici obično svađaju oko silno važnih i principijelnih stvari kao što je smuđ au naturel u Gribojedovu. Sastanu se tamo okićeni odlikovanjima i nagradama, a onda jedan potegne: “Mi koji smo smuđa jeli, nismo imali vremena za drugo. Mi smo jeli. Točka!”

Thomas Bernhard, Stari majstori, s engleskog preveo A. Šiber

Mnogi su hrvatski pisci, usprkos navodnoj ogromnoj čitanosti, strahovito dosadni i neinventivni, a “poruke” koje šalju su notorne gluposti. Nemam se potrebe ovdje nikome ispričavati. Nema u književnosti ni knjigama ničega magičnog, to je medij i roba kao i svaka druga. Ako vam 400000 Hrvata za nekog pisca kaže da je izvrstan, a tome se pridruži i zbor umnih kritičara i kulturnih novinara, piščevih kolega, a i izdavača, naravno, možete se ili povući pred tom "masom" kulturnih argumenata, ili primijetiti da u Hrvatskoj postoje i stotine tisuća ljudi koje slušaju Aleksandru Prijović - Priju. Ta umjetnica-pjevačica napuni pet Arena u Zagrebu, dan za danom, ali to ipak ne znači da ono što Prija pjeva imalo valja, iako udovoljava kriterijima izvrsnosti prema broju prikupljenih citata i prodanih karata.

Sajam "Sa(n)jam knjige" 2008. godine nije htio uručiti nagradu "Kiklop" književnici Nives Zeljković Celzijus. Tu su nagradu sami ustanovili, a dodjeljivala se za hit godine, odn. najprodavaniju knjigu koja je te godine bila "Gola istina" spisateljice Zeljković. Statistike i citati nisu stvar rasprave nego hladne matematike, a hladna je činjenica da su čitatelji (?) "Golu istinu" te godine kupovali kao halvu. Htjeli su saznati što to u toj knjizi piše o talijanskim milijunašima i njihovim ljubavnicama, o crnogorskim i srpskim mafijašima, poznatim hrvatskim rokerima te nogometašima Partizana i Dinama i uzbudljivim zbivanjima u svlačionicama. Književnica Prija izjavila je da je njena "'Gola istina' najprodavanija hrvatska knjiga svih vremena i to ne samo u Republici Hrvatskoj, nego i u cijeloj regiji." Ne bi me uopće čudilo da je to gola istina. Naše je ugledne izdavače i književnike koji se susreću na sajmovima knjiga i pišu najkulturniju literaturu ipak zasmetalo što je nagradu za najcitiraniju knjigu dobila autorica Celzijus, a ne netko dostojniji školske lektire, a i Akademije, recimo akademici Drago Štambuk ili Pavao Pavličić ili barem Luka Modrić sa svojom autobiografijom. Pa joj, posve zasluženu, nagradu nisu htjeli dodijeliti. Nije ipak Prija za njihove visoke kulturne krugove.

Po tome su naši najnagrađivaniji književnici posve slični vrhunskim svjetskim hrvatskim znanstvenicima. Odgovaraju im nagrade, prijevodi, citati i prodaja kojima se uvijek diče pred novinarima i neizvrsnima, ali im nikako ne odgovara kad po istim kriterijima ispred njih ispliva neka znanstvenica Prija, Rozga ili Celzijus. Zato je i nagrada "Kiklop" naprasno ukinuta, kao da je nikad nije ni bilo, a naš je vrhunski svjetski književnik Jergović napisao da direktorica sajma Magdalena Vodopija "nije željela, valjda, imati previše posla s tim svijetom", misleći na sve one koji su smatrali da književnica Celzijus treba svoju nagradu i dobiti i koji su preko tabloida, kako reče Jergović, zlostavljali pravu kulturu i direktoricu sajma gdje se sajmuju, pardon, sanjaju, knjige. To je taj svijet s kojim vrhunska kultura naprosto ne želi imati veze.

Na festivalu na kojem se sanjaju knjige i danas se susreću najkulturniji hrvatski književnici, ali se o prodajama i nakladama ipak razgovara na kulturniji način, a ne u erotski izazovnom izdanju, pogotovo kad je ciča zima. Pierre Bourdieu zapisao je u "Činovima otpora":

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---