Novinari, političari i eksperti na televiziji, epizoda 31, 31. svibnja 2024.

Dvadesetšestog svibnja 2023. godine, s podjednakom ozbiljnošću s kojom razgovara s uglednim ekspertnim gostima, novinarka N1 televizije postavljala je razna umna pitanja djeci koja su, zbog Norijade, urlala po Zagrebu, a djeca, u blentavim majicama, šeširićima i sunčanim naočalama odgovarala su na najrazličitije načine, ali glavno je bilo da je fora. Svakih petnaestak minuta novinarka nam je taj dan uporno i vrijedno donosila ekskluzivu, razgovor uživo s nekim drugim srednjoškolcem, s blentavom majicom i sunčanim naočalama.

Kad drugi put budete gledali kakvog eksperta u TV studiju, prisjetite se da za TV novinare nema nikakve razlike između njega i djece na Norijadi. Istina je, također, da za većinu eksperata i intelektualaca koji redovito gostuju u TV programima, uistinu i nema nikakve razlike.

U studiju i s terena uključivat ćemo stručnjake s imenom i prezimenom. I kredibilitetom.

Najotužniji od tih silnih stručnjaka su nadobudni politički analitičari, kad slože pametne izraze lica uživo, komentirajući velike hrvatske političke teme, sukobe svjetonazora i mudrost biračkog tijela koje nikad ne stavlja sva jaja u istu košaru ili kako to već ide, izborne taktike i strategije, odabir slogana u kampanji i prihvatljivost stavova i poruka u javnosti, a sva se ta navodna "politika" začas promijeni zbog dvojice fukara koji se počerupaju radi plaće EU zastupnika, ćelavog mesije koji se nikome tko ga je izabrao ne javlja godinama dok cucla istu tu EU plaću, i najvećeg od svih domoljuba u zakašnjeloj krizi srednjih godina.

Novinari su, a pogotovo oni televizijski, često slabo obrazovani, iako za sebe nikako ne misle tako, jer je poznato da stalno pojavljivanje u medijima ljudima podiže mišljenje o sebi. Zato je nerealno očekivati od njih da pokrenu neku važnu društvenu i političku temu i da je u svojim televizijskim terminima predstave na intelektualno dostojan i relevantn način. Njihovu publiku to, uostalom, uglavnom ni ne interesira niti bi to mogli razumjeti pa novinari na perverzan način udovoljavaju zahtjevima publike, dodatno je i svakodnevno zatupljujući.

Novinarstvo je poziv u kojem su građani uvijek na prvom mjestu.

Tako se politika u medijima svodi na površnosti, spektakl i zatupljivanje, a politički izbor svake godine postaje sve gluplji, jer ništa što nije dovoljno glupo ni ne može prodrijeti u medije niti do umova zaglupljenih glasača. To je proces koji sam sebe svake godine dodatno ojačava, a lako se vidi u sastavima Hrvatskog sabora.

Svijet koji stvaraju masovni mediji sadrži vrlo malo rasprava o političkim značenjima, da ne govorimo o njihovoj dramatizaciji, ili oštrim zahtjevima i očekivanjima. […] Prevladavajući simboli predstavljeni su na iskonstruiran i pompozan način, kao u udžbenicima građanskog odgoja, ili u tako lažnom, navodno ljudskom svjetlu, koje onemogućuje živu uključenost i duboku predanost. […] Masovni mediji drže monopol nad ideološki mrtvima; vrte glazbu političke praznine.

C. Wright Mills, Bijeli ovratnik: američke srednje klase (1951)

Uz novinare i "eksperte", treća su nezaobilazna komponenta u televizijskom političkom teatru političari, kojima je takva vrsta promocije, s uglednim ekspertima i novinarima, dragocjena za osvajanje i još jednog mandata i lagane i dobre plaće u trajanju od četiri godine. Novinari tako pitaju stručnjake za javno mnijenje i eksperte za političare o političarima, pa onda malo, intelektualno i vrlo ugledno, raspravljaju i s političarima, a narod to obično gleda, iako su mišljenja političara, kao i eksperata, pogotovo eksperata, inferiorna čak i onima koje bi mogla proizvesti vrlo loše isprogramirana umjetna inteligencija. Nije, uostalom, ni toliko važno što lupetaju novinari te eksperti i političari koje oni pozivaju – uvijek isto – važno je da sve to izgleda ugledno, otmjeno, odmjereno i objektivno te nadasve akademski. Narod to, uostalom, voli, a to godi i političarima i ekspertima, a pogotovo novinarima.

No, uglavnom ne treba razmišljati o tome što se govori i tko govori, jer se tu i nema o čemu razmišljati, nego o tome o čemu se ne govori i tko ne govori, odn. koga novinari ne zovu. Razlozi da oni nekog ne pozovu su brojni, a i prizemni i prozirni. Može biti da su im ugledni "eksperti", čije oni mišljenje, naravno, uvažavaju, jer su vrlo ugledni, rekli da taj ne uživa dovoljan ugled među drugim ekspertima. Može biti i da nije politički oportuno pozvati nekoga tko se ne uklapa u uglađenu intelektualnu sliku koju novinari o sebi stvaraju.

[…] novinari ništa ne žele jače od toga da budu dijelom intelektualne gomile.

Pierre Bourdieu, O televiziji

Može biti i da gledaju što drugi novinari rade pa im se gost kojeg su pozvali čini jadan u usporedbi s uglednim, a i nadasve zabavnim gostima njihovih kolega. Može biti i da se boje da bi im zbog toga mogao opasti status u očima premijera i predsjednika, a i nižih, ali uvijek važnih političara, jer mnogi od njih sanjaju kako će napraviti vrlo gledani intervju s kakvim predsjednikom nečega ili čak premijerom, o kojem će svi pričati, a pogotovo njihove kolege novinari. Možda bi, uostalom, mogli dobiti i kakvu nagradu.

Jedan od razloga zbog kojih je Nino Raspudić, docent talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bio toliko omiljen među novinarima, pogotovo u periodu dok je glumio nezavisnog intelektualca, bio je i to što su u njegovim izjavama i TV nastupima vidjeli nešto što bi i oni mogli i što razumiju.

Prije bih se poturčio pod stare dane, nego dao potporu Plenkovićevom HDZ-u.

Taj je izričaj guslara, koji uz poskoke ne zaboravi spomenuti i Nietzschea, tek toliko da se zna tko je on, iako njegova publika o Nietzscheu nema pojma, naširoko razumljiv, kako novinarima, tako i TV publici, a nosio je sa sobom navodni ekspertni kredibilitet i ugled. Kako je Raspudić sveučilišni profesor, pomislili su, dakle mnogi TV novinari i urednici, da bi i oni lako mogli biti sveučilišni profesori (kao što i bi – danas je svatko sveučilišni profesor) pa im je Raspudićevo mudroslovlje i osobno godilo i laskalo. Zato su ga često pozivali posvuda, a njegov “zdrav razum” i “pronicavost” veličali sa svih strana. U mnogome su upravo TV novinari i urednici zaslužni za njegov kasniji politički uspjeh. Raspudić i njegova supruga, također profesorica na Filozofskom fakultetu su, naime, već drugi put izabrani u Hrvatski sabor.

Ta novinarska igra na "sigurno" i stalno pozivanje istih "provjerenih veličina" utvrđuje doksu, kako je naziva Bourdieu, odnosno područje tema i stavova o kojima se može govoriti i o kojima se govori, a doksa s vremenom postaje neupitna norma i oblikuje stavove publike o politici i svijetu oko njih. Izvan te norme ostaje ogromno područje stavova i tema o kojima se ne govori jer novinari i vlasnici medija smatraju da to nije popularno, oportuno ili to ne mogu ni razumjeti. Doksa je, uz to što je ograničena, i izuzetno tupa, jer se stvara tako da je se lako razumije i da je se ponavljanjem može utuviti u umove nezahtjevne publike koja tako s vremenom postaje sve nezahtjevnija.

Samo informirana i aktivna javnost može biti čuvarica demokracije.

Ako se kojim slučajem u javnom mediju pojavi netko tko ima nešto stvarno i kreativno reći, nešto politički relevantno, može biti vrlo nezgodno da taj govori nešto što se građanima čini sumnjivo ili uvredljivo. Posebno je nezgodno ako temeljito zatupljeni građani posumnjaju da se, ne daj bože, sprda s nečim do čega oni drže, na primjer Crkvom. Neki će od njih u tom slučaju napisati pisma nadležnima i mjerodavnima u kojima će zahtijevati da dobiju kvalitetan sadržaj za onu pretplatu koju su platili i da ne žele da se s njima netko sprda, a da oni to plaćaju. Jer oni su pravovjerna većina i kao takvi imaju pravo dobiti i čuti ono što im se dopada i što ih ne zbunjuje ili vrijeđa.

Dan u kojem VI birate vijesti u koje vjerujete. Neka svaki novi dan bude dan u kojem VI odlučujete, umjesto da drugi odlučuju o vama.

I to je jedan od razloga što su omiljeni gosti u javnim medijima redom bezveznjaci, stručnjaci za pristojnu komunikaciju i etiketu i profesori politologije, koji po definiciji ne mogu reći ništa relevantno ni istinito, nego samo podilaze većinskom sentimentu ili govore o stvarima koje se otmjeno nazivaju znanošću, a zapravo u njima nema ničeg stvarnog i relevantnog, jednako kao i što se sadržaj i značenje televizijskog programa ne opisuje tako što se govori o boji i dimenzijama televizora na kojem se prikazuje.

Gledatelji su, uostalom, toliko indoktrinirani da im je sasvim normalno da je vrhunska budaletina ujedno i akademik, što nije isključivo zasluga novinara, nego i sveukupnog obrazovnog i znanstvenog sustava koji je u cijeli taj ugledni proces ekspertnog i televizijskog zaglupljivanja temeljito uključen. C. Wright Mills obrazovni sustav smatra pripremnim masovnim medijem, koji najširu publiku priprema za ono što će im se kasnije servirati putem onoga što zovemo masovnim medijima.

Obrazovni sustav najprikladnije je promatrati kao još jedan masovni i provincijalan, malograđanski medij, s osiguranom publikom mlađih dobnih skupina. I u svojim najliberalnijim nastojanjima, politički sadržaj obrazovnih institucija često je nemaštovit i služi za postavljanje temelja za djelovanje drugih masovnih medija, za odvlačenje pažnje, za trivijalizaciju, fragmentaciju i konfuziju politike kao sfere života. [...] Oni obrazovani u masovnom obrazovnom sustavu možda su politički najnezainteresiraniji, jer detalji iz udžbenika građanskog odgoja predstavljaju najviši nivo njihove izloženosti politici. Otupjeli su jer su ih natrpali konvencionalnim idolima [američke] politike.

C. Wright Mills, Bijeli ovratnik: američke srednje klase

Novinari su vratari pristupa medijima i aktivno sudjeluju u stvaranju osiromašenih, propagandističkih pa i potpuno lažnih slika o stvarnosti. Nagledali smo se tog fenomena u pandemiji koronavirusa kad su zvali najuglednije od uglednih eksperata, vrhunske svjetske znanstvenike, popularizatore, doktore za matične stanice i imunitet, čitače genoma i proizvođače aluminijskih privjesaka, najbolje odjevene članove svjetskih znanstvenih akademija, dobitnike europskih znanstvenih oskara, izumitelje lijekova za rak, svakih pet godina ispočetka, i slično.

Jednako je i u vremenu parlamentarnih, europskih i predsjedničkih izbora. Sliku o tim izborima stvaraju dobrim dijelom novinari, između ostalog i odabirom najbezveznijih tema i navodno ekspertnih sugovornika. Ogromno područje tema o kojima bi se trebalo govoriti ostaje potpuno nepoznato, a u javnosti se nameću navodno važne teme koje se uporno ponavljaju sve dotle dok ne postanu nešto što se podrazumijeva i naziva “zdravim razumom”, i nešto što se više uopće ne propituje. Intelektualni je profil današnjih novinara, a i političara, takav da oni i ne mogu govoriti o nečemu uistinu važnom, nego se sadržaj koji nude svodi na neku imbecilnost koja traje dan-dva dok se ne nađe neka druga koja se ponavlja do iduće navodne novine. Bourdieu piše:

Novinari zauzimaju dvoznačan položaj u političkom svijetu, u kojem su vrlo utjecajni akteri, ali ne i punopravni članovi. Ova im pozicija omogućuje da političarima ponude vitalnu simboličku potporu koju sami ne mogu dobiti.

C. Wright Mills još prije sedamdesetak godina imao je vrlo jasnu viziju o tome što bi formalna i javna sredstva komunikacije trebala biti, i kako bi se intelektualci prema njima trebali odnositi. Snaga te vizije nije se istrošila, iako se ona nakon svega može činiti i idealističkom i naivnom. U Uzrocima Trećeg svjetskog rata, Mills piše:

Ono što bismo kao intelektualci trebali učiniti s formalnim sredstvima komunikacije – iz kojih mnogi danas crpe svoju kulturnu zadatost – jest koristiti ih onako kako mislimo da se trebaju koristiti ili ih uopće ne koristiti. Trebali bismo poći od pretpostavke da ta sredstva pripadaju NAŠIM proizvodnim i radnim sredstvima; da su nam samovoljno oduzeta i nelegitimno privatizirana; da se sada koriste u glupe i korumpirane svrhe, koje nas sramote pred svijetom i pred nama samima. Trebali bismo polagati pravo na ta sredstva kao na važne elemente našeg kulturnog nastojanja, i trebali bismo napadati one među nama koji njihovim korištenjem prostituiraju svoje talente i sramote nas kao intelektualnu zajednicu. Trebali bismo pisati i govoriti za masovne medije pod vlastitim uvjetima ili uopće ne. Trebali bismo napadati one koji dopuštaju da ih se iskorištava i to samo zbog novca ili prestiža. Masovne medije trebamo učiniti sredstvom liberalnog* – što znači oslobađajućeg** – obrazovanja.

* liberal, u originalu; ** liberating, u originalu

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---