Novinari, političari i eksperti na televiziji, epizoda 31, 31. svibnja 2024.
Dvadesetšestog svibnja 2023. godine, s podjednakom ozbiljnošću s kojom razgovara s uglednim ekspertnim gostima, novinarka N1 televizije postavljala je
razna umna pitanja djeci koja su, zbog Norijade, urlala po Zagrebu, a djeca, u blentavim majicama, šeširićima i sunčanim naočalama odgovarala su na
najrazličitije načine, ali glavno je bilo da je fora. Svakih petnaestak minuta novinarka nam je taj dan uporno i vrijedno donosila ekskluzivu, razgovor
uživo s nekim drugim srednjoškolcem, s blentavom majicom i sunčanim naočalama.
Kad drugi put budete gledali kakvog eksperta u TV studiju, prisjetite se da za TV novinare nema nikakve razlike između njega i djece na Norijadi. Istina
je, također, da za većinu eksperata i intelektualaca koji redovito gostuju u TV programima, uistinu i nema nikakve razlike.
U studiju i s terena uključivat ćemo stručnjake s imenom i prezimenom. I kredibilitetom.
Najotužniji od tih silnih stručnjaka su nadobudni politički analitičari, kad slože pametne izraze lica uživo, komentirajući velike hrvatske političke
teme, sukobe svjetonazora i mudrost biračkog tijela koje nikad ne stavlja sva jaja u istu košaru ili kako to već ide, izborne taktike i strategije, odabir
slogana u kampanji i prihvatljivost stavova i poruka u javnosti, a sva se ta navodna "politika" začas promijeni zbog dvojice fukara koji se počerupaju radi
plaće EU zastupnika, ćelavog mesije koji se nikome tko ga je izabrao ne javlja godinama dok cucla istu tu EU plaću, i najvećeg od svih domoljuba u zakašnjeloj
krizi srednjih godina.
Novinari su, a pogotovo oni televizijski, često slabo obrazovani, iako za sebe nikako ne misle tako, jer je poznato da stalno pojavljivanje u medijima
ljudima podiže mišljenje o sebi. Zato je nerealno očekivati od njih da pokrenu neku važnu društvenu i političku temu i da je u svojim televizijskim terminima
predstave na intelektualno dostojan i relevantn način. Njihovu publiku to, uostalom, uglavnom ni ne interesira niti bi to mogli razumjeti pa novinari na
perverzan način udovoljavaju zahtjevima publike, dodatno je i svakodnevno zatupljujući.
Novinarstvo je poziv u kojem su građani uvijek na prvom mjestu.
Tako se politika u medijima svodi na površnosti, spektakl i zatupljivanje, a politički izbor svake godine postaje sve gluplji, jer ništa što nije dovoljno glupo ni ne može prodrijeti u medije niti do umova zaglupljenih glasača. To je proces koji sam sebe svake godine dodatno ojačava, a lako se vidi u sastavima Hrvatskog sabora.
C. Wright Mills, Bijeli ovratnik: američke srednje klase (1951)
Uz novinare i "eksperte", treća su nezaobilazna komponenta u televizijskom političkom teatru političari, kojima je takva vrsta promocije, s uglednim ekspertima i
novinarima, dragocjena za osvajanje i još jednog mandata i lagane i dobre plaće u trajanju od četiri godine. Novinari tako pitaju stručnjake za javno mnijenje i
eksperte za političare o političarima, pa onda malo, intelektualno i vrlo ugledno, raspravljaju i s političarima, a narod to obično gleda, iako su mišljenja
političara, kao i eksperata, pogotovo eksperata, inferiorna čak i onima koje bi mogla proizvesti vrlo loše isprogramirana umjetna inteligencija. Nije, uostalom,
ni toliko važno što lupetaju novinari te eksperti i političari koje oni pozivaju – uvijek isto – važno je da sve to izgleda ugledno, otmjeno, odmjereno i
objektivno te nadasve akademski. Narod to, uostalom, voli, a to godi i političarima i ekspertima, a pogotovo novinarima.
No, uglavnom ne treba razmišljati o tome što se govori i tko govori, jer se tu i nema o čemu razmišljati, nego o tome o čemu se ne govori i tko ne govori, odn. koga
novinari ne zovu. Razlozi da oni nekog ne pozovu su brojni, a i prizemni i prozirni. Može biti da su im ugledni "eksperti", čije oni mišljenje, naravno, uvažavaju,
jer su vrlo ugledni, rekli da taj ne uživa dovoljan ugled među drugim ekspertima. Može biti i da nije politički oportuno pozvati nekoga tko se ne uklapa u uglađenu
intelektualnu sliku koju novinari o sebi stvaraju.
Pierre Bourdieu, O televiziji
Može biti i da gledaju što drugi novinari rade pa im se gost kojeg su pozvali čini jadan u usporedbi s uglednim, a i nadasve zabavnim gostima njihovih kolega.
Može biti i da se boje da bi im zbog toga mogao opasti status u očima premijera i predsjednika, a i nižih, ali uvijek važnih političara, jer mnogi od njih sanjaju
kako će napraviti vrlo gledani intervju s kakvim predsjednikom nečega ili čak premijerom, o kojem će svi pričati, a pogotovo njihove kolege novinari. Možda bi,
uostalom, mogli dobiti i kakvu nagradu.
Jedan od razloga zbog kojih je Nino Raspudić, docent talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bio toliko omiljen među novinarima, pogotovo u periodu
dok je glumio nezavisnog intelektualca, bio je i to što su u njegovim izjavama i TV nastupima vidjeli nešto što bi i oni mogli i što razumiju.
Prije bih se poturčio pod stare dane, nego dao potporu Plenkovićevom HDZ-u.
Taj je izričaj guslara, koji uz poskoke ne zaboravi spomenuti i Nietzschea, tek toliko da se zna tko je on, iako njegova publika o Nietzscheu nema pojma,
naširoko razumljiv, kako novinarima, tako i TV publici, a nosio je sa sobom navodni ekspertni kredibilitet i ugled. Kako je Raspudić sveučilišni profesor,
pomislili su, dakle mnogi TV novinari i urednici, da bi i oni lako mogli biti sveučilišni profesori (kao što i bi – danas je svatko sveučilišni profesor) pa
im je Raspudićevo mudroslovlje i osobno godilo i laskalo. Zato su ga često pozivali posvuda, a njegov “zdrav razum” i “pronicavost” veličali sa svih strana.
U mnogome su upravo TV novinari i urednici zaslužni za njegov kasniji politički uspjeh. Raspudić i njegova supruga, također profesorica na Filozofskom
fakultetu su, naime, već drugi put izabrani u Hrvatski sabor.
Ta novinarska igra na "sigurno" i stalno pozivanje istih "provjerenih veličina" utvrđuje doksu, kako je naziva Bourdieu, odnosno područje tema i stavova o
kojima se može govoriti i o kojima se govori, a doksa s vremenom postaje neupitna norma i oblikuje stavove publike o politici i svijetu oko njih. Izvan te
norme ostaje ogromno područje stavova i tema o kojima se ne govori jer novinari i vlasnici medija smatraju da to nije popularno, oportuno ili to ne mogu ni
razumjeti. Doksa je, uz to što je ograničena, i izuzetno tupa, jer se stvara tako da je se lako razumije i da je se ponavljanjem može utuviti u umove
nezahtjevne publike koja tako s vremenom postaje sve nezahtjevnija.
Samo informirana i aktivna javnost može biti čuvarica demokracije.
Ako se kojim slučajem u javnom mediju pojavi netko tko ima nešto stvarno i kreativno reći, nešto politički relevantno, može biti vrlo nezgodno da taj govori nešto što se građanima čini sumnjivo ili uvredljivo. Posebno je nezgodno ako temeljito zatupljeni građani posumnjaju da se, ne daj bože, sprda s nečim do čega oni drže, na primjer Crkvom. Neki će od njih u tom slučaju napisati pisma nadležnima i mjerodavnima u kojima će zahtijevati da dobiju kvalitetan sadržaj za onu pretplatu koju su platili i da ne žele da se s njima netko sprda, a da oni to plaćaju. Jer oni su pravovjerna većina i kao takvi imaju pravo dobiti i čuti ono što im se dopada i što ih ne zbunjuje ili vrijeđa.
Dan u kojem VI birate vijesti u koje vjerujete. Neka svaki novi dan bude dan u kojem VI odlučujete, umjesto da drugi odlučuju o vama.
I to je jedan od razloga što su omiljeni gosti u javnim medijima redom bezveznjaci, stručnjaci za pristojnu komunikaciju i etiketu i profesori
politologije, koji po definiciji ne mogu reći ništa relevantno ni istinito, nego samo podilaze većinskom sentimentu ili govore o stvarima koje se otmjeno
nazivaju znanošću, a zapravo u njima nema ničeg stvarnog i relevantnog, jednako kao i što se sadržaj i značenje televizijskog programa ne opisuje
tako što se govori o boji i dimenzijama televizora na kojem se prikazuje.
Gledatelji su, uostalom, toliko indoktrinirani da im je sasvim normalno da je vrhunska budaletina ujedno i akademik, što nije isključivo zasluga novinara,
nego i sveukupnog obrazovnog i znanstvenog sustava koji je u cijeli taj ugledni proces ekspertnog i televizijskog zaglupljivanja temeljito uključen.
C. Wright Mills obrazovni sustav smatra pripremnim masovnim medijem, koji najširu publiku priprema za ono što će im se kasnije servirati putem onoga
što zovemo masovnim medijima.
C. Wright Mills, Bijeli ovratnik: američke srednje klase
Novinari su vratari pristupa medijima i aktivno sudjeluju u stvaranju osiromašenih, propagandističkih pa i potpuno lažnih slika o stvarnosti. Nagledali
smo se tog fenomena u pandemiji koronavirusa kad su zvali najuglednije od uglednih eksperata, vrhunske svjetske znanstvenike, popularizatore, doktore
za matične stanice i imunitet, čitače genoma i proizvođače aluminijskih privjesaka, najbolje odjevene članove svjetskih znanstvenih akademija, dobitnike
europskih znanstvenih oskara, izumitelje lijekova za rak, svakih pet godina ispočetka, i slično.
Jednako je i u vremenu parlamentarnih, europskih i predsjedničkih izbora. Sliku o tim izborima stvaraju dobrim dijelom novinari, između ostalog i odabirom
najbezveznijih tema i navodno ekspertnih sugovornika. Ogromno područje tema o kojima bi se trebalo govoriti ostaje potpuno nepoznato, a u javnosti se
nameću navodno važne teme koje se uporno ponavljaju sve dotle dok ne postanu nešto što se podrazumijeva i naziva “zdravim razumom”, i nešto što se
više uopće ne propituje. Intelektualni je profil današnjih novinara, a i političara, takav da oni i ne mogu govoriti o nečemu uistinu važnom, nego
se sadržaj koji nude svodi na neku imbecilnost koja traje dan-dva dok se ne nađe neka druga koja se ponavlja do iduće navodne novine. Bourdieu piše:
C. Wright Mills još prije sedamdesetak godina imao je vrlo jasnu viziju o tome što bi formalna i javna sredstva komunikacije trebala biti, i kako bi se intelektualci prema njima trebali odnositi. Snaga te vizije nije se istrošila, iako se ona nakon svega može činiti i idealističkom i naivnom. U Uzrocima Trećeg svjetskog rata, Mills piše:
* liberal, u originalu; ** liberating, u originalu
. | ↓ MP3 --- TRNS --- RSS --- |