Otpad naš svemirski (20. ožujka 2015. godine)

Čistoća d.o.o. kaže da "otpad nije smeće", misleći pritom da postoji, barem formalna, razlika između "otpada" i "smeća". Otpad je prema njima tvar koja se navodno lako može uključiti u cikluse kruženja tvari na planetu.

Otpad i smeće su tvari nižeg uređenja, tvari povećane entropije iz kojih je informacijski sadržaj iscrpljen metabolizmom ili nekom drugom uporabom. Može ih se opet učiniti informacijski vrijednim i energetski potentnim samo ulaganjem energije, a u krajnjoj instanci, svako takvo ulaganje energije potječe od Sunca koje i omogućava cikluse obogaćivanja i osiromašivanja tvari u živim i neživim procesima na Zemlji.

Ne treba ipak zaboraviti da sadašnji ciklusi nisu vječni premda se iz naše perspektive mogu takvima činiti. Sjetimo se samo da prva atmosfera našeg planeta nije imala kisika i da je život, odn. evolucija fotosinteze, bitno izmijenio planet, napravio promjenu na astronomskoj skali.

Život dakle mijenja svemir, i to prvenstveno proizvodnjom otpada. Zahvaljujući tome što osiromašujemo svoju okolinu, što joj povećavamo entropiju, odn. efektivno grijemo, čuvamo svoju visoku razinu reda i koherenciju DNA informacije koju propagiramo. Mi možemo živjeti samo na račun povećanja nereda u svojoj okolini, svemiru. Življenjem "uneređujemo" svemir, proizvodeći otpad; tako ga ireverzibilno odvodimo prema termalnoj smrti, udovoljavajući Drugom zakonu termodinamike. Cijela ova priča ima smisla, naravno, samo ako prihvatimo da taj zakon vrijedi za svemir u ukupnosti i da ga možemo smatrati posve zatvorenim sustavom.

Naša neizbježna i ireverzibilna budućnost definirana je tako kao vrijeme u kojem će biti više otpada nego danas.

Kula babilonska

Nastanak života kao iznimno uređenog stanja tvari dugo je zbunjivao fizičare, počevši barem od Schrödingera pa nadalje. Kako, naime, objasniti evoluciju poretka i obogaćivanje tvari informacijom u svemiru koji se mora podvrgavati Drugom zakonu termodinamike, tj. kojemu se entropija mora povećavati s protokom vremena? Gore navedeni argumenti zazivaju uobičajeno, i lako izračunljivo, objašnjenje da premda život zbilja čuva svoj red, čini to na račun okoline povećavajući nered u ukupnoj, svemirskoj bilanci - drugim riječima, oko sebe stvaramo otpad da bismo mogli preživjeti. Schrödinger je tu "životnu snagu" zvao negentropijom - radi se o crpljenju "negativne" entropije iz okoline, ostavljajući pozitivnu entropiju (nered) u okolini. No, cijela ta priča nedavno je dobila i novi spin.

Jeremy England s MIT-a u siječnju prošle godine iznio je teoriju [1] koja objašnjava nastanak života upravo time što iznimno efikasno disipira energiju, tj. povećava nered u ukupnosti. Život bismo stoga mogli promatrati kao "parazitski oblik tvari", svemirski "izum" za vlastito, što efikasnije uneređivanje. Neživi planeti dugo i sporo će propadati, dok će one na kojima se razvije život isti taj život brzo degradirati, tako barem kaže England. Ovo "brzo" treba naravno promatrati u astronomskom vremenskom kontekstu.

Englandova teorija čovjeka repozicionira u svemirskom kontekstu, naravno, ako je shvatimo ozbiljno. Zanimljivo je da je svako znanstveno "kontekstualiziranje" čovjeka u svemiru bilo redovito ponešto pesimistično, barem od Kopernika pa do danas.

Stvaranje otpada istočni je, primordijalni grijeh života. Zanimljivo je da se to očuvalo i u našoj kulturi. Moj djed smatrao je bacanje hrane i nekontrolirano stvaranje otpada grijehom u gotovo kršćanskom smislu. A, barem koliko mi je poznato, nije znao ništa o termodinamici.

[1] Natalie Wolchover, >> A New Physics Theory of Life, Quanta Magazine, 22. siječnja 2014. godine

<< Teleologija oblika Supermeni hrvatske znanosti >>

Zadnji put osvježeno: 20. ožujka 2015. godine