Od ovog svijeta najviše ću žaliti za svjetlošću. Zvjezdicama svjetlosti u kišnim kapima na žutim listovima s pozadinom od svježe opranog plavog.

Žalit ću za nebom i oblacima u neprebrojivom mnoštvu varijacija, od cimetnog zalaska sunca do blještavog jesenskog jutra koje vraća nadu poslije mjeseca sivila. Tanki bijeli rubovi i ružičasto-sivi trbusi oblaka.

Treperava glazba kaustike na dnu plićaka zbog koje ribe plešu. Topli dodir svjetlosti po obrazu, negdje na stjenovitoj obali okružen monologom mora – znam da recitira pjesmu, ali ne razumijem riječi.