Nekoliko crtica o vjeronauku (26. studenog 2016. godine)

Vjeronauk kao prirodno-znanstveni svjetonazor

Primjedbu vezano za svjetonazorsku dimenziju cjelovite kurikularne reforme iznio je dr. M. R. i ocijenio da se "iz cjelokupnoga kurikula može iščitati da je termin 'prirodoznanstveni svjetonazor' zapravo istoznačan 'materijalističkom' svjetonazoru koji je bio nametnut kao ideologija u prethodnome društvenom sustavu. Podrazumijeva se i nameće navodni, umjetno stvoreni sukob između prirodoznanstvenog (materijalističkog) pristupa i religijskoga (metafizičkog) pristupa, sukob koji u stvarnosti ne postoji odnosno ta se dva pristupa međusobno ne isključuju. To su dvije različite i odvojene dimenzije ljudske stvarnosti koje se međusobno ne pobijaju već nadopunjuju".

HINA, 23. 11. 2016.

Dr. M. R. očito ne razlikuje prirodnu znanost od marksizma pa mi nije posve jasno kako se uspijeva baviti znanstvenim radom u biologiji. Otkriva nam također da su prirodnoznanstveni i religijski pristup "različite i odvojene dimenzije ljudske stvarnosti koje se međusobno ne pobijaju već nadopunjuju."

Pa tako i ja mogu bubnuti bilo što. Možda bi mu, za početak, trebalo tutnuti u ruke "Antikrista". Opća kultura, a i otvara poglede.

Staroga je Boga zahvatio pakleni strah. Sam čovjek postao je njegova najveća pogreška, stvorio je sebi suparnika, znanost stvara jednakost Bogu - sa svećenicima i bogovima je gotovo ako je čovjek učen! - Moralna pouka: znanost je sama po sebi nešto zabranjeno - ona je samo zabranjeno. Znanost je prvi grijeh, klica svih grijeha, iskonski grijeh. Samo to je moralna pouka. - "Nemoj spoznati!" - iz toga slijedi ostalo. - Pakleni strah nije ga spriječio da bude domišljat. Kako se obraniti od znanosti? bio je to dugo glavni problem. Odgovor: Van s čovjekom iz raja!"

Kako bi britanski akademici planirali kurikularnu reformu?

Za razliku od dr. sc. M. R. koji u svojoj kritici kurkularne reforme tvrdi da su prirodno-znanstveni i religijski pristup "dvije različite i odvojene dimenzije ljudske stvarnosti koje se međusobno ne pobijaju već nadopunjuju", akademici Royal Society-ja baš i nisu tako sigurni. Slika ispod (prema M. Stirrat and R. E. Cornwell, Evolution: Education and Outreach 6:33, 1-5 (2013)) prikazuje grafikon koji sažima (ne)slaganje akademika s tvrdnjom "znanost i religija su nepreklapajuće domene i mogu mirno koegzistirati". Akademicima Royal Society-ja vjerojatno se može možda malo više vjerovati nego našima.

Kupinec

Pomaže i onima koji ne vjeruju

U diskusiji o religiji i znanosti, isključivosti jedne i druge "domene" i njihovih pobornika pojavilo se mišljenje i o jednom i o drugom. Za svaki slučaj :)

O Nielsu Bohru, tati kvantne mehanike kruži priča da je držao potkovicu iznad vrata, navodno za sreću. Jedan njegov kolega priupitao ga je kako je moguće da tvorac najdalekosežnije i najdublje prirodno-znanstvene teorije može biti praznovjeran i vjerovati da potkovice donose sreću. Bohr mu je odgovorio da je čuo da potkovice pomažu i onima koji u to ne vjeruju. Još jednom: čuo je da pomažu i onima koji u to ne vjeruju.

Puni smisao ove anegdote moguće je nažalost objasniti samo onima koji su upoznati s kvantnom mehanikom, mačkama koje i jesu i nisu žive, paralelnim svemirima koji se u svakom trenutku razdvajaju u praktički beskrajan broj novih svemira, česticama koje su i tu i proizvoljno daleko itd.

Kako bilo, treba svakako napomenuti da sve to nema skoro nikakve veze s raspravama o vjeronauku u školama u kojima se koriste navodno napredni metafizički argumenti da bi se opravdale najniže strasti. Takav je vjeronauk, kako reče moj prijatelj Laci, bliže žigosanju goveda nego nauku.

Dunstan and the devil, George Cruikshank, 1871

Richard Feynman i vjeronauk

Prava je kriza došla kad sam imao 11 ili 12 godina. Rabin je pripovijedao o španjolskoj inkviziciji, u kojoj su Židovi pretrpjeli grozna mučenja. Ispričao nam je o jednoj ženi imena Ruth, točno ono što je ona navodno učinila, i sve argumente koji su joj išli u prilog i protiv nje - cijelu priču, kao da je bila dokumentirana od sudskog zapisničara. A ja sam bio samo nevino dijete, slušao sam sve to i vjerovao da se radi o istini jer rabin nije naznačio da bi moglo biti drukčije. Na kraju je opisao kako je Ruth umirala u zatvoru: "I mislila je, dok je umirala" - bla, bla, bla. To me je šokiralo.

Nakon što je sat završio prišao sam mu i rekao, "Kako su znali što je mislila dok je umirala?" Rekao je, "Pa, naravno, da bismo živopisno objasnili kako su Židovi patili, izmislil smo priču o Ruth. Ona nije stvarna osoba." To je za mene bilo previše. Osjećao sam se grozno prevarenim: htio sam pravu priču - ne onu koju je netko namjestio - tako da mogu za sebe odlučiti što ona znači. Ali bilo mi je teško svađati se s odraslima. Sve što sam mogao je zaplakati. Počeo sam plakati, toliko sam bio uznemiren. Rekao mi je, "Šta je s tobom?". Pokušao sam objasniti. "Slušao sam sve te priče, i sad ne znam, od svih stvari koje ste mi rekli, koje su istinite, a koje nisu! Ne znam što da radim sa svime što sam naučio!" Pokušavao sam objasniti da sam gubio sve u tom trenutku, jer više nisam bio siguran u podatke, da tako kažem. Ja sam se borio da razumijem sva ta čuda, a sad - pa, zbilja, to je objasnilo mnoga čuda! Ali sam bio nesretan.

Rabin je rekao, "Ako je to za tebe tako traumatično, zašto dolaziš na vjeronauk?" "Jer moji roditelji tako žele." Nikad nisam razgovarao s roditeljima o tome, i nikad nisam saznao je li rabin razgovarao s njima ili ne, ali me više nikad nisu tjerali da idem. A bilo je to upravo prije nego što sam trebao dobiti potvrdu da sam vjernik.

Kako god, ta je kriza razriješila moje poteškoće prilično brzo, u korist teorije da su sva čuda priče izmišljene da bi pomogle ljudima da razumiju stvari "živopisnije", čak i ako se kose s prirodnim fenomenima. Ali ja sam mislio da je priroda toliko zanimljiva da nisam želio da se na taj način kvari. I tako sam postupno prestao vjerovati u cijelu religiju.

Iz R. P. Feynman, "What do you care what other people think", 1988.

O izbornosti vjeronauka u školi

U objašnjenju [1] Ureda za vjeronauk u školi Zagrebačke nadbiskupije lijepo piše da vjeronauk zapravo nije izborni predmet kakvim bi ga se često htjelo prikazati.

Iz njihovog je objašnjenja posve jasno da se radi o IDENTIFIKACIJSKOM PRITISKU koji nikako ne bi trebao postojati u javnim školama. Naime u objašnjenju se navodi da "postoje slučajevi kada djeca traže [] upis neposredno prije slavlja sakramenta potvrde", ali da to ne može proći samo tako jer vjeronauk ipak nije isti kao ostali izborni predmeti :)

Meni njihovo objašnjenje vrlo izravno govori da tom predmetu nije mjesto u javnim školama.

Evo nekoliko naglasaka:

Nemaju, stoga, pravo oni koji vjeronauk u satnici „tretiraju“ kao predmet manje važan od obveznih predmeta. []

Valja ovdje kratko spomenuti i problem ispisivanja djece s nastave vjeronauka, te njihova ponovnog upisivanja nakon nekoliko godina. Postoje, naime, slučajevi kada djeca traže ispis iz vjeronauka osobito poslije prve pričesti da bi ponovno tražila upis neposredno prije slavlja sakramenta potvrde. Jasno je da svatko ima pravo i mogućnost ispisati se s nastave vjeronauka. O toj odluci roditelji i punoljetni učenici dužni su pismeno obavijestiti školu prije početka nove školske godine. Problemi nastaju kod ponovnog upisa. Neke ga škole dopuštaju opravdavajući to činjenicom što je vjeronauk izborni predmet. []

Birajući neki izborni predmet učenici ga izabiru za razdoblje od jedne godine. To vrijedi za sve izborne predmete, ali ne i za vjeronauk. I ovdje vrijedi već spomenuto načelo: vjeronauk u planu i programu kao i u nastavnoj satnici nema i ne smije imati status izbornoga predmeta. On se izvodi kao obvezni predmet. Nije stoga dopustivo da se učeniku nakon njegova ispisivanja s nastave vjeronauka omogući, bez ikakvih uvjeta, ponovni upis u kojem od sljedećih vjeronaučnih godišta. Takvom praksom doveo bi se u pitanje kontinuitet ciljeva i sadržaja predviđen programom vjeronauka. Uvjete koje bi trebali ispuniti ti i takvi učenici koji traže ponovni upis treba definirati mjerodavna crkvena vlast u suradnji sa školskim vlastima.

[1] Zagrebačka nadbiskupija, Ured za vjeronauk u školi, >> Vjeronauk kao izborni predmet, posjećeno 25. veljače 2017. godine.

Iz pisma učitelja A. Camusa

Prije nego što završim, želio bih ti reći koliko me, kao svjetovnog učitelja, pogađaju prijeteći planovi upereni protiv naše škole.

Vjerujem da sam u cijeloj svojoj karijeri poštovao ono što je djetetu najsvetije: pravo da samo traži svoju istinu. Sve sam vas volio i vjerujem da sam činio sve što je bilo u mojoj moći kako ne bih izražavao svoje ideje i tako utjecao na vašu mladu inteligenciju.

Kad se govorilo o Bogu (jer to je na programu), govorio sam vam da neki ljudi vjeruju u njega, drugi ne. I da u punoći svojih prava, svatko čini što želi. Isto tako, kod poglavlja o religijama, ograničio sam se na to da navedem one koje postoje i kojima pripadaju oni kojima se to sviđa. Istinu govoreći, dodavao bih da ima i takvih ljudi koji se nisu priklonili nijednoj religiji. Znam da se to ne sviđa onima koji bi od učitelja htjeli učiniti putujuće trgovce religijom, točnije rečeno, katoličkom religijom.

Na Ecole Normale u Alžiru (koja se tada nalazila u perivoju Galland), moj je otac, kao i njegovi drugovi, morao ići na misu i svake se nedjelje pričešćivati. Jednog je dana, ljut zbog te prisile, posvećenu hostiju stavio u molitvenik i zatvorio ga! Direktor škole saznao je za to i bez oklijevanja mog oca izbacio iz škole! Eto što žele pristaše "Slobodne škole" (slobodni ste ... da mislite kao i oni). Uz sadašnji sastav Poslaničkog doma, bojim se da bi se taj mračni plan mogao ostvariti.

Le Canard enchaine objavio je da se u jednom departmanu u stotinjak razreda laičke škole nastava odvija uz raspelo na zidu. Ja u tome vidim odvratan napad na dječju svijest. U što će se to, možda, pretvoriti za neko vrijeme? Ta me razmišljanja iskreno rastužuju.

- Germain Louis, učitelj A. Camusa, Camusu, u pismu od 30. travnja 1959. godine u Alžiru.

Camus
<< Generali, bogataši, slučajnost i povijest Fidel o znanosti >>

Zadnji put osvježeno: 14. lipnja 2017. godine