NA RUĐERU

U institutu "Ruđer Bošković"
postoje hodnici što smrde
po desetljećima starim
propalim kemijskim eksperimentima
i oni drugi, gdje žive truje smrad
natrulih drvenih stolova i klupa
zaostalih još od poslije rata –
onog narodno-oslobodilačkog.

Postoje oglasne ploče od pluta
ispod kojih se živi ponekad susreću
i piju kavu,
iako su svi oglasi na njima
stari barem dvanaest godina
i pravo je čudo da se s papira
i dalje može pročitati što je nekad bilo
i tko je nekad bio.

Postoje velike prostorije
u kojima sjede živi mladi ljudi
na početku karijere,
jedni od drugih odijeljeni
panelima od šperploče
da bolje rade
i ne smetaju jedni drugima.
Oni sanjaju kako će jednog dana
imati vlastite urede,
možda u hodniku što smrdi
po propalim kemijskim eksperimentima
ili onom drugom,
gdje je soba onog tipa
kojem nitko više ne zna ime
i koji je toliko pušio
da se smrad jeftinih cigareta
osjeti i danas
kad si blizu njegovoj sobi,
iako je mrtav već osam godina.

Doktorandi koji ostaju noću
kunu se vlastitim majkama,
pogotovo kad malo popiju,
da se ponekad po hodnicima
čuju glasovi odavno mrtvih ljudi
kojima nitko više ne zna ime
i kojima su imena sami saznali
listajući pljesniva godišnja izvješća
o postignućima i publikacijama,
uspjesima i planovima.
Ti duhovi pričaju i danas, kao da su živi,
jednako kao što pričaju i živi,
o tome koga treba izbaciti
iz neke smrdljive sobe
da bi u nju uselili nekog drugog,
i kome su odbili projekt
jer je bio bezobrazan,
o tome što se priča po Ministarstvu,
a što po Akademiji.

Oni su odavno mrtvi,
a pričaju posve jednako
kao i živi.