Krajinski park Lahinja (27. travnja 2015. godine, materijal iz 26.4.2015.)

Lahinja: kod Klepcevog mlina

Jedan od najljepših komada slovenskog i hrvatskog teritorija je okoliš rijeke Kupe i to upravo negdje oko granice koju Kupa (Kolpa) i definira. Od Ozlja prema Kamanju, a onda uz zrak osvježen vodom polako prema Jurovskom brodu. Pa Metlika, Črnomelj, prema Vinici, sve do Krajinskog parka Lahinja.

Lahinja (iznad) izvire u krajinskom parku (regionalnom parku prirode), a u Kupu se ulijeva kod Primosteka. Ta je rijeka srce Bele Krajine. Tamo idemo danas.

U ovom smo kraju drugi put. >> Prvi smo put bili ovdje u 30. lipnja 2013. godine.

Parkirati se može recimo u centru Velikog Nerajca, a onda pješke kroz park. S pogledom na brazde (ispod), livade, šume i divlje proljetno cvijeće (iznad, >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Lahinja: brazde

Laste bezglasno vježbaju za >> svjetsko prvenstvo u Slovačkoj, a vjetar miluje zelena polja pšenice. Mlada kosa zemlje (ispod, >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Na mjestima nas put ne može zadržati pa pređemo u polje, popnemo se uz brdo da vidimo divlju voćku (ispod). Gdje nije gnojeno, uberem kiselicu i prožvačem je. Sjetio sam se djeda Šibera i njegove strme livade koja je propadala sve do potoka.

Lahinja: voćka

Treba se približiti vodi. Čak i pod cijenu upadanja u blato, jer teren je ovdje nepouzdan. Na mjestima se ne zna gdje prestaje voda, a gdje počinje tlo. Zato biljke uživaju (ispod).

Lahinja. Voda i cvijeće.

U rijeci ima riba, a s dna prema vrhu streme riječni dreadlocksi (ispod). Njišu se u ritmu sporog lahinjskog duba.

Lahinja. Voda, riječne biljke, lišće.

Iz krajinskih luga izviru potočići. Izvor na fotografiji ispod zove se izvir pod lipo, ali lipe više nema. Zato ima vodenih ljutića.

Izvir pod lipo. Lahinja.

Park je premrežen stazama. Uske staze prate rijeku kroz šume, a kad izbiju na čistinu, spoje se s putićima (ispod) koji povezuju seoca: Veliki Nerajec, Mali Nerajec, Mala Lahinja, Belčji Vrh, Šipek i Pusti Gradac.

Putići. Križanje. Lahinja.
Putići. Lahinja.

U Pustom Gradecu nalazi se Klepčev mlin (i žaga - pila).

Klepčev mlin. Lahinja.

Uz mlin je voda možda najljepša, kad se u tankom mlazu spusti niz branu - tek onda vidimo da su u njoj biseri (ispod).

Klepčev mlin. Lahinja. Brana.

Iza brane voda lagano skreće ulijevo, zaoblazeći ljutiće koji se kočopere ispod drvenog mostića (ispod).

Klepčev mlin. Lahinja. Ljutići.

Pored mlina je jezerce s još jednim mostićem (ispod). Iza njega se uz rijeku nastavlja staza kroz šumu.

Klepčev mlin. Jezero. Most.

Jablani se ogledaju u vodi jezera. S one strane vodenog zrcala, jablani stoje naopačke (ispod).

Klepčev mlin. Jezero. Jablani.

Uz mlin je i crkvica vseh svetnikov (svih svetih; ispod).

Cerkev vseh svetnikov. Pusti Gradec.
Ckrva svih svetih još uvijek stoji okružena grobljem. Kameni crkveni portal je iz 1638. godine.
Cerkev vseh svetnikov. Pusti Gradec.

Mlin i crkva su, uz izvor Lahinje i najprepoznatljivije točke parka. Izvor Lahinje je na drugoj strani parka, kod Belčjeg Vrha (ispod). Uz njega smo sjeli da pojedemo naranče.

Izvor Lahinje. Belčji Vrh.

Na putu natrag seoski psi više ne laju na nas. Valjda su nas prokužili. Zato ovcama i dalje nismo dosadni, njima malo duže treba. Janjci bleje kroz ogradu (ispod).

Janjci. Belčji Vrh.

Hodamo po poljima (ispod), a zrikavci znaju da je došlo njihovo vrijeme - sunce se umorilo. Zrrriiii. Zrrrriiii. Zzzrrriiii. Pod nogama osjećam mekoću trave i obuzima me jak osjećaj da sam to ja, ono dijete od šest godina što je isto tako hodalo po livadi, što je isto tako slušalo zrikavce. Svježe-kiseli miris stajskog gnoja miješa se s medenim mirisom jorgovana što ga nanese vjetar. Pokušavam udahnuti punim plućima i krivo mi je što sve ne osjećam još jače, još stvarnije. Ili je alergija ili sam bespovratno ostario.

Breza. Lahinja.
<< Dvorac Bela II Podne u Schonbrunnu >>

Zadnji put osvježeno 27. travnja 2015. godine