Jesenski ljubljanski slikopis, dio treći (15. prosinca 2018. godine, materijal iz jeseni 2018.)

Ljubljana, Vegova

Narodna in univerzitetna knjižnica, pogled iz Vegove ulice, 12. 12. 2018.

Tri sam mjeseca živio ljubeći Ljubljanu i vraćajući se Zagrebu i prošlo je, kao i svaki put, kao u filmu. Osvrneš se unatrag i zapamtiš nešto od radnje i neke lijepe kadrove, a u Ljubljani se ovaj put, kao i svaki put, imalo čega zapamtiti. Da je ostala samo kiša britkog svjetla u Vegovoj ulici, bilo bi puno (iznad). A ostalo je puno više.

U tri mjeseca se ipak dogodi svašta. Ne volimo sve od toga pamtiti, jer zdrav mozak je zdrav i po tome što odabire ono što će upamtiti, a zaboravlja ili potiskuje sve ono što ga opterećuje. Pokušavamo se pročistiti na razne načine, kroz nekakve rituale ozdravljenja. Ja, recimo, razgovaram sa sobom dok slikam. Uglavnom o ružnim stvarima koje nam vrijeme nataloži, premda slikam uglavnom lijepe stvari, cvijeće prekrasnih boja i oblika. Može biti da ljepotom pokušavam izliječiti i cijepiti ono ružno, a čini mi se i da mi tu i tamo i uspije.

Ljubljana, Vegova

Jamova, 12. 12. 2018.

Bolje je ne pamtiti sve ružne dane, sivilo, strah i bolest. Uostalom, živimo zbog ljepote, i svu ružnoću i bol života trpimo zbog darova topline i svjetlosti koje očekujemo. Ja u ovom životu, a neki računaju i na alternativne svemire. Treba zapamtiti ono čemu smo se obradovali i zato da s povjerenjem u ljepotu iščekujemo budućnost. Čak i kad je sadašnjost ružna. Ja sam se neki dan, recimo, posve iskreno obradovao svjetlosti u jednom dvorištu blizu instituta Jožef Stefan, u Jamovoj ulici (iznad). Svjetlost koja mi je dolazila u lice kočile su fine paučinaste, skoro nematerijalne glave cvjetnog sjemena i raspršivale je u okolinu tako da su već odavno suhe stabljike svijetlile kao baklje. Doduše, imam dojam da je gospođa koja u kući živi bila nešto manje oduševljena mojim brojnim pokušajima da zapamtim te baklje na najljepši mogući način, a nije pretjerano pomogao ni moj blesavi osmijeh niti pokušaj da se objasnim: Svetloba! Ali bila je sasvim tolerantna, iako ponešto sumnjičava. Ne zamjerim, naravno, pamtim samo sretne dane, kao Gabi i Arsen.

Ljubljana, Kongresni trg, Kratka steza

Kongresni trg, Kratka steza, 4. 12. 2018.

Pamtim i preostale listove na krošnjama jablana i žalosne vrbe što svijetle kroz Kratku stezu, razbijajući već posve zimsko plavilo (iznad). Zapisujem ako mi zatreba.

Jedan od razloga zbog kojeg ovo i ovdje pišem, ako se dobro sjećam, bila je i potreba da nešto zapamtim - bit će tome punih deset godina za manje od mjesec dana. Započnemo valjda s manjim stvarima, a onda kako rastemo i granamo se na svakom izboru, prolazeći temeljitije kroz ono što jesmo i što možemo postati, zapisujemo i pamtimo i važnije, a i ljepše stvari. Po svom izboru i ukusu, naravno - tu nam vrijednosti u koje se općinstvo zaklinje ne mogu nimalo pomoći. Mogu nas samo iznevjeriti. Tako u nečijim očima može izgledati i kao da smo podjetinjili. To je sasvim u redu.

Ljubljana, Mesarski most

Mesarski most, 4. 12. 2018.

U tom je smislu prizor Mesarskog mosta uokviren stablom i krošnjom (iznad) možda bezvrijedna sličica, a možda je i sve što će nam preostati u zadnjoj svjesnoj sekundi. Naša lijepa stvar. Uostalom, dobro je da je zadnja misao koja ti ostane sretna, a mislim da bi bezvrijedne sličice mogle u tome ponešto i pomoći.

Ljubljana, pred Tromostovjem

Pred Tromostovjem, 4. 12. 2018.

Više je od deset godina prošlo otkad je moj tada dobar prijatelj zabrinuto primijetio da sam počeo fotografirati i otkad me upozorio da je to loš znak. Svi koje je moj prijatelj poznavao i koji su počeli fotografirati lagano su "skrenuli", tako je barem on mislio. Njemu je činjenica da sam počeo govoriti o svjetlosti i kadru bila sasvim siguran dokaz da i ja skrećem. Imao je, naravno, pravo. Ja sam skrenuo, a on je ostao na putu.

No, na mojim se skretanjima ipak pruža ljepši vidik. Pred Tromostovjem, na primjer (iznad). I da smo zajedno tuda prošli, i tada bismo bili na posve drukčijim putevima.

Ljubljana, glavni željeznički kolodvor

Ljubljanski glavni željeznički kolodvor, 4. 12. 2018.

U Ljubljanu se može doći vlakom, na glavni kolodvor (iznad). Ako krenete u pravom smjeru, prema centru, skoro sigurno ćete i vi vidjeti ljepotu i upamtiti ponešto.

Ljubljana, blizu Glavnog željezničkog kolodvora

Refleksija zgrade na Dunajskoj cesti u staklu zgrade na Trgu Osvobodilne fronte, 4. 12. 2018.

U drugom smjeru, prema Bežigradu, potrebno je više truda da se pronađe ljepota. Odmah s početka su šarene zgrade, ali i one mogu biti lijepe ako im date priliku (iznad; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Išao sam i tamo nekoliko puta u ova tri mjeseca. Najljepše što sam vidio bilo je ogromno jato vrabaca sletjelo na gole grane izrasle iz asfalta nekog napuštenog parkirališta, čega li, kojemu je pristup bio zabranjen. Iako su vrapci bili mirni i strpljivi, svjetlost i moja vještina su me ipak iznevjerile pa od fotografije ništa.

Ljubljana, tržnica i crkva sv. Nikolaja

Crkva sv. Nikolaja i ljubljanska tržnica, 4. 12. 2018.

Malo mi je žao što nisam u ova tri mjeseca vidio Ljubljanu prekrivenu debelim slojem snijega; netaknutog snijega koji se svom svojom modrinom upire zaustaviti izlazak zimskog, ali narančastog sunca. No dobro, ovo su ipak jesenski slikopisi, u kojim na platanama ima još smeđih listova i bodljikavih sjemenih glava. Vidim ih kad gledam gore, u nebo, skoro pa dodiruju krov crkve na Kongresnom trgu (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). To je jesenski slikopisni haiku, a smeđa platana je jesenski kigo.

Radujem se nekoj budućoj ljepoti zimske Ljubljane. Izaći ću posve rano, u pravo vrijeme da svjedočim ljubljanskom zimskom raspršenju svjetlosti koja se probija kroz šupljikavo tkivo snijega čineći da on svijetli ne samo površinom nego debelim slojem vanjštine, skoro kao žarulja. Evo, zapisujem da se sjetim.

Ljubljana, crkva na Kongresnom trgu

Županijska crkva sv. Trojstva, Kongresni trg, 28. 11. 2018.

Svemu treba prići u pravo vrijeme, ali vrijeme nas ponekad iznevjeri. Dvadesetosmog studenog sam prolazio pored Miss Ginger (ispod) i pomislio kako je krošnja lijepa, a uličica pomalo misteriozna, čak sam sve to i fotografirao s namjerom da se vratim, kad bude pravo vrijeme i krošnja zablista u pravom trenutku dana. Nešto sam čak i računao, gdje će sunce biti i kako svemu treba prići. Ali kad je bilo pravo doba dana i sunce na pravom mjestu, listova više nije bilo. Iako sam se vratio, kao što sam i namjeravao, vrijeme je prošlo. Tako to bude. Tako će sigurno biti. Mislim i da sam zbog tih nekih stvari počeo "skretati", ako se dobro sjećam. Valjda sam previše pravog vremena propuštao.

Ljubljana, Petkovškovo nabrežje

Vidovdanska ulica, 28. 11. 2018.

Pred ekonomskom školom u Prešernovoj ulici djeca obično puše i puno pljuju. Uvijek pazim gdje stajem kad tuda prolazim. Jednom sam se oprezno naslonio na zid da fotografiram vječne polaznike škole koje su ovjekovječili u kamenu, na ulazu, s knjigama u ruci (ispod). Malo su to idealizirali, zapravo su to bili klinci s pljugama, a ispalo je posve klasično. Takva je skulptura - čista laž.

Ljubljana, ekonomska šola

Ekonomska šola, Prešernova ulica, 24. 10. 2018.

To je to dakle. Meni se još malo treba vratiti posve Zagrebu. Dosta je toga iz Ljubljane što treba završiti u Zagrebu, skupiti sve niti koje su se počele plesti, a onda rasplele u mnogobrojnim neposlušnim smjerovima kako to u istraživanju obično i bude.

Jesen je gotova, a ovo je zadnji od ovogodišnjih ljubljanskih jesenskih slikopisa. Vrijeme je prošlo, kao što već prolazi svaki dan u Ljubljani, kad zakasnimo na svjetlost i kad nas zatekne večer koja pristiže (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Okasnili smo.

Ljubljana, Trnovo

Slovenski parlament, 5. 12. 2018.

<< Jesenski ljubljanski slikopis 2 .

Zadnji put osvježeno 15. prosinca 2018. godine