Istarski finisterre (30. siječnja 2017. godine, materijal iz 27.1.2017.)
Zorom se penjem iz mraka prema svjetlosti na trgu.
Sunce se opet rodilo, posve crveno.
Crkvica i zvonik gore, a golubovi se griju jedni uz druge.
Kuće u sjeni čekaju da ožive. Još samo nekoliko minuta.
Zemlja se troši i mrvi. Ne vidi se to kad je ovdje mnogo ljudi, potrebno je da svi odu da bi se osjetila ta napetost između zemlje i neba, između vode i zemlje.
Kad se okrenem, još uvijek vidim sigurnu zemlju, zadnje utočište prije kraja.
Skoro pa na samom početku, kad se uporište izgubilo, među mrežama i kantama s gorivom dočekala me mačka Callisto. Onima koji je ne poznaju može se učiniti kao najumiljatija mačka na svijetu, a zapravo nikoga ne voli gledati u oči. Pogotovo ne dopušta da je fotografiraju. Naizgled se umiljava, a zapravo spušta glavu i bježi pod noge fotografu izbjegavajući kameru. Fotografirali su je samo s leđa. Kažu da je u prošlom životu bila krčmarica u marsejskoj luci.
Zidovi i kamenje su znakovi. I pokazuju prema svjetionicima i drveću. To je nekad bio tajni jezik koji je danas zaboravljen.
Danas se iz njega mogu očitati još samo oblici koji su izgubili značenja. Bijeli kamen u zemlji. Pa još jedan. I još jedan. I put koji vodi samo do drugog puta.
Ovdje se ne može zalutati, svi putevi završavaju na kraju. Samo se može skrenuti s puta, a i to nakratko.
Preko ruba se može pasti. Tu je kraj diska koji pluta oceanom, znali su to još drevni Egipćani. Finisterre.
Na kraju Zemlje, finisterre, vjetar svira kroz stjenovite brazde. Svake godine sve dublje i zlokobnije. Taj zvuk već zbunjuje i domaće, pogotovo noću kad se čini da žena, glasnica natopljenih duhanskim katranom pjeva i vrišti. Uuuuuuuuuaaaaaaaaa. Iiiiiiiiiiiiiiiiiiii !
U kolibi kod rta živi sjedokosi slikar Don Juan, ali ga je moguće susresti samo noću jer se danju pretvara u crnog, mršavog psa. Don Juan svojim slatkim pričama o ljubavi u kolibu mami mlade djevojke koje mu u dugim noćima poziraju posve gole. Andante i dolce. Rekao mi je jedne noći da ima 75 godina i da ljepote ima još jedino u mladosti.
Blizu ruba, pogotovo kad je oblačno, mogu se vidjeti erupcije svjetlosti iz dubine, koje uspravno probijaju oblake.
Dug je otpisan, a svjetlost će se vratiti, posve oprana i plava, u cvatu ružmarina. Ovdje ga ima i u siječnju.
| << Sevnica | Žužemberk >> |
Zadnji put osvježeno 30. siječnja 2017. godine