Iduće godine, 9. travnja 2022. godine

Dogodilo se tako da sam večeras šetao parkom Ribnjak, ne zato što sam naumio otići u park nego zato što sam bio prisiljen obvezama i rokovima, istekom dokumenata, a i nestašicom papira za akvarel. Dogodilo se tako da sam se napola slučajno zatekao u Ribnjaku na kraju dana, žuto svjetlo se upalilo u onom čitavom tornju katedrale i požalih što nisam stigao ranije jer je ogromna magnolija pod katedralom tako slatko mirisala i našao sam točku odakle bi se toranj vidio nad cvjetovima kojih je uistinu puno i latice su im tek počele pomalo opadati. Kadrirao sam tako toranj i magnoliju palcem i kažiprstom obje šake i još jednom sebi obećao da ću kupiti stalak za fotoaparat kako već obećavam sebi barem četiri godine, a nikako da ga kupim i pomislio kako mora biti da sam tu magnoliju vidio već mnogo puta jer je to staro i snažno drvo. Možda je bila tu kad sam još kao student redovito prolazio Ribnjakom, spuštajući se s Bijeničke na Medveščak pa Ribnjakom ispod katedrale do Trga, a onda tko zna gdje, dani su bili mnogo duži, a pogotovo noći i svašta se moglo dogoditi. Pokušao sam se, dakle, sjetiti te magnolije i nikako je se nisam mogao sjetiti, a onda mi je sinulo da sam student bio prije trideset godina i da je to stvarno dugo vrijeme, dovoljno da se stvari bitno promijene. Tu se radi o povijesnim stvarima i intervalima, recimo o pedesetogodišnjaku koji 1973. šeće Zagrebom i sjeća se Zagreba 1943. kad je bio dvadesetogodišnjak, u onom mračnom dobu o kojem ljudi sve manje znaju i sve više zaboravljaju. Pomislio sam da mora biti da je to tako nekako i da dani i godine u zadnje vrijeme traju nedopustivo kratko i da ću se jednom morati vratiti u Ribnjak, sa stalkom, u zlatnom satu dana. Možda iduće godine ako bude sreće.

Nemam, dakle, ni Ribnjaka, ni katedrale ni magnolije ostalo je od današnje šetnje nešto donekle u blizini.

(5. travnja 2022. godine)

<< Treba raditi

Dobro jutro >>

Zadnji put osvježeno: 9. travnja 2022. godine.