Njegov konstruirani svijet (6. listopada 2012. godine)

autoportret, grafitna olovka

Šetnja oko instituta nije donijela opuštanje kojem se nadao. Bio je sunčan dan i previše ljudi izašlo je van, među drveće. Sjedili su oko stolova, jeli, pili kavu, neki su čak i galamili. U stvari, smijali su se, ali zvučalo je to kao posve nepotrebna galama.

Ali, u jednom trenutku, na potezu između dvije najstarije trešnje doživio je nagli bljesak spoznaje.

Shvatio je da je svijet njegov. U svim važnim aspektima svijet je bio njegov. Naravno, postojala su neka manje važna pravila koja se moralo imati u vidu i na koja nije imao utjecaja poput gravitacije ili zakona očuvanja energije, ali izvan toga, sve ostalo bilo je njegovo. Mogao je na primjer ne čuti ništa. Mogao je gledati iza stvari ili ih i nije morao gledati. Mogao je ne odgovarati na pitanja ili pozdrave. Mogao je potpuno prihvatiti sve te poticaje kao dio svog svijeta, svijeta na koji on ima pravo. Bila je to dobra i umirujuća spoznaja.

Naravno, bila je to i vrlo sebična spoznaja, ali ona koja se najbolje dala prilagoditi opažanju i potrebama promatrača. U tom smislu je njena sebičnost bila znanstveno opravdana. Njegov svijet nije postojao na bitno objektivan način, a čak su se i prirodni zakoni mogli objasniti ustrojem spoznajnog aparata. Možda ih se moglo i zaobići. Možda su oni samo način procesiranja podražaja.

Antonio Šiber, 2010.

Pročitajte više SF postova u >> arhivi.

<< Skice iz Trsta Comploids 2013 >>

Zadnji put osvježeno 6. listopada 2012. godine