Hasan Kikić - ulomci (26. prosinca 2016. godine)

Umro je Haso Mustafić. Smrt se uvukla u Mustafića kuću tako neopaženo da je niko nije ni primijetio. Uvukla se, dotakla se Hase Mutafića, i Haso je umro. Izišla duša iz njega i otišla kroz šljivike, kroz izbeharale šljivove krošnje, kroz oblake mirisa. Otišla duša, a niko nije vidio kad je ona otišla. A kad je prije tri godine, onomlani, umro kadija Šaćiragić, vidjeli su kako je njegova duša otišla. Ali-hodža je lijepo vidio na svoje oči kako se digla od kadije Sadik-efendije Šaćiragića, obišla tri puta po sobi, soba zamirisala dženetskim miruhom, a ona onda izišla kroz prozor. A prozor je bio zatvoren. Ko duša. Duša je duša. Dušu je dao dragi bog, Allah dželle šanuhu, on je dao, on je imao pravo i uzeti. A bila je duša toga Sadik-efendije Šaćiragića, našeg kadije, kako ju je svojim očima Ali-hodža vidio, nalik na pčelu. Prava pravcata pčela, božije davanje, samo sva žuta kao žuti dukat, i miriše, božije davanje, kao dženetski miruh. A dušu Hase Mustafića, školskog poslužitelja i općinskog smetljara, niko nije vidio. I niko nije čuo miris njezin. Božije davanje. Kako bog dade, onako i uzme. Ima duša koje i ne mirišu, kaže Ali-hodža. To je božije davanje. "Niko ne zna gdje je bogu zgriješio. Haso Mustafić je, doduše, bio dobar čovjek, pošten, štono kažu, nije muhe zgnječio nikad, a klanjao je pet puta na dan ko svaki pravi Turčin - mumin - muslim. A kad dragi bog hoće, u dženet dospije i onaj koji nije nikad klanjao. Eto, bio ti je neki beg-efendija Mehmed-beg. Nije htio nikad klanjati. Pio je i rakiju. I vino, kažu, kršteno vino. I kažu, kurvao se po bircuzima sa kelnericama. Ali, davao je sirotinji! Davao je i šakom i kapom. A bog dragi je upravo i stvorio sirotinju zato da se ima kome udijeliti. Eto, griješi beg-efendija ko najgori vlah, griješi cijelog svog života, ali dijeli sirotinji, i grijeh ode kao da si ga rukom odnio - jah, božije davanje", slegne Ali-hodža ramenima, "i sirotinja ti je eto kod boga dželle šanuhu pribrana. Blago sirotinji kad dragi Allah ... eto, ovaj Haso ..."

Ali-hodža ne dovrši. Haso Mustafić je ležao mrtav, tanak i istegnut, pod bijelim novim čaršafom na istom onom mjestu gdje je ležao i prije smrti. Mala petrolejska svjetiljka cvrčala je na duvaru, i u sobi se osjećao težak vonj nesagorenog petroleuma. Umro je čovjek, i sada sjede tu pored njega mrtvog, noć je, u dvorištu je negdje zalepetao pijevac krilima i zakukuriknuo, i taj se kukurik uvukao kroz zatvoren prozor u sobu.

Hasan Kikić, ulomak iz pripovjetke "Duša".

Izađe on na raskršće. Izdužile se četiri ulice kao četiri božija prsta, kao golem isheren krst. Raširi Kršo na njemu ruke kao Hrist.

Ja sam Kršo, rab božiji, pasmandžija* ... zar vas je toliko strah!? da se ne bojite moje kape, mog drvenog ramena, mojih cokula, moje grbe?! da se ne bojite moje djece, moje Joke, da se ne bojite njihova plača ... ahhahhaaa, ahhahhaaa ... ahhah-hah-hahaa... Nije, nije, znam da nije, znam da vas nije toga strah, znam - znam - znam ... ahhah-haaa. Niste vi ljudi da se bojite toga, niste vi ljudi, heej! Ne bojite se vi toga, ne. Strah vas popada od mojih zubi, od mojih ruku - evo od ovih raskrečenih ruku kao u oca Hrista ... toga vas je strah. Mene, mene se vi bojite, mene, raba božijeg, čovjeka Krše, pasmandžije Krše. Jest, jest, ja to vidim. I bojte se! Boga se svoga ne bojite, pa bojte se mene. Mene se bojte i moga boga, jer ja nisam kao vi, a moj bog nije kao vaš! Ja sam rab boga svoga krvnika vašeg. Nosim u sebi sve životinjske bjesove i žeđam vašu krv ... ja, čovjek Kršo, pasmandžija općinski, čija žena mre s petoro djece od gladi. Ja sam hrsuz Kršo, kome prebiše kičmu, jer se samo najede i jer htjede samo da nahrani druge. Ja sam evo kao kamenovani Hrist na ovom gradskom raskršću, na ova četiri božija prsta - ja sam brat Hristov! A brat moj, drug moj Hrist, i kad se ošugate, neće vas izliječiti, i kad oćoravite, neće vas pomazati, jer brat je moj čovjek kao i ja!

* pasmandžija - noćobdija

Hasan Kikić, iz nezavršenog romana "Hrsuz", objavljeno u Srpskom književnom glasniku 1930. godine.

Pasmandžija Kršo, Krsto Hegedušić.

Ilustracija: Majstorska radionica Krste Hegedušića

<< Zarobljen do kraja života Virusi u "Znanstvenim krugovima" >>

Zadnji put osvježeno: 25. prosinca 2016. godine