Dvorac u Kerestincu (15. srpnja 2015. godine, materijal iz 14.7.2015.)

Dvorac u Kerestincu

Koliko je meni poznato, u Kerestincu se nema mnogo toga vidjeti. Zapadno pred-predgrađe zapadnih predgrađa Zagreba, iza čvorišta Jankomir, na putu prema Samoboru. Preko puta vojarne nalazi se dvorac Erdődy po kojem je Kerestinec valjda najpoznatiji (iznad i ispod).

Dvorac u Kerestincu

Dvorac ima ružnu prošlost. Ustaše su ga koristile kao koncentracioni logor za Srbe, Židove i činovnike starojugoslavenske vlasti te za komuniste koje su pohapsili u proljeće 1941. godine ili preuzeli iz jugoslavenskih zatvora. Početkom devedesetih u njemu je opet bio logor u kojemu su bili zatvoreni djelatnici i oficiri JNA te hrvatski civili, izgleda uglavnom srpske nacionalnosti. Za njihovo mučenje i zlostavljanje i danas se vode dugogodišnji postupci pred hrvatskim sudovima.

Dvorac u Kerestincu

Dvorac se već neko vrijeme raspada (iznad i ispod), no, ipak, jutros je njegov opkop kosio radnik. Možda zbog današnje komemoracije kojom se obilježava sedamdeset četvrta godišnjica proboja zatvorenih komunista iz logora.

Dvorac u Kerestincu

Osim dvorca, u Kerestincu bi se možda još moglo pogledati jezero (ispod).

Jezero u Kerestincu

Nije to neko veliko jezero, a nije baš ni lijepo - okruženo je ružnim sklepanim zgradama u kojim se odvija neka gospodarska djelatnost (ispod) - ali voda je uvijek element koji smiruje pogotovo u ovako vrele dane.

Jezero u Kerestincu

Dva radnika pored jezera razgovaraju:

- Koji su ovo što se skupljaju?
- Partizani.
- Ma kakvi partizani, šta pričaš?!
- Partizani, kažem ti. Tamo ti je bio ustaški logor.
- Aha.

Pred dvorcem su se već okupili, uglavnom stariji, ljudi, stigao je i autobus iz Zagreba, pred ulaz su postavili hrvatsku zastavu i zastavu na kojoj piše Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske. Počeo je i prigodni govor (ispod).

Komemoracija u Kerestincu

U govorima (iznad i ispod) se podsjeća na zatvorenike logora, pogotovo komuniste koji su u noći s 13. na 14. srpnja izveli proboj iz logora, uvjereni da će ih njihovi drugovi dočekati izvan logora i odvesti na sigurno, no to se nije dogodilo. Drugovi ih nisu dočekali. Od 89 komunista logoraša koji su se probili iz logora ustaše su pobili njih 74, a od preostalih 15 koji su uspjeli umaknuti, desetorica su kasnije poginula kao partizani.

Komemoracija u Kerestincu

Na spomen ploču ispred ulaza u dvorac polažu se vijenci. Ovaj put su ih donijeli: Grad Samobor, Udruga antifašista i društvo Josip Broz Tito, Socijalistička radnička partija Hrvatske (SRP), Savez komunista Hrvatske (nisam ni znao da još postoji !), Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Socijaldemokratska partija - ogranak Stupnik, ZBV NOB Brežice, Udruženje antifašističkih boraca i antifašista Zaprešića, a stigao je i vijenac najveće zvijezde ovog skupa - gradonačelnika Zagreba Milana Bandića (ispod). Gradonačelnik je za ove ljude velika zvijezda možda i zato jer je Grad Zagreb obnovio spomen-ploču ispred dvorca u prosincu 2009. godine.

Milan Bandić u Kerestincu

S Milanom Bandićem stigli su Slavko Kojić, Ratko Maričić (iznad) i Branko Lustig (ispod) koji je kratko govorio.

Branko Lustig u Kerestincu

Gradonačelnik Bandić uz veliko odobravanje prisutnih zadnji uzima riječ (ispod). Održao je lijep i kratak govor koji je "začinio" ljutnjom što se tako malo medija odazvalo komemoraciji.

Milan Bandić u Kerestincu

Posjetitelji ovog skupa su već u poznim godinama, jednom dedi je za vrijeme govora gradonačelnika pozlilo i vode ga u sjenu spomenika da sjedne i odmori se. Bolje mu je.

Na spomen-ploči pred kojom su položeni vijenci piše:

U ovom zamku je od 18. svibnja 1941. godine bio koncentracioni logor. U njemu su ustaški krvnici držali zatvorene istaknute antifašiste. Među njima bila je brojna grupa komunista uhapšenih od vlade Cvetković-Maček koja je predata travnja 1941. njemačkim okupatorima i ustašama. Iz logora su odvedeni u Zagreb i streljani 9. srpnja 1941. drugovi: Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ognjen Prica, Alfred Bergman, Simo Crnogorac, Ivan Korski, Sigismund Kraus, Ivo Kun, Zvonimir Rihtman i Viktor Rozencvajg. Ostali zatvorenici spoznavši da su kao taoci osuđeni na likvidaciju razoružali su 13. srpnja 1941. u noći ustašku stražu i izvršili proboj iz logora. U neravnoj borbi većina zatvorenika je ubijena ili kasnije zarobljena i streljanja. To su bili:

A onda slijedi stotinjak imena, uključujući i Augusta Cesarca.

Nekoliko se imena uvijek spominje kad se govori o logoru u Kerestincu - >> Cesarec, >> Keršovani, >> Adžija, >> Prica, ali rijetko se spomenu druga imena, a ima među njima zbilja zanimljivih ljudi. Naprimjer Josip Šiber (ispod).

Josip Šiber, spomen-ploča

Josip (Jozef) Šiber rođen je u Gradačcu u sjeveroistočnoj Bosni, 6. siječnja 1908. godine u obitelji majstora / obrtnika, s tri brata (Johanom - Ivanom, Andreasom - Andrijom i Antonom - Antunom) i sestrom (Elizabetom). Tamo je izučio stolarski zanat, a već 1926. godine odlazi u potragom za poslom u Užice. U Užicu se uključuje u radnički pokret i aktivira u legalnim radničkim organizacijama, radničkom kulturnom društvu "Abrašević" i radničkom sportskom klubu "Sloboda" - i danas ga >> navode kao osnivača tog kluba zajedno s Milošem Markovićem.

Zanimljivo je da se angažirao na radu u organizaciji trezvenjaka (!) koja je čak izdavala i list "Mlada trezvenost" - on je zapravo pokušavao propagirati komunističke ideje pod plaštom borbe protiv alkoholizma. U broju 12 tog lista, iz ožujka 1932. godine, Šiber je napisao:

Ostavite vi alkoholna pića onima koji ništa ne rade, neka se oni truju i opijaju. A vi, kad osećate da vam je teško, ne idite u kafanu, budite svesni i trezveno mislite kako da se odbaci zlo i beda koja vas svakog dana sve više pritiskuje. Ostavite se besciljnog trošenja vremena po kafanama, a slobodno vreme provedite čitajući i radeći na opštem dobru. Opijajte se mislima kako da stvorite bolji život dostojan čoveka.

Već sredinom 1932. godine list je bio zabranjen, a Šiber uhićen i interniran u neko selo kraj Ivanjice. Prije internacije, 1. svibnja te 1932. godine, na krov jedne užičke zgrade čije se zidanje dovršavalo istaknuo je veliku crvenu zastavu - tip je očito bio performer, a i tražio je belaja kako je njegov brat Anton znao kazati.

Do 1934. godine nekoliko je puta interniran u rodni Gradačac. Iz tog vremena postojala je u njegovoj obitelji anegdota, zapravo istiniti događaj o tome kako se Jozef vratio kući bez novog kaputa. Naime, u Gradačcu je Josip posjećivao Hrvatsku čitaonicu u kojoj su se čitale novine, igrale domine i razgovaralo, a on je tu priliku sigurno koristio i za širenje komunističke propagande. Tamo je jednom prilikom sreo "druga" bez kaputa i posla kojem je dao svoj novi novcati kaput, a kad su ga doma pitali gdje mu je kaput, rekao je da je drugu trebao više nego njemu jer nema ni kaputa ni zanata, a da će on sebi već novi zaraditi. Ta se priča u Josipovoj obitelji nije prepričavala s divljenjem nego s neskrivenim čuđenjem.

1934. godine Šiber odlazi u Beograd gdje postaje član mjesnog komiteta Partije. Iz tog vremena Brana Jevremović navodi zanimljiv događaj:

Šiber je redovno odlazio na razne priredbe koje su održavane u tadašnjem Radničkom domu, koji je bio u rukama socijalista tipa Živka Topalovića. Tako je prisustvovao i jednom predavanju Živka Topalovića o opasnosti od italijanskog fašizma. Saslušavši predavanje, Šiber nije mogao da ostane miran. On je Topaloviću odmah postavio pitanje: kako se treba boriti protiv fašizma uopšte, a ne samo protiv italijanskog, ističući da se slaže s tim da italijanski fašizam predstavlja opasnost po radničku klasu u svetu, ali za radnike Jugoslavije postoji opasnost od fašizma uopšte, naročito od jugoslovenskih fašista. Tražio je od Topalovića da ostane dosledan i iznese šta konkretno oni, jugoslovenski radnici treba da čine pred licem takve opasnosti? Kakve on metode rada i borbe predlaže radnicima? Na to pitanje nije dobio odgovor od Topalovića nego, kasnije, od policije: naime, čim je izišao na ulicu uhapsili su ga policijski agenti i odmah odveli u Glavnjaču. Tu su ga još s vrata ironično dočekali rečima: "A, ti si taj što Topaloviću postavljaš pitanja o jugoslovenskom fašizmu".

Već 1935. godine došlo je do infiltracije u beogradsku partijsku organizaciju, a Šiber (na fotografiji ispod; snimljeno u kolovozu 1931. godine - uočite petokraku na reveru) odlazi u SSSR gdje provodi dvije godine u političkoj školi. 1938. vraća se u Beograd, stalno ga hapse, ne nalazi posao, a početak rata dočekuje u Zagrebu gdje osniva partijske ćelije i pokušava sindikalno organizirati drvne radnike. Ubrzo ga uhićuje zagrebačka policija, a zajedno s nizom hrvatskih revolucionara Mačekova vlada ga predaje ustašama koji ga odvode u Kerestinec.

Josip Šiber, fotografija

Šiber je u proboju iz Kerestinca, a i u kratkom logoraškom životu, imao zapravo iznimno važnu ulogu. Faust Ljuba se sjeća:

Od knjiga jedino smo uspjeli prošvercati »Anti-Dühring«. Prica nam je iz njega držao predavanja o dijalektičkome materijalizmu. August Cesarec nam je održavao kursove ruskog jezika, a političke informacije je obično davao Joža Turković. Kulturno-zabavnim životom uglavnom se bavio Josip Šiber sa studentima.
...
Gotovo sav dan pjevali smo naše borbene pjesme, počevši od Internacionale. Naročito smo pjevali ruske pjesme koje nas je naučio Šiber. On je dugo godina živio u Sovjetskom Savezu.

Zlatko Dizdar navodi da je Šiber organizirao i vodio svakodnevnu tjelovježbu zatvorenika.

Prema pisanju Zvonimira Komarice, Josip Šiber i Vlado Vitasović su u bijegu iz logora imali zadatak da razoružaju komandira logorske straže, što im je i uspjelo, a Komarica se sjeća i postrojavanja 52 bjegunca u stupničkoj šumi koje je obavio upravo Šiber. Čini se da nakon bijega on zapovijeda skupinom i odlučuje kamo će i što će (tako tvrdi i Dizdar), nakon što očekivana pomoć drugova izvana nije stigla:

Tada je Šiber u ime štaba rekao:

— Drugovi, mi ćemo sada u grupama po pet krenuti prema Zagrebu. U šumarcima pokraj Save zadržat ćemo se dok ne dobijemo dalje direktive.

Ubrzo nakon toga na skupinu su zapucale ustaše, a Šiber je vjerojatno u tom okršaju i poginuo. Tri dana kasnije, 17. srpnja, ustaška vlast objavljuje oglas o događaju (ispod):

Oglas, ustaše, Kerestinec

Što se točno dogodilo u Kerestincu 13. i 14. srpnja 1941. godine i danas je tajna. Zna se da je tadašnji CK KPJ proveo istragu, a već 10. kolovoza 1941. godine izrekao kazne koje su uključivale izbacivanje Antona Roba, političkog sekretara i Mirka Vanića, člana MK KPH Zagreb iz partije, a cijeli je Mjesni komitet (MK) kažnjen strogim ukorom "... zbog zločinačkog upropašćenja akcije o oslobođenju ljudi iz Kerestinca, koju je inače pripremao CK KPH, a MK radeći iza njegovih leđa doveo do pogubljenja oko 90 drugova". Čak je i Josip Broz napisao pismo CK KPH povodom ovog događaja u kojem ih kritizira.

Ima ih koji smatraju da je sve to bila predstava te da se dogodila namjerna izdaja logoraša iz Kerestinca i da cijeli događaj predstavlja jedan od prvih obračuna u tadašnjoj Komunističkoj partiji Hrvatske i Jugoslavije. Neki smatraju da su lijevi intelektualci iz Kerestinca jednostavno predstavljali preveliku konkurenciju mnogima koji su se vidjeli na čelu partije pa su ih na cjedilu ostavili iz vrlo sebičnih razloga.

Teško je danas, nakon toliko godina, reći što se stvarno dogodilo, ali činjenica jest da je u Kerestincu ubijen cvijet tadašnje lijeve inteligencije i mladosti Hrvatske.

August Cesarec, koji je nakon bijega iz Kerestinca uhvaćen i prebačen u podrum zatvora u ulici Račkoga 9, na zidu ćelije, vjerojatno noć prije strijeljanja, 17. srpnja na Dotrščini, napisao je:

U ovim su prostorijama proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca - četrdeset četvorica. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela sovjetska Hrvatska!
Vijenci, Kerestinec

NADOPUNA: (30.1.2016.) Ima već neko vrijeme kako sam pročitao knjigu "S Krležom, poslije '71." Josipa Šentije (Školska knjiga, Zagreb, 2011), premda je stalno ponovo prelistavam. Šentija je zapisao Krležino svjedočanstvo o tome kako je pokušao nagovoriti Mačeka da pusti komuniste iz Kerestinca:

U dvorcu pl. Mihalovića, u Kerestincu, vlasti su Banovine Hrvatske bile zatočile veliku skupinu protivnika režima, uglavnom ljevičara i komunista. Približavao se rat, njemačke su trupe bile već pred Varaždinom pa je ilegalna KP Hrvatske bila odlučila preko uglednih Hrvata zatražiti od banovinske vlasti da pusti zatočenike na slobodu. Deputacija je otišla Mačeku, a u njoj je bio i Krleža. Primio ih je protokolarno. Zatražili su od vođe HSS-a, koji je u tome trenutku bio i potpredsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije, da se zauzme za oslobođenje zatočenika. Dr. Maček ih je saslušao i - odbio. Rekao im je: "Ali svi su oni komunisti."

"Uzeo sam smjesta šešir i otišao. Bez pozdrava. Poslije su banovinske vlasti kerestinečke zatvorenike predale Pavelićevim stražarima. I završili su tako kako su završili - uglavnom su svi pogubljeni."

"Maček je u ovom primjeru bio neispričivo pasivan", primijetio sam.

"To nije bilo neispričivo, to je bilo kriminalno", kazao je Krleža.
<< Milengrad Kozara >>

Zadnji put osvježeno 22. lipnja 2018. godine