Dijalog filozofije i znanosti (15. prosinca 2012. godine)

Već negdje u travnju dobio sam jedan dosta neobavezan upit o tome bih li bio voljan sudjelovati na okruglom stolu o odnosu filozofije i znanosti na Institutu za filozofiju u Zagrebu. Naravno, meni je to vrlo draga tema pa sam pristao. Ali već sam na to bio i zaboravio, sve dok me prije desetak dana u Ispri (Italija), za vrijeme konferencije "Nanobiotechnology Workshop" nije zatekao mail o datumu: 7. prosinca 2012. godine. E sad, ja sam se iz Ispre trebao vraćati 6. prosinca, i glava mi je bila puna gužve oko Milana, tri i četiri trake, teretnjaka i kamiona koji voze ogromnim brzinama, tako da se nisam radovao tom okruglom stolu, dan nakon vožnje preko cijelog sjevera Italije.

Ispalo je, na sreću, da se moje slutnje i sumnje nisu ostvarile. Okrugli stol je bio zanimljiv i živahan, a tome sam čak uspio doprinijeti i ja.

Okrugli stol

Okrugli stol bio je zamišljen kao finiš simpozija "Filozofija u dijalogu sa znanostima", 5.-7. prosinca 2012. godine, koji se održao na Institutu za filozofiju u Zagrebu. Na svu sreću, teme razgovora okruglog stola skrenule su na zanimljiviji teren od ovoga koji je sugerirao naslov simpozija. Razgovarali smo o:

Bilo je tu još svašta, ali gornjih nekoliko natuknica trebalo bi vas obavijestiti zanima li vas razgovor ili ne. Razgovor je vođen na engleskom jeziku.

Sudionici okruglog stola bili su (s lijeva na desno na fotografijama iznad i ispod): Pavel Gregorić (domaćin s Instituta), >> Tim Maudlin (američki filozof znanosti, profesor na NYU), Hrvoje Štefančić (teorijski fizičar, IRB) i ja. Ja sam prije razgovora poznavao samo Hrvoja (Štefa), svog kolegu sa studija i odličnog fizičara na Institutu Ruđer Bošković.

Da malo začinim stvari, ja sam se cijelo vrijeme skupa ponašao kao filozof i stalno postavljao pitanja koja mi znanstvenici obično izbjegavamo. Ali, upravo zbog toga što sam o filozofskim pitanjima razmišljao iz znanstvene perspektive, čini mi se da su moje primjedbe bile zanimljive i neobične. Na primjer, oko 47. minute kažem (moj prijevod na hrvatski):

ŠIBER: Malo bih pomaknuo raspravu tako da filozofima dam malo materijala za razmišljanje ... Razmislite o ovome: U znanosti, mi vjerujemo u napredak, mi poboljšavamo svoje koncepte. Krenemo od grubih koncepata i na njih primijenimo razum, matematiku, i tako naši koncepti postaju moćniji, sve više odgovaraju stvarnom svijetu. Sa takvim konceptima možemo bolje opisati stvarni svijet. Mi vjerujemo u napredak. S vremenom ćemo unaprijediti svoje koncepte, a možda ćemo uvesti i neke nove koncepte koji reproduciraju prethodni nivo stvarnosti na nekoj dubljoj skali. Tako mi vjerujemo u stalni razumni napredak znanosti kojim opisujemo stvarnost krećući od nekih temeljnih stvari, pobuđenja, polja, ili čega god, prema gore.

Ali, zamislite sad ovo. Otkad smo započeli s čudnim teorijama, specijalnom relativnosti, općom relativnosti, kvantnom mehanikom, stalno se suočavamo sa sve više paradoksa. Neki od njih su na određeni način riješeni, neki od njih su riješeni, ali se zbog toga osjećamo nelagodno, voljeli bismo to bolje reformulirati, a kako sve više napredujemo, nailazimo na sve više tih paradoksa. Pa nije li moguće da je konačni nivo znanja, kojemu se znanost pokušava približiti, paradoks?

MAUDLIN: Ne. SMIJEH. Paradoksalno znanje ne može biti istinito.

ŠIBER: Ali zamislite ovo: Postoje nizovi brojeva i svi od njih su racionalni, a ipak teže broju koji se ne može izraziti kao racionalni broj, pa je na određeni način granica tog niza stvar koja se ne nalazi u skupu stvari koje joj teže.

Čitatelji "Konstrukcije stvarnosti" prepoznat će da ovdje iznosim misao koju sam na malo drukčiji način opisao u postu >> Zen i kvantna mehanika 2.

Okrugli stol

A negdje oko 68 minute, na pitanje iz publike o relevantnosti matematike za opis svijeta (za fiziku) kažem:

ŠIBER: To je vrlo provokativno pitanje, u stvari sam o njemu dosta razmišljao. Pa, što sačinjava matematički dokaz? Svi znamo sa studija da krećemo od određene stvari, koja se čini očiglednom, a onda izvedete drugi iskaz ili stvar koja se čini očiglednom, a onda još jednu, pa u ovom stupnjevitom, naizgled očiglednom napretku, dokažemo teorem. Pa šta je onda to? Sad namjerno spekuliram: To je rezonancija ljudskog mozga.

Sve je stalno rezoniralo. Dobro je! O, kužim to! Shvatio sam! Pa može li biti da je, a namjerno sam spekulativan, da je sva matematika rezonancija ljudskog mozga? Što je dobro! To je vrlo dobro, ali nije ni na koji način univerzalno. To je rezonancija mozgovne tvari. Što je dobro, i može biti korisno za fiziku, zar ne, ali možda s tim ne bismo trebali odlaziti predaleko. To je naš jezik. To je naš jezik.

Ovdje čak i nisam pretjerano originalan, a svi čitatelji >> Problema promatrača prepoznat će ovu misao koju u romanu iznosi Jajoglavi.

Video zapis traje oko sat i pol i nadam se da će vam biti zanimljiv.

<< Najbolji od svih svjetova Grupa za nanoznanost >>

Zadnji put osvježeno: 15. prosinca 2012. godine