Crtice o znanstvenicima, dio prvi (21. srpnja 2017. godine)

Hooke, Newton, mikroskop, crtež i popularizacija znanosti

Roberta Hookea mnogi znaju po otkriću stanice i teoriji elastičnosti, no Hooke je pored toga što je bio sjajan znanstvenik bio i odličan crtač. Njegova knjiga Micrographia iz 1665. godine upravo je zbog fenomenalnih crteža postala bestseler i Hookeu donijela nemalu slavu, a i bogatstvo.

Hooke je bio jedan od rijetkih koji si je mogao priuštiti dobar mikroskop, a ubrzo je shvatio da je svijet na mikroskopskoj skali iznimno zanimljiv, čak i za ne-znanstvenu javnost. Znao je da sve ono što je vidio pod mikroskopom mora adekvatno, lijepo i vjerodostojno prikazati, a to mu je u Micrographiji spektakularno uspjelo.

Fizičari često slave Newtona, no tašti Newton nije podnosio (jednako tako taštog) Hookea koji se usudio kritizirati njegov rad. S Hookeom nije bilo lako izaći na kraj jer je bio izvrstan eksperimentalac, vrlo dobar matematičar i genijalac iznimno širokih interesa i znanja. Djelomično i zbog Newtonovog društvenog utjecaja kao predsjednika Royal Societyja, Hookeov rad je manje poznat nego što bi trebao biti.

Bez obzira na Newtona, Hooke je umro kao iznimno bogat čovjek, a ako ništa drugo, sva djeca danas uče Hookeov zakon. Nije Newtonov i nije grandiozan, ali je svakodnevan i vrlo koristan :)

Slika iz Hookeove Micrographije (ispod) prikazuje sjemenke majčine dušice.

Hooke, sjemenke majčine dušice

Wilhelm His i mozgovi pilećih embrija

1874. godine Wilhelm His objavljuje knjigu Unsere Körperform und das Physiologische Problem Ihrer Entstehung ukazujući u njoj kako se oblici u embrionalnom razvoju mogu objasniti posve mehanički. Za to koristi deformacije gumene cijevi (paneli b) i c) na slici ispod) uspoređujući ih s oblicima u razvoju pilećeg embrija (panel a) na slici ispod prikazuje embrionalni pileći mozak).

U isto vrijeme Ernst Haeckel propagira mnogo kompleksniju i mutniju ideju da embrionalni razvoj rekapitulira evolucijsku povijest vrste. Danas znamo da su i jedan i drugi bili u nekoj mjeri u pravu.

Wilhelm His, pileći embriji i gumene cijevi

Theresa May, Margaret Thatcher i Dorothy Hodgkin

Gledam Theresu May pa sam se sjetio Margaret Thatcher. Koliko god se loših stvari možemo sjetiti u vezi s Thatchericom ima i jedna dobra ili barem zanimljiva. Margaret je naime diplomirala biokemiju i to kod Dorothy Hodgkin (1910 - 1994), do dana današnjeg jedine britanske nobelovke (za znanost).

Nobelovu nagradu dobila je za kemiju i to za uporabu difrakcije X-zračenja za određivanje strukture vitamina B12. Otkrila je i strukturu penicilina i inzulina. Hodgkinica se kretala u izrazito ljevičarskom društvu, što je bilo nemoguće izbjeći u vrijeme njene mladosti jer su skoro svi koji su nešto vrijedili imali "lijeve sklonosti", uključujući i njenog mentora (a najvjerojatnije i ljubavnika) Johna Desmonda Bernala zvanog "Mudrac". Zbog toga joj je dugo bio zabranjen ulaz u SAD, ali su je rado primali u Moskvi i Pekingu.

Kažu da je osobno Hodgkinica zaslužna za topli susret Thatcherice i Gorbačova 1984. godine. "Sviđa mi se Mr. Gorbačov. Možemo zajedno poslovati”, rekla je tada Thatcherica.

Hodgkinica se nikad nije izjašnjavala kao feministica, ali bila je prva žena koja je na Oxfordu uspjela dobiti plaćeni dopust za vrijeme trudnoće.

Znanstveni narcisi, mladost, G.H. Hardy i kvantna mehanika

U knjižici Matematičareva apologija (A Mathematician’s Apology, 1940.), Godfrey Harold Hardy piše:

Nijedan matematičar ne bi smio zaboraviti da je matematika, više nego bilo koja druga umjetnost ili znanost, igra mladih ljudi. [] Newton je napustio matematiku u pedesetoj, a entuzijazam izgubio mnogo ranije; shvatio je, bez sumnje, do svoje četrdesete da su dani njegove najveće kreativnosti završeni. Najveća od svih njegovih ideja, fluksioni i zakon gravitacije, došla mu je 1666. godine, kad je imao dvadeset i četiri [] Otkrivao je značajne stvari skoro do svoje četrdesete ("eliptičku orbitu" u tridesetsedmoj), ali sve što je učinio poslije toga bilo je samo poliranje i usavršavanje.

Galois je umro u dvadesetprvoj, Ramanujan u tridesettrećoj, Riemann u četrdesetoj. Bilo je muškaraca koji su napravili važne stvari znatno kasnije; Gaussov veliki pregled diferencijalne geometrije objavljen je u njegovoj pedesetoj (premda je temeljne ideje imao deset godina ranije). Ne znam ni jedan slučaj značajnog matematičkog proboja koji je započeo netko poslije svoje pedesete.

Teorijski fizičari bi se u vezi s ovim sigurno sjetili Wernera Heisenberga koji je matričnu verziju kvantne mehanike razvio u svojoj dvadesetpetoj, Wolfganga Paulija koji je važne doprinose kvantnoj mehanici dao također u svojim srednjim dvadesetim, a najstariji tata kvantne mehanike bio je Schrodinger, koji je svoju varijantu valne mehanike razradio "tek" u svojim kasnim tridesetim.

Činjenica jest da mozak u dvadesetim i u četrdesetim radi bitno drukčije. Iskreno, meni je ovaj moj mnogo draži u četrdesetim, iako ne blinka više onako luđački žestoko. Postoji i prednost staložene misli, samo je treba prigrliti.

G. H. Hardy je Matematičarevu apologiju napisao 1940. godine, u svojoj 63. godini kad je osjećao da ga je kreativnost odavno napustila. Moguće je da je jedan od razloga zbog kojih nije mogao podnijeti svoj odraz u zrcalu u kasnim godinama bila i njegova opsesija starenjem i gubitkom kreativnosti. Kažu da je u hotelima tražio da se sva zrcala prekriju ručnicima.

Priestley, kisik, crknuti miševi i fotosinteza

Josephu Priestleyu (1733 - 1804) pripisuje se otkriće da je zrak smjesa plinova, a i otkriće kisika.

No, Pristley je u svojim eksperimentima bio i na tragu otkrića fotosinteze, odn. procesa stvaranja kisika kao nus-produkta biljnog metabolizma. Evo što je zapisao o svojim eksperimentima u članku objavljenom u Philosophical Transactions of the Royal Society of London 1772. godine.

... biljke, umjesto da utječu na zrak na isti način kao i životinje, obrću efekte disanja i održavaju atmosferu slatkom i zdravom nakon što postane škodljiva zbog životinja koje u njoj žive i dišu ili crkavaju i trunu.

Da bih to potvrdio, izdvojio sam određenu količinu zraka koja je bila temeljito zagađena zbog miša koji je u njoj disao i crknuo i podijelio je u dva dijela; jedan od njih stavio sam u bočicu uronjenu u vodu, a drugi, u staklenku u vodi u koju sam stavio rasadnicu metvice. Bilo je to početkom kolovoza 1771. godine, i nakon osam ili devet dana, otkrio sam da je miš živio posve dobro u onom dijelu zraka u kojem je rasla grančica metvice, ali je crknuo istog trenutka kad sam ga stavio u drugi dio jednake količine zraka koja je bila u istim uvjetima, ali bez biljke koja bi u njoj rasla.

Morse slikar i Morse izumitelj

Vjerojatno mnogima nije poznato, ali Samuel Morse, izumitelj električnog telegrafa, možda najpoznatiji po Morseovom kodu zapravo je bio solidan slikar (vidi portret Jonasa Platta iz 1828. godine na slici), vrlo cijenjen u Americi u svoje vrijeme.

Morse je uglavnom bio nezadovoljan svojim slikanjem i stalno je želio nešto više pa se uputio u evropske muzeje da znamenite slike vidi iz prve ruke. No, na brodu na putu prema Europi zarazio se idejama nove znanosti o elektricitetu, a proganjala ga je zamisao o kodiranju i slanju poruka koristeći ta nova otkrića. Kad se vratio iz Europe, umjesto da prijateljima pripovijeda o slikama i slikarima, stalno je govorio o strujama i porukama, a skoro je prestao slikati radeći na svojoj opsesiji.

Na kraju priče, Morsea naravno poznajemo uglavnom kao izumitelja, premda je uglavnom bio slikar

Morse, portret Jonasa Platta

Darwinov dan (12. veljače 2017. godine)

Danas je Darwinov dan. Cijeli civilizirani svijet ga slavi kao rođendan jednog od najvećih, a možda i najvećeg znanstvenika (12. veljače 1809. godine). Kod nas je njegov položaj nešto manje siguran, pogotovo kad ga se dohvate poneki naši filozofi i bioetičari koji bi evoluciju i darvinizam izbacili iz hrvatskih škola jer navodno vrijeđa katolike. To zapravo nije vrijedno ni spomena.

Umjesto isticanja nečeg veselog, označit ću ga na Darwinov način -- melankolično - turobno. Naime, Darwinovo zadnje djelo bilo je o kišnim glistama. Prešao je majstor tako put od porijekla svih vrsta, preko porijekla čovjeka, do kišnih glista o kojima je, nakon knjige o čovjeku, imao samo lijepe riječi. Ovo je predzadnja rečenica njegove knjige:

Plug je jedan od najdrevnijih i najkorisnijih čovjekovih izuma; ali mnogo prije nego što je čovjek postojao, zemlja je bila zapravo redovito orana, a i danas je oru kišne gliste. Treba sumnjati da postoje druge životinje koje su odigrale tako važnu ulogu u povijesti svijeta, kao što su to ova [] stvorenja.

Slika ispod je iz časopisa Punch iz 25. svibnja 1861. godine. Punch je krajem 1850tih i početkom 1860tih godina redovito ismijavao Darwina i teoriju evolucije pokušavajući (dobrim) karikaturama ilustrirati stav da je teorija potpuno pogrešna i groteskna.

Majmun i čovjek

Isaak Newton i dolazak Zvijeri

Znanost je zapravo puna čudaka, lažu oni koji kažu da su znanstvenici hladni tipovi koji ne priznaju ništa osim razuma i ništa osim onoga što se može objektivizirati.

Mnogi ne znaju da je matematički genij i tata klasične fizike i univerzalnog zakona gravitacije, Isaac Newton, bio i mistik i alkemičar, opsjednut potragom za "kamenom mudraca" i dešifriranjem biblijskih proročanstava.

Evo, jutros pročitah da je Newton odgonetavajući Bibliju predvidio smak svijeta i dolazak Zvijeri za 2060. godinu. Pa kud koji mili moji :)

Heinrich Klüver, meskalin i geometrija

1926. godine, Heinrich Klüver je, analizirajući halucinatorna iskustva ispitanika pod utjecajem meskalina, zaključio da im se često pojavljuju geometrijski uzorci. Te je halucinatorne slike klasificirao u četiri grupe:

(1) rešetke i periodične mreže, uključujuće šesterokutne mreže ("pčelinje saće"), "šahovske ploče" i trokutaste mreže

(2) centralne (paukove) mreže

(3) tunele

(4) spirale.

Navodno se Klüverovi oblici pojavljuju i u drugim stanjima, npr. iskustvima bliske smrti, teškom psihičkom stresu, inzulinskoj hipoglikemiji, deliriju ili groznici, epilepsiji, teškim migrenama.

Paul C. Bressloff i koautori tvrde da se pojava "halucinatorne geometrije" može shvatiti kao svojstveno stanje neuralne mreže, rezonantno pobuđenje sive tvari. Mogli bismo po tome zaključiti da su geometrija i matematika mnogo ljudskije nego što se čine.

<< Što mislimo kad kažemo "život"? Na Svetog Antuna 2017. godine >>

Zadnji put osvježeno: 21. srpnja 2017. godine