52 stvari koje sam naučio u 2023. godini, drugi dio

52 stvari koje sam naučio u 2023. godini, drugi dio (17. prosinca 2023. godine)

18: Da su kod nas, a i šire, i ove godine, kao i već desetljećima, trubili o tome kako treba financirati izvrsne.

Tu je zamisao nepotrebno opovrgavati. Naravno da treba financirati izvrsne. Ali treba financirati i one druge, koji nisu prešli tu mitsku granicu ne bi li postali izvrsni, nego su tek prosječni prema tablicama i kriterijima izvrsnosti. No, zadnjih deseteljeća kod nas se financiraju samo navodno izvrsni, i to slijedeći duh izvrsne Hrvatske zaklade za znanost koja se kune u svoju izvrsnost i izvrsnost svojih štićenika i koja u svom recenzentskom postupku nepokolebljivo izvrsno odbija sve one koji ne udovoljavaju visokim kriterijima izvrsnosti, čak i kad je to u suprotnosti s pravilima natječaja koje sami propišu. Dogodilo se tako da već desetljećima izvrsni imaju sredstva za istraživanje, a oni neizvrsni zijevaju. Tko im je kriv kad su neizvrsni.

Sudbina neizvrsnih je da stalno iznova pišu prijedloge za projektno financiranje koje uvijek dobivaju izvrsni. Neizvrsni tako nikad ne mogu postati izvrsni jer se od njih očekuje da stalno pišu nove projekte koje nikad ne dobivaju jer su neizvrsni pa ih ni ne mogu dobiti prema zadanim kriterijimi i bodovima koji im se dodjeljuju. Umjesto da misle, oni pišu glupave sastavke za birokrate i ocjenjivače, koji nemaju nikakvu vrijednost niti se u bilo kojem smislu vrednuju.

Takva je birokratska vizija svijeta u kojem ljudi koji bi trebali misliti, umjesto da misle, opslužuju robote i administraciju koja ionako nema pojma o onome što piše u projektnom prijedlogu, a kamoli o istraživanju koje bi se htjelo izvoditi. Kod nas se, ipak i usprkos tome, odobravaju projekti onima koji su iz nekog razloga podobni, bez obzira na ono što su nadrljali u svojoj prijavi i koliko su tragično neizvrsni - tako je bilo dok sam ja to detaljno pratio, a siguran sam da se ništa nije promijenilo ni u zadnje vrijeme.

Postavlja se ipak pitanje što će biti s neizvrsnima, tim teretom na leđima izvrsne hrvatske znanosti? S obzirom na to da ih se desetljećima izgladnjuje, očito se od njih očekuje da mirno i bez previše buke naprosto izumru, ostavljajući tako hrvatsku znanost u izvrsnom stanju, bez svog pristustva. Oni i nemaju druge opcije osim da izumru, jer su na svakom natječaju sve više i više neizvrsni budući da uopće ne dobivaju sredstva za svoj rad i sve se manje mogu mjeriti s debelo uhranjenima izvrsnima koji su na svakom natječaju sve deblji i deblji i sve izvrsniji i izvrsniji.

Kad neizvrsni konačno izumru, svi će u hrvatskoj znanosti biti izvrsni, a neizvrsni će biti predmet pokojeg, već pomalo nostalgičnog razgovora u super-modernim kafićima super-modernih institucija s izvrsnim laboratorijima. Voditelji laboratorija, okruženi četom svojih izvrsnih studenata, natočit će sebi kavu iz super-modernih aparata i s dobronamjernim smiješkom, a i sjetom govoriti o onim tmurnim socijalističkim vremenima kad su tu bile njihove neizvrsne kolege koji su radili neku čudnu znanost koju nitko nije htio financirati. Nema više njihovih dragih kolega, s vremenom su izumrli, omršavjevši kao gladna djeca iz Afrike čekajući pokoji euro za svoje zastarjele i neizvrsne ideje iz fondova koji su šakom i kapom dijelili stotine milijuna eura, ali samo izvrsnima, naravno.

Upravo tako izvrsni zamišljaju svijetlu budućnost hrvatske znanosti, kad će oni neizvrsni tiho nestati u tmurnoj znanstvenoj povijesti i ostati tek uspomena na ona grozna vremena kad se tolerirala neizvrsnost. Svi će izvrsni biti poput klonova, jedan posve sličan drugom, s pričama o nagradama i projektima, o izvrsnim radovima, svaki izvrstan i sličan onom predhodnom kao što jaje sliči jajetu. U slavnim će desetljećima studenti i novi znanstvenici ulaziti u uhodanu i izvrsnu, obilno financiranu mašineriju hrvatske znanosti, gdje će svaki znati točno svoje mjesto u tom mehanizmu što izvrsno klokoće kao dobro podmazani mlin te svaki drugi dan izbacuje po jedan izvrsni rad u vrhunskim svjetskim časopisima koji će biti i još jedan argument za daljnje financiranje tog izvrsnog aparata u kojem studenti stalno govore "yup", oponašajući svoje izvrsne uzore. Bit će to izvrsna monokultura sjajnih gigantskih rajčica, na livadi gdje je nekad bilo svakakvog neizvrsnog korova, od metvice i trputca do šumske kadulje i limun-trave te svakakvog biljnog smeća koje ždere minerale iz tla, troši vodu i otima sve ono što treba ići u tkivo izvrsnih debelih rajčica. Studenti će pričati samo o debelim rajčicama i daviti se u njima uvjeravajući jedni druge kako su svake godine rajčice sve deblje i kako ih se plasira u sve bolje i bolje časopise. Bit će to znanost obilja paradajz-sosa u Hrvata, iako bi moglo biti da će biti posve vodenkast i neukusan, posve neprikladan za bilo kakvo ozbiljnije kuhanje, a neće biti ni bosiljka.

19: Da je izvrsnost posljednje utočište hulja i derišta.

Prof. dr. sc. Ivica Puljak, gradonačelnik Splita, dvadesetsedmog srpnja je izjavio:

Kao sveučilišni profesor jako puno se zalažem za izvrsnost, koja je ugrađena u temelje svih naših politika i važna je za ovaj grad.

Puljak je ovu izjavu dao protiveći se ideji svoje pročelnice Đerek da se gradski stanovi dodjeljuju prema kriterijima socijalne ugroženosti.

Puljkova izjava ne nosi, kao i obično, nikakav ozbiljan sadržaj. Njen je cilj da naglasi da je Puljak SVEUČILIŠNI PROFESOR i da se KAO TAKAV zalaže za IZVRSNOST, što god to značilo osim onoga da je Puljak sveučilišni profesor. A "izvrsnost" je jedna od onih riječi tipičnih za najsumnjiviji oblik politike koji se pretvara da uopće nije politika nego nešto mnogo čistije, nešto sa strane, što namjerava uvesti red u tu kaljužu političke vrste.

Puljak nikako nije gradonačelnički prvak u izvrsnosti. Ta titula pripada pokojnom Milanu Bandiću koji je npr. povodom otvaranja radova na Trgu žrtava fašizma izjavio "Ovo je prva od četiri faze u uređivanju pješačkog centra IZVRSNOSTI." ili "Nakon što se s Branimirove tržnice uklone limeni kiosci i oni koji rade na crno, bez rješenja, projekt Branimirove tržnice bit će najljepši u Hrvatskoj, centar tržne IZVRSNOSTI." ili "Na tom potezu Kajzerice gdje se radi SEECEL, gdje će se raditi Dom invalida i Obrtnički centar će biti i centar obrtničke IZVRSNOSTI grada Zagreba." Bandić je svako malo spominjao nekakvu izvrsnost, jer je i sam, naravno, bio izvrstan.

Trivijalno je razmontirati tu napuhanu famu o izvrsnosti, pojmu koji se povlači kad bi se nešto drugima htjelo natrljati direktno u facu pa se ovdje tim neću posebno baviti (upućujem čitatelja na svoje ranije tekstove o izvrsnosti). Ono što je ovdje posebno zloćudno je zamisao koju Puljak gura, a to je da je zato što je ON kao SVEUČILIŠNI PROFESOR IZVRSTAN, onda ima i pravo odlučivati kome što treba pripasti, u ovom slučaju gradski stanovi, i to prema kriterijima IZVRSNOSTI kojih se on sam dosjeti. Ti se kriteriji potom imaju natrljati u facu onima NEIZVRSNIMA pa i socijalno ugroženima koji gradonačelniku nisu po volji.

Izvrsnost je dozvola za samovolju, hipnotička riječ za malograđanštinu koja fantazira o oxfordima, cambridgeima, puljcima i našim vrhunskim svjetskim, štogod, te hipnotizirano klima glavom SVEUČILIŠNOM PROFESORU, s pariškom diplomom, naravno, kad se on uhvati raspodjeljivanja gradskih stanova po svojim nahođenjima i kriterijima sveučilišne izvrsnosti. Ukazujete li na porok izvrsnosti, očekujte da će vas hrvatski svjetski, a izvrsni, zamrziti i proglasiti toksičnim i sujetnim i to zato što ste im taknuli u ono što se zaklinju i za što žive, od čega im duh leti, a srce zatitra kad svojom stalno rastućom izvrsnošću natrljaju glupava lica neizvrsnih jalnuških diletanata u domovini.

Ernst Becker u "Poricanju smrti" (1975) o izvrsnim, a zapravo tragičnim derištima piše:

Kada kombinirate prirodni narcizam s temeljnom potrebom za samopoštovanjem, dobivate stvorenje koje se mora osjećati objektom primarne vrijednosti: prvim u svemiru, predstavljajući u sebi sav život. To je razlog svakodnevne i obično mučne borbe s braćom i sestrama: dijete ne može sebi dopustiti da bude na drugom mjestu ili obezvrijeđeno, a još manje izostavljeno. “Dala si mu najveći slatkiš!” "Dala si mu više soka!" "Evo ti onda još malo." "Sada ona ima više soka od mene!" “Pustila si nju da zapali vatru u kaminu, umjesto mene.” “U redu, ti zapali komad papira“ “Ali ovaj komad papira je manji od onog koji je ona zapalila.” I tako u nedogled. Životinja koja stječe svoj osjećaj vrijednosti simbolično mora se detaljno uspoređivati s onima oko sebe kako bi bila sigurna da ne završi na drugom mjestu. Suparništvo između braće i sestara kritičan je problem koji odražava osnovno ljudsko stanje: djeca nisu zla, sebična ili dominantna. Riječ je o tome da oni vrlo otvoreno izražavaju čovjekovu tragičnu sudbinu: on se mora očajnički opravdati kao objekt od primarne vrijednosti u svemiru; mora se isticati, biti heroj, dati najveći mogući doprinos životu svijeta, pokazati da vrijedi više od bilo čega ili bilo koga drugog.

Izvrsnost je mamac za budale, "čarobna riječ sveučilišne didaktike posuđena iz manje zahtjevnih seminara za stručno usavršavanje u poduzećima" [Liessmann] i potvrda o oprostu grijeha. Koriste je sve političke opcije, ovisno o pogodnom trenutku i afinitetu publike.

O narcizmu i "izvrsnosti" u znanosti, o excellenceu, leadershipu, networkingu i ostalim čarobnim riječima snimio sam ove godine epizodu podcasta "Otvoreno pismo", potaknutu knjigom Brune Lemaitrea:

>> Esej o znanosti i narcizmu (MP3 datoteka)

>> Esej o znanosti i narcizmu (YouTube video)

20: Da su malograđanski akademski tupani toliko su opsjednuti togama i žezlima da mrze svakoga tko dovodi u pitanje predmete njihovog obožavanja.

Svatko tko kaže da je akademska zajednica trula, korumpirana, puna glupana i kriminalaca na ključnim pozicijama, njihov je neprijatelj zato što oni i ne žele istinu, nego plastične medaljice oko vrata.

Ako vas tko pita kakvo je to Sveučilište u Puli, možete mu reći da je dalo počasni doktorat Mati Rimcu. A ako vas tko pita kakvo je to Sveučilište u Zagrebu, možete mu reći da je dalo počasni doktorat Draganu Čoviću.

Jedan ostarjeli akademik imao je cijelu mrežu podanika koji bi uzdrhtali cijelim bićem kad bi ih ovaj imenovao u ovo ili ono bezvezno tijelo ili odbor Akademije. Sjedili bi tamo dva puta godišnje obavljajući povjerene im zadatke koji su se obično sastojali u tome da olajavaju ovoga ili onoga ili blokiraju ovo ili ono te potpisuju razna otvorena pisma u svojstvu članova ili predsjednika ovog ili onog bezveznog odbora Akademije, sve s ciljem podizanja vidljivosti i ugleda ostarjelog akademika koji je promovirao takve inicijative, obično domoljubne ili crkvene namjene. Svaki je potajno sanjao, iako to ni na najgorim mukama ne bi priznao, da će, voljom i blagošću voljenog akademika, jednog dana i sam postati akademik, no sve ih je stigla zaslužena mirovina i više nisu mogli biti čak ni članovi bezveznih odbora Akademije, a neumorni i neumrli akademik je i dalje žario i palio, angažirajući mlađe snage da u odborima olajavaju koga je već trebalo olajavati i potpisuju otvorena pisma u najboljem interesu Lijepe naše. Svaki je mislio da je akademiku posebno važan i stoga iščekivao napredovanje u redove akademskih besmrtnika, no ostarjelom su akademiku oni bili važni jedino kao bezvezni članovi bezveznih odbora koji su potpisivali bezvezna pisma i nije mu nikad ni palo na pamet da bi mogli biti nešto drugo.

21: Da ljudi kažu da je upravljanje vremenom pomoću elektromagnetskih valova teorija zavjere, a nitko kao teoriju zavjere ne spominje poboljšanje seksualnog zadovoljstva radiofrekventnim tretmanima intimnog područja žene koji se izvode u klinici dr. Primorca.

Doktor Primorac dobitnik je brojnih uglednih međunarodnih nagrada za izvrsnost, a tvrdi i da su katolički školski centri u BiH primjer izvrsnosti u svijetu.

22: Da se znanstvene i nogometne mudroserije vrlo dobro kombiniraju.

To je zato što je način djelovanja brojnih znanstvenika u znanosti danas, vrlo nogometan:

Osjećam da sam za Hajduk navijao još i prije nego što sam se rodio, još dok sam bio u majčinoj utrobi!

[...]

Nema puno razlike između vođenja skupine znanstvenika i nogometne momčadi, jako je tu puno sličnosti.

- Igor Rudan

23: Da je glavna "filozofska" taktika malograđana i građanskih tupana ostalih vrsta, da svaku kritiku koja im se ne dopada proglase zavišću onoga koji kritizira.

Za njih postoji samo divan i savršeni, izvrsni svijet malograđana i oni zavidni koji ga kritiziraju. Riječima Franje Tuđmana, to su, naravno, "različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno - prodane duše".

Thomasu Bernhardu čitav život nije, nažalost, bio dovoljan da posere svu malograđanštinu koju je trebalo posrati, a i ja sam ustanovio da je to posao koji daleko nadilazi mogućnosti pojednica.

Takozvana bezazlenost malograđana u stvari je gruba i nemarna obmana, koja često izravno vodi u ometanje i uništavanje svijeta, čega bismo morali biti svjesni. Ti ljudi kao stanovništvo iz iskustva nisu naučili ništa, naprotiv. Zamjenjujući katolicizam, ovdje se preko noći može ponovno pojaviti i svime ovladati nacionalsocijalizam, ovaj grad ima sve pretpostavke za to [...]

Thomas Bernhard, "Uzrok"

24: Da si za psihijatriju ako na pozornici staviš ružu u guzicu, a ako u odijelu i kravati braniš najgore mafijaše za veliku lovu, onda si ugledan građanin hrvatskog društva.

25: Da bi mladim ljudima, barem onima koji hoće ponešto poslušati, možda trebalo reći da čak i danas postoji, nasreću, uistinu ogroman broj načina da se bude nešto. Da se bude nešto vjerodostojno i živo.

Ja sam, nažalost, izgubio puno vrijednog vremena i živaca slušajući ljude koji su mi objašnjavali kako se to biva “pravim” fizičarom.

Sjećam se, bio sam tek diplomirao, i u liftu fakulteta sam susreo jednu hrvatsku fizičarsku “legendu”, koji mi je bio i profesor. Čuo je da sam diplomirao pa me je krenuo ispitivati što ću i kako ću, što me sve zanima, a mene je tada, kao i danas, stvarno svašta zanimalo pa sam mu to i rekao. Nabrojio sam prilično oduševljeno četiri-pet stvari koje su mi bile uzbudljive, a tip me je pogledao ispod oka i rekao da se karijera fizičara ne stvara tako. Da se mora odabrati jedan, dobro definiran problem, i na njemu raditi dobar dio radnog vijeka, da se tema produbljuje, sve bolje definira, da za taj posao treba zainteresirati i druge, svoje kolege u svijetu, a i mlađe suradnike, da to treba predstavljati na konferencijama, iskazati se tamo svojim radom pred drugima, širiti mrežu suradnika, formulirati zajedničke međunarodne projekte, organizirati konferencije posvećene tom problemu, bla bla bla bla, i kako to već ide kad vrhunski svjetski znanstvenici objašnjavaju bedačekima kako se postaje vrhunski svjetski znanstvenik. Moja je sreća da sam ja, poslije svih “dobronamjernih” savjeta, ipak našao svoj put, zapravo ne toliko različit od onoga o kojem sam fantazirao kao student i nisam, nasreću, postao poput “legende” iz lifta. Usprkos svim nedostacima i rupama na putevima koje sami odabiremo, to su ipak naši putevi, mi tuda želimo ići.

Leonardo je bio slab u matematici, ali mu je sijevalo u glavi. Matematika mu na kraju i nije toliko nedostajala.

Ne treba nikome dopustiti da tvoje munje proglašava slabostima. Čovjek živi od svojih munja. Oni koji propovijedaju jedan put kojim se ide i biva, i to upravo onaj kojim su oni išli, rade to zato da uveličaju svoju poziciju, a ne zato da vama pomognu. Šta ja znam kojim putem treba ići, ljudi su različiti, imaju različite vještine, dobri su u različitim disciplinama i vole različite stvari. Formulirati jedan način da se bude bilo što znači osiromašiti svijet i isključiti iz njega sve one koji se ne uklapaju. Ne treba slušati one koji tako tupe, to su obično oni dosadnjakovići iz prvih redova koji postavljaju najgluplja pitanja nakon predavanja, misleći da su posebno pametni. Takvi vas ljudi mogu udaviti.

Nietzsche je, prije 150 godina, u "Budućnosti naših obrazovnih institucija" napisao:

S obzirom da je znanost beskrajno uvećana, onaj koji nije pretjerano nadaren, nego je umjerenih sposobnosti, morat će se posvetiti isključivo jednoj grani i zanemariti sve druge ukoliko ikad želi išta postići u svom radu. Ukoliko mu i uspije da se zbog svoje specijalnosti izdigne iznad gomile, i dalje će ostati jedan od njih s obzirom na sve ostalo, to jest, s obzirom na sve najvažnije stvari u životu. Zato specijalist u znanosti sve više nalikuje industrijskom radniku koji provodi cijeli svoj život okrećući jedan poseban vijak ili ručku na određenom instrumentu ili stroju u čijem opsluživanju on stječe iznimnu vještinu. U Njemačkoj, gdje znamo kako odjenuti takve bolne činjenice u poželjnu odjeću, ova je uska specijalizacija naših učenih ljudi čak i predmet divljenja, a njihovo sve veće odstupanje sa staze prave kulture smatra se moralnim fenomenom. "Odanost malim stvarima", "ustrajna dosljednost", postaju iskazi najviše hvale, a nedostatkom kulture izvan specijalnosti paradiramo u inozemstvu kao znakom plemenite dovoljnosti.

26: Da je stvarno lijepo vidjeti pčele kako skupljaju pelud.

Dok ima pčela, nije sve izgubljeno. Tako ja tvrdim, za razliku od onih koji tvrde da nije sve izgubljeno dok ima domoljublja u našem narodu.

Fotografije su snimljene 25. srpnja ove godine. Kliknite na njih da ih prikažete u dvostrukoj rezoluciji.

Kad sam se vratio kući iz Drugog svjetskog rata, moj stric Dan me je potapšao po leđima i rekao: "Sada si muškarac." Pa sam ga ubio. Ne baš, ali svakako sam se osjećao nekako tako.

Dan, moj loš stric, rekao je da muškarac ne može biti muškarac ako nije bio u ratu.

Ali imao sam i dobrog strica, mog pokojnog strica Alexa. Bio je očev mlađi brat, diplomac Harvarda bez djece i pošteni prodavač životnih osiguranja u Indianapolisu. Bio je načitan i mudar. A njegova glavna primjedba drugim ljudskim bićima bila je to da rijetko primjećuju kad su sretna. Pa kad bismo ljeti, recimo, pili limunadu ispod jabuke i dokono razgovarali o ovome i onom, zujeći gotovo poput pčela, stric Alex bi iznenada prekinuo ugodno brbljanje i uzviknuo: “Ako ovo nije lijepo, ja ne znam što je.”

Tako sada i ja radim, a i moja djeca i unuci. I potičem i vas da primijetite kada ste sretni i da uzviknete ili promrmljate ili pomislite u nekom trenutku: "Ako ovo nije lijepo, ne znam što je."

Kurt Vonnegut, Čovjek bez zemlje

O cvijeću, pčelama i ljudima snimio sam ove godine i epizodu podcasta "Otvoreno pismo":

>> Cvijeće, pčele i ljudi (MP3 datoteka)

>> Cvijeće, pčele i ljudi (YouTube video)

27: Da kad gledaš hrvatskog EU zastupnika, suca Mislava Kolakušića bez zvuka (a jedino je tako i moguće), pomisliš kako se radi o vrhunskom svjetskom kafanskom pjevaču.

Iduća godina bit će superizborna godina u Hrvatskoj, nagledat ćemo se kafanskih pjevača i konjokradica.

28: Da se građani grada u kom kanalizacija izbacuje crknute štakore na rivu žale kako im obijesni stranci pišaju po drevnoj kulturi.

Domaći tamo, inače, kažu da je sasvim normalno da turisti u ljetno doba godine imaju crijevne i svake druge viroze zato što plivaju u moru, a more je puno govana i svega ostaloga što nosi kanalizacija, naravno.

Četrnaestog srpnja, u emisiji turizam.hrt, novinarka HRTa prišla je trima mladim Njemicama koje su jele sirni namaz s kruhom na klupici i obavijestila ih da je to u Splitu kažnjivo, a da je kazna za taj prekršaj 300 €. Ili je Split divan grad, ili HRT ima divne novinare, a može biti i da je oboje.

Dvadesetšestog lipnja jedan je taksist nekom Amerikancu s nosača aviona naplatio 900 eura vožnju od splitske luke do Trogira, a njegov kolega je vožnju od luke do odližnjeg trgovačkog centra naplatio oko 217 eura.

29: Da su potrebni glupavi pisci da bi se glupavi čitatelji mogli naći u njihovim djelima.

Nietzsche je u vezi s tim zapisao:

Uvijek će postojati loši pisci jer oni odgovaraju ukusu nezrele, ne-razvijene dobne skupine; ovi imaju svoje zahtjeve kao i zreli. Kad bi ljudski život bio duži, broj zrelih pojedinaca nadmašio bi, ili barem bio podjednak broju nezrelih; u stvarnosti, međutim, mnogi umiru daleko premladi, što znači da je uvijek mnogo više nerazvijenih intelekta s lošim ukusom. Ovi, nadalje, žele da se njihovim potrebama udovolji s mladenačkom bahatošću te zahtijevaju loše autore koje i dobivaju.

Mnogi su (hrvatski) pisci, usprkos ogromnoj čitanosti, strahovito dosadni i neinventivni, a poruke koje navodno šalju su notorne gluposti. Nemam se potrebe ovdje nikome ispričavati. Nema u književnosti ni knjigama ničega magičnog, to je medij i roba kao i svaka druga. Ako vam 50000 Hrvata za nekog pisca kaže da je izvrstan, a tome se pridruži i zbor umnih kritičara i kulturnih novinara, piščevih kolega, a i izdavača, naravno, možete se ili povući pred tom "masom" kulturnih argumenata, ili primijetiti da u Hrvatskoj postoje i stotine tisuća ljudi koje slušaju Aleksandru Prijović - Priju. Ta umjetnica-pjevačica napuni pet Arena u Zagrebu, dan za danom, ali to ipak ne znači da ono što Prija pjeva imalo valja, iako udovoljava kriterijima izvrsnosti prema broju prikupljenih citata i prodanih karata. Ne znači ni da njene popularne gošće na tim koncertima iz Hrvatske (u biznisu i znanosti kažemo networking) pjevaju išta ljepše i bolje, iako su citiranije i od Leonarda Cohena:

Kako da se radujem sama novim ljetima
Lete suze kao da gađam se žiletima

Sajam "Sa(n)jam knjige" 2008. godine nije htio uručiti nagradu "Kiklop" književnici Nives Zeljković Celzijus. Tu su nagradu sami ustanovili, a dodjeljivala se za hit godine, odn. najprodavaniju knjigu koja je te godine bila "Gola istina" spisateljice Zeljković. Statistike i citati nisu stvar rasprave nego hladne matematike, a hladna je činjenica da su čitatelji (?) "Golu istinu" te godine kupovali kao halvu. Htjeli su saznati što to u toj knjizi piše o talijanskim milijunašima i njihovim ljubavnicama, o crnogorskim i srpskim mafijašima, poznatim hrvatskim rokerima te nogometašima Partizana i Dinama. Književnica Prija izjavila je da je njena "'Gola istina' najprodavanija hrvatska knjiga svih vremena i to ne samo u Republici Hrvatskoj, nego i u cijeloj regiji." Ne bi me uopće čudilo da je to gola istina. Naše je ugledne izdavače i književnike koji se susreću na sajmovima knjige i pišu najkulturniju literaturu ipak zasmetalo što je nagradu za najcitiraniju knjigu dobila autorica Celzijus, a ne netko dostojniji školske lektire, a i Akademije, recimo akademik Drago Štambuk, ili barem Luka Modrić sa svojom autobiografijom. Pa joj, posve zasluženu, nagradu nisu htjeli dodijeliti. Nije ipak Prija za njihove visoke kulturne krugove.

Po tome su naši najnagrađivaniji književnici posve slični vrhunskim svjetskim hrvatskim znanstvenicima. Odgovaraju im nagrade, prijevodi, citati i prodaja kojima se uvijek diče pred novinarima i neizvrsnima, ali im nikako ne odgovara kad po istim kriterijima ispred njih ispliva neka znanstvenica Prija, Rozga ili Celzijus. Pa iako su s Prijom donedavno bili kolege pa čak i prijatelji, to je trajalo do trenutka kad se znanstvenica-profesorica počela naslikavati po televiziji i portalima tvrdeći da cijepljenje uzrokuje gluhoću, u blago erotiziranom izdanju koje uvijek privlači pažnju publike. Tada su dignuli nos i počeli tvrditi da s Prijom nikad nisu ništa ni imali i da je ona uvijek bila sumnjivi crackpot, brišući usput i nabrzaka komentare i fotke s Facebooka, u zagrljaju s najcitiranijom znanstvenicom i vrhunskim svjetskim nogometnim izbornikom Dalićem. Tako je i nagrada "Kiklop" naprasno ukinuta, kao da je nikad nije ni bilo, a naš je vrhunski svjetski književnik Jergović napisao da direktorica sajma Magdalena Vodopija "nije željela, valjda, imati previše posla s tim svijetom", misleći na sve one koji su smatrali da književnica Celzijus treba svoju nagradu i dobiti i koji su preko tabloida, kako reče Jergović, zlostavljali pravu kulturu i direktoricu sajma gdje se sajmuju, pardon, sanjaju, knjige. To je taj svijet s kojim vrhunska kultura naprosto ne želi imati veze.

Na festivalu na kojem se sanjaju knjige i danas se susreću najkulturniji hrvatski književnici, ali se o prodajama i nakladama ipak razgovara na kulturniji način, a ne u erotski izazovnom izdanju, pogotovo kad je ciča zima.

Pierre Bourdieu u "Činovima otpora" (1998) piše:

Vladavina kupovine, prodaje i 'komercijalnog' svakim danom sve jače pritišće književnost, osobito kroz koncentraciju izdavaštva, koje je sve više podložno ograničenjima neposrednog profita, te književnu i umjetničku kritiku, koja je predana najoportunističkijim slugama nakladnika – ili njihovih suučesnika, gdje se uslugom trguje za uslugu.

O glupanima, narodu, argumentu mase, 400000 glasača koji tvrde da su krave ljubičaste i Boži Petrovu koji smatra da to zato treba zapisati i u Ustav RH, snimio sam ove godine i epizodu podcasta:

>> U ime naroda (YouTube video)

>> U ime naroda (MP3 datoteka).

Snimio sam i jednu epizodu podcasta o vrhunskim svjetskim hrvatskim književnicima, a i šire:

>> Sječa šume (MP3 datoteka)

>> Sječa šume (YouTube video)

30: Da naša poznata književnica, a i političarka Ivana Šojat, kad god joj netko nešto prigovori, napomene da je ona bila na bojišnici. To je krunski argument kojim domoljubi uvijek pobjeđuju, neovisno o tome o čemu se uopće diskutira. Točka.

Već samim tim porukama smo se vratili unatrag te kolektivno DHK [Društvo hrvatskih književnika] iz sfere književnosti prebacili u mračno vrijeme vaganja tko je veći Hrvat, vaganja u kojemu su mogli sudjelovati samo oni koji nisu bili na bojišnici. Mi koji smo na bojišnici bili, nismo imali vremena za to. Mi smo bili. Točka.

Jedna mi je gospođa koja je valjda pročitala pokoju knjigu Ivane Šojat napomenula da su "Šojatica i njene knjige dva svijeta, vjerovali ili ne..." Ne znam tko bi želio čitati knjige pisca koji sa svojim knjigama nema nikakve veze. Takve knjige obično pišu roboti.

Naširoko je poznato da se ugledni hrvatski književnici obično svađaju oko silno važnih i principijelnih stvari kao što je smuđ au naturel u Gribojedovu. Sastanu se tamo okićeni odlikovanjima i nagradama, a onda jedan potegne:

Mi koji smo smuđa jeli, nismo imali vremena za drugo. Mi smo jeli. Točka.

A Miljenko Jergović na to pripomene:

Međunarodno sam priznat i poznat pisac. Mnogo priznatiji i poznatiji nego što bi se to moglo zaključiti iz onoga što biste o meni mogli saznati u programima Hrvatske radiotelevizije. Zapravo, u ovih tridesetak godina moje prisutnosti na hrvatskoj književnoj sceni i u dvadeset i sedam godina od prve važne međunarodne književne nagrade (Nagrada Erich Maria Remarque, grada Osnabrücka), na Hrvatskoj televiziji nijednom se o meni nije govorilo kao o piscu, a ako bi se na Hrvatskom radiju nešto i reklo, vazda je to bilo uz uporno i iritantno nastojanje da me se preformatira i svede na samo jednoga u insektariju sitnih i anonimnih hrvatskih piščića, i da me se kao ošamućenog obada utjera u kutiju od šibica.

Da ponovim, malo sam se dotaknuo ove godine hrvatske književne scene u sedmoj epizodi podcasta "Otvoreno pismo":

>> Sječa šume (MP3 datoteka)

>> Sječa šume (YouTube video)

31: Da je publike koja razumije ili želi razumjeti to manje što je ono što se ima razumjeti i poručiti istinitije.

Prave ili barem približne istine stoga uopće ne postoje u društvenim narativima, u pisanoj povijesti, u svakodnevnim političkim temama, ćaskanjima uz kavu, prije posla ili na špici. Ako čovjek slučajno na štogod temeljito istinito i naleti, osuđen je da o tome misli sam. Danas i nema onih koji bi takvo što slušali. Postoje ljubitelji prija s jedne strane, a na drugoj su ljubitelji akademske elite koja piše glupavu poeziju o kišnim glistama u crnici posutoj muškim sjemenjem i tvrdi da je to nenadmašna nacionalna kultura. Zapravo su to slične kategorije, iako ova druga dobro pazi da je tko ne bi zamijenio za ovu prvu. Tematika im je slična, iako se o tome "ne smije govoriti", kao ni o onima koji "braniše Hrvatsku", kako reče akademik Štambuk.

Ostaje napola narcistička odgovornost prema sebi, ili tvrdoglavost da se usprkos tome što nitko ili malo tko sluša, javno kaže ono za što se smatra da je istina. Doduše, može biti da je uvijek bilo slično, no publika se svakako sve više osipa i zbog obilja izvora "informacija" i bezumne, narkotičke digitalne zabave. Specifičnost je sadašnjeg trenutka da je usprkos ogromnom broju informacijskih kanala, bezbrojnih televizijskih i radijskih stanica, portala, društvenih mreža, podcasta, praktički nemoguće naići na nešto što nije glupost ili reklama, što bi nadilazilo apologiju i hvalu statusa quo ili puku bezumnu zabavu, a što bi imalo značajniju publiku. Paradoksalno je da je za onoga koji želi reći nešto drukčije, prostor danas možda i zatvoreniji nego ikad. Malo tko takvoga i čuje pa je skoro svejedno govori li on ili ne. Ogromni informacijski šum zapravo guši svaku poruku, a iz njega ostaje samo uporno utuvljivanje navodno “zdravog razuma”, a zapravo strahovite tuposti.

Što ti više odobravaju i plješću, to je vjerojatnije da si rekao nešto pogrešno i glupo. Ljudi u velikoj većini vole šećerne teme koje im “uzdižu duh”, vole priče o uspješnim ljudima i nasmiješenim znanstvenicima koji spašavaju djecu u Africi, o simpatičnim mladim popovima koji dijele hranu penzionerima i o pažljivo razbarušenim optimističnim vizionarima obrazovanja za 21. stoljeće. Sve ono što gleda i vidi malo dublje od površine skloni su proglasiti nekonstruktivnim, gorkim, jezovitim, zavišću, ogorčenošću, cinizmom, blasfemijom, ovisno već o ukusu “kritičara”. C. Wright Mills u "Uzrocima Trećeg svjetskog rata" iz davne 1958. godine piše ...

[...] prvi zadatak današnjih intelektualaca jest biti dosljedan i posve nekonstruktivan. Jer biti konstruktivan unutar postojećeg poretka znači pristati na nastavak upravo onoga protiv čega bismo se trebali boriti.

... a Edward Said u "Representations of the Intelectual" iz 1993. godine:

Ponajmanje bi intelektualac trebao biti tu zato da bi se njegova publika osjećala dobro: cijela je poanta izazvati nelagodu, kontrirati, čak i biti nepristojan.

32: Da su oni koji kliču očiglednim lažljivcima i psihopatima, koje je moguće kupiti plastičnim osmijehom ili fotografijom u odijelu u uglednom društvu, koji šećerne izjave o čovjeku u terminalnoj fazi raka tipa “u glavi ovog čovjeka stanuju snovi”, smatraju vrhuncem emocije i empatije, koji vole samo kič, gladac i neljudsku šarenu sintetiku sa šljokicama, koji gledaju druge, iste takve kao i oni, ne bi li znali što da misle i osjećaju, i sami psihopati svoje vrste.

Taj je kič totalitaran i nije nimalo smiješan. Te staklene geste znače nerazumijevanje bilo čega stvarnog i istinitog, nemogućnost osjećanja i prihvaćanja značenja osjećaja. Ti se osmijesi i iskeženi zubi začas mogu pretvoriti u bijesne grimase, režanje i ugrize.

33: Da su nam lagali da živimo u miru.

Mi zapravo stalno živimo samo u predasima između ratova. Djeca to shvate tek kad odrastu.

Emil Cioran je u "O nedaći biti rođen" zapisao:

Tračani i bogumili - ne mogu zaboraviti da sam se i sam kretao u istim predjelima kao i oni, niti da su jedni plakali nad novorođenčadi, a drugi, kako bi dokazali nedužnost Boga, Sotoni pripisivali odgovornost za sramotu Stvaranja.

A gnostici su, valjda jednako ne mogavši prihvatiti zlo, sramotu Stvaranja pripisivali starozavjetnom stvoritelju materijalnog svijeta - Jahveu - koji je zapravo Demiurg i koji radi suprotno volji Vrhovnog Bića, stvarnog Boga. Smiješno. Ali i tužno.

34: Da katolici cijene mučenike zato što im sama činjenica da oni uopće postoje (...) čini njihovu vjeru vjerodostojnijom.

Mučeništvo je jedini istinski kriterij iskrenosti vjere.

Tako je rekao Roko Glasnović, biskup dubrovački, na svečanoj misi povodom blagdana sv. Nikole Tavelića, 14. studenog u Šibeniku.

Nietzsche je to, doduše, primijetio davno prije mene. U "Antikristu" piše:

Mučeničke smrti [...] bile su velika nesreća u povijesti: zavele su ljude. [...] Mučenici su naškodili istini. [...] Mijenja li se nešto u vrijednosti neke stvari ako netko za nju daje život? [...] Nešto se pobija tako da se vrlo pažljivo stavi na led - na isti način pobijaju se i teolozi. [...]

Putem kojim su išli pisali su krvavo znakovlje, i njihova je glupost učila da se istina dokazuje krvlju.

No krv je najgori svjedok istine: krv truje i najčistije učenje pretvarajući ga u ludilo i mržnju u srcima.

I ako bi netko išao kroz vatru za svoje učenje - što to dokazuje! Doista je bolje da vlastito učenje potekne od vatre koju je sam zapalio.

35: Da neki misle da sam "progresivdžija koji živi u paralelnom svemiru", i to uglavnom zato što ne znam izrecitirati očenaš u manje od pet sekundi kad me probude u pola noći.

Krajem siječnja, opazio sam da je na Strojarskom fakultetu u Zagrebu diplomski rad naziva "Osvrt na tehničke materijale u Bibliji" obranila mlada inženjerka strojarstva Iva, pod mentorstvom prof. dr. Vere Rede i to u području tehničkih znanosti - strojarstvo. Evo i sažetka njenog rada:

U diplomskom radu navedeni su i sistematizirani svi tehnički materijali koji se spominju u Bibliji. Osobita pozornost posvećena je metalnim materijalima. Napravljena je usporedba naziva materijala u hrvatskom prijevodu s drugim prijevodima Biblije. Od metalnih materijala u Bibliji se navode zlato, srebro, bakar, bronca, mjed, tuč, željezo, gvožđe, čelik, ocjel, olovo i kositar. Zlato se spominje već u prvim poglavljima Knjige Postanka, a uz srebro to je najčešće spominjani metal. Bakar se također vrlo često spominje u Bibliji, isto kao i njegove legure: mjed, bronca i tuč. Teško je zaključiti odgovaraju li njihovi nazivi onome što ti materijali danas predstavljaju. I željezo se u Bibliji spominje vrlo rano, a često se koristi i pojam gvožđe. U engleskim prijevodima Biblije za isti materijal ima puno više istoznačnica. Čelik je također bio poznat i vrlo cijenjen materijal u biblijskim vremenima. U hrvatskim prijevodima spominje se svega dva puta, a navodi se i pod pojmom ocijel. U engleskim prijevodima spominje se u više navrata. Od ostalih metala u Bibliji se spominje olovo i kositar, a od nemetala vrlo često se spominje sumpor. Od keramičkih materijala spominju se kamen, kremen, brojni drugi minerali i drago kamenje te staklo, pečena glina i opeka. Među polimere spomenute u Bibliji mogu se svrstati drvo, različite vrste smola i vlakna. Kao građevni materijal najviše se koristilo smolasto drvo, bagrem, cedar i čempres. Opeka koja je rađena od gline i slame može se svrstati u kompozitne materijale. Kod usporedbe nazivlja nekih materijala uočene su velike razlike između hrvatskog i drugih prijevoda Biblije. Ovo je osobito izraženo kod bronce, mjedi, željeza i čelika. U hrvatskim prijevodima Biblije nerijetko se događa da se drvenaste vrste roda akacija (Acacia) neispravno prevode i nazivaju bagremom (Robinia pseudoacacia).

Studentica Iva je, dakle, prelistala Bibliju i marljivo zapisala gdjegod se u tekstu pojavio kakav materijal. Nije, dakle, predložila ili razradila nekakav stroj ili brod, modificirala postojeća tehnička ili procesna rješenja, razmotrila značenje strojarstva i strojeva u konkretnim aspektima funkcioniranja društva ili analizirala nova tehnička i termodinamička rješenja koja bi omogućila ljudima da žive uz manju potrošnju energije i tople vode, zdravije i sretnije. Ne. Ona je pobrojala riječi iz Biblije. Tako joj je, svakako treba naglasiti, predložila i odobrila njena mentorica profesorica Vera Rede.

Biblija je, kao što znamo, izvor najveće svjetske mudrosti pa tako i one strojarske. Zato je kod nas toliko važna državna matura iz vjeronauka koja je, očito, sve bolji temelj za upisivanje svih fakulteta koje nude naša sveučilišta, a posebno Hrvatsko katoličko sveučilište gdje se obrazuju i liječnici. Sa sigurnošću možemo reći da će magistrica inženjerka Iva nakon studija strojarstva kod nas, moći vrlo kompetentno ugrađivati krunice u mostove. Idući diplomski zadatak na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i bogoslovne brodogradnje bit će teorijsko razmatranje o tome kako je Noa uspio izgraditi arku samo od šibica i OHO ljepila.

Ima li, inače, među mojim čitateljima koji bogostrojar ili barem bogoliječnik?

U uvodu u svoj diplomski rad na zagrebačkom Fakutetu strojarstva i bogogradnje, Iva je zapisala i ovo:

Uistinu, Biblija je veličanstven povijesni zapis koji se savršeno podudara s znanstvenim otkrićima. Koliko god se pokušavalo diskreditirati Bibliju kroz znanost, ništa nije dokazalo da je lažna.

Pomolimo se. Ako im već njihove mentorice na to nisu ukazale, svim djevojkama koje u svojim diplomskim radovima iz strojarstva tvrde da je Biblija "veličanstven zapis", da u njoj nije nađeno ništa lažno i da se potpuno poklapa sa znanstvenim otkrićima trebalo bi nekoliko puta dnevno čitati Prvu poslanicu Timoteju:

Poučavati pak ženi ne dopuštam, ni vladati nad mužem, nego – neka bude na miru. Jer prvi je oblikovan Adam, onda Eva; i Adam nije zaveden, a žena je zavedena, učinila prekršaj. A spasit će se rađanjem djece ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom.

Nije jasno kako je profesorica Vera Rede, Ivina mentorica, pored ovakvih uputa iz Biblije ipak na kraju dospjela na strojarski fakultet gdje poučava nove generacije studenata, ustrajući u vjeri.

Nema samo zagrebački Fakultet strojarstva i brodogradnje bogostrojarska usmjerenja. Sadašnji dekan zagrebačkog PMFa, fizičar i CERNovac, na pitanje “zašto smo ovdje” odgovara “zato što nas je Bog stvorio”. "Vjera i znanost nisu u sukobu, nego u skladu, a mogu se mimoilaziti za one koji vjeruju da Stvoritelja nema, kazao je Planinić te na pitanje zašto smo ovdje odgovorio da je to zato što nas je Bog stvorio.” Na svim se fakultetima kod nas moli, pjevaju svete mise "Veni Sancte Spiritus" na početku akademske godine i organiziraju skupovi najeminentnijih znanstvenika-akademika koji objašnjavaju kako je to najnormalnija stvar na svijetu. Svatko tko misli drukčije je zombi, majmun ili nešto slično humanoidu koji ima tek formu čovjeka, kako reče vrhunski svjetski fizičar Davor Pavuna:

Ovi takozvani kvazi-liberali, antifa zumboidi, humanoidi koji ne razumiju, koji imaju formu čovjeka ali su izgubili dušu, ili je čak ni nemaju, ti humanoidi koji misle da su nastali od majmuna i u tom se identificiraju, ne razumiju ljepotu dubine ljubavi Isusa Krista i vjere.

Našli su se uvrijeđeni neki katolički znanstvenici i intelektualci mojim pisanjem o bogostrojarima i božjoj znanosti pa su mi, onako sa strane, pokušali poručiti kako sam neuk i kako se baš i ne uklapam u sliku pravog hrvatskog znanstvenika - katoličkog mudraca, koji uvijek slobodno misli služeći duhu evanđelja. Poručili su mi zapravo, doduše onako sa strane, barem u početku, da pripadam poganom leglu i to zato što se "iživljavam na studentici FSBa zbog teme diplomskog rada koja mi ne odgovara".

To je kao kad bi me liječnik liječio očenašima, ja se požalim na Twitteru, a onda se javi tip koji kaže da sam iz poganog legla jer se iživljavam na liječniku i to samo zbog metode koja mi ne odgovara. Uistinu, što se tiče teme diplomskog rada koja mi navodno ne odgovara, svakako treba primijetiti da je za najbolje arhitekte, građevinare i strojare vrlo tipično da ugrađuju krunice u mostove i strojeve, pogotovo ako ništa drugo na fakultetu nisu naučili osim srednjovjekovnog bajanja. A ako ni to nisu svladali, uvijek ima onih koji priskoče da ih nauče kako se pravilno križa. Taj Mijić koji se našao nešto poručivati u vezi sa bogostrojarskom znanošću bio je, naime, savjetnik i glasnogovornik stranke Domovinski pokret Miroslava Škore, prije nego što su Škoru iz nje izbacili pa se sad zove samo Domovinski pokret, bez Škore. A taj je Škoro poznat po tome što je objašnjavao kako su u stranci, nakon što ga iz nje izbaciše, ostali samo lažnjaci koje je on učio kako se pravilno križa. Rekao je kako je on prigrlio Igora Peternela kao prijatelja i kako je on osobno Peternela učio kako se treba prekrižiti. To je, naravno, jako važno za političku stranku, a i za inženjere strojarstva. Kladim se da je i Mijić, dok ih je sve još savjetovao, ponekoga naučio kako se pravilno križa. Savjetuje i Ladislava Ilčića u EU parlamentu pa je valjda i njega o tome podučio.

Mijić, naravno, nema pojma ni o čemu, ne zna ni što je sila ni što je hvatište, ni što je moment, ravnoteža, smicanje, modul elastičnosti, nestabilnost, ništa on ne zna, ali zna pametovati kako je sasvim normalno da osnovna literatura diplomskog rada iz strojarstva bude Biblija. Jer je to u skladu s vrijednostima kršćanske civilizacije. Pa iako Mate nema pojma ni o čemu, on je na odličnom putu da postane profesor na Fakultetu strojarstva, jer je očigledno da ispunjava sve uvjete da bude bogostrojar. Tamo će, kao mentor, zadavati teme diplomskih radova o tome kako se pravilno prekrižiti na mostu, a sve koji budu ukazivali da to nije tema za fakultet strojarstva prozivati zato što se "iživljavaju na njegovim studentima zbog teme diplomskog rada koja im ne odgovara".

Kasnije se Mijić, kojeg ugledni novinari nazivaju i "političkim konzultantom", ipak malo ohrabrio pa je pojasnio na koga misli kad kaže "pogano leglo", iako je drugi put upotrijebio ponešto ljepši i meni svakako draži naziv "progresivdžija". Mudri Mate ga je upotrijebio jer s nastavkom "-džija" svakako zvuči turski, nešto kao "buregdžija" ili "ćevabdžija", recimo, a to jasno pokazuje da takvi ne pripadaju prostoru zapadne kršćanske civilizacije.

Matu noćima bude more, on sanja kako crkve gore i kako ih progresivdžije posvuda pale. Mate se budi u znoju lica svoga, pravilno se prekriži i izmoli očenaš u pet sekundi. To je ono što Matu na braniku kršćanske civilizacije razdvaja od progresivdžija:

Slično će se dogoditi i u Hrvatskoj dozvolimo li da samozvani progresivci, koji upravo Francusku često navode kao primjer idealne sekularne države, vjeru ograniče isključivo na privatnu sferu. Kratak je put od nasilnog izbacivanja vjeronauka iz škola, tjeranja molitelja iz kruga bolnica, ušutkavanja svećenika i jednostranog raskidanja Vatikanskih ugovora do požara na Kaptolu ili u splitskoj katedrali, najstarijoj u svijetu, koji ćemo u nevjerici promatrati.

Redovita profesorica u trajnom izboru, Vera Rede, mentorica Ivinog diplomskog rada, sudjelovala je na parlamentarnim izborima 2015. godine i to kao kandidatkinja na listi stranke "U ime obitelji - Projekt Domovina" čija je osnivačica bila Željka Markić.

<< 52 stvari u 2023. godini, prvi dio

52 stvari u 2023. godini, treći dio >>

Zadnji put osvježeno 17. prosinca 2022. godine