52 stvari koje sam naučio u 2022. godini, treći dio

52 stvari koje sam naučio u 2022. godini, treći dio (31. prosinca 2022. godine)

36: Da mi zagrebački sajam knjiga Interliber sve više ide na živce.

Svake godine sve su iritantnija bajanja izdavača o najboljoj literaturi i najnagrađivanijim, najprevođenijim i najčitanijim piscima koje, eto, slučajno, upravo oni zastupaju. Ove su godine ti sjajni pisci i njihovi izdavači organizirali tribine o raznim vrlo mudrim temama, recimo o tome čitaju li mladi, a oni su im se nudili da ih opskrbe vrijednom literaturom koju prodaju. Žestoko je natjecanje među tim našim najboljim i najnagrađivanijim piscima, zapravo je ozračje na tom području još gore od onoga u znanosti, što je fascinantno! Uputno je u tom smislu pročitati kako Miljenko Jergović, bard hrvatske književnosti, vidi sve to:

Međunarodno sam priznat i poznat pisac. Mnogo priznatiji i poznatiji nego što bi se to moglo zaključiti iz onoga što biste o meni mogli saznati u programima Hrvatske radiotelevizije. Zapravo, u ovih tridesetak godina moje prisutnosti na hrvatskoj književnoj sceni i u dvadeset i sedam godina od prve važne međunarodne književne nagrade (Nagrada Erich Maria Remarque, grada Osnabrücka), na Hrvatskoj televiziji nijednom se o meni nije govorilo kao o piscu, a ako bi se na Hrvatskom radiju nešto i reklo, vazda je to bilo uz uporno i iritantno nastojanje da me se preformatira i svede na samo jednoga u insektariju sitnih i anonimnih hrvatskih piščića, i da me se kao ošamućenog obada utjera u kutiju od šibica.

Jergović, dakle, nikako nije obad, on je u najmanju ruku gorski međed s brojnim nagradama. Ne znam, doduše, kome pada na pamet čitati Jergovića nakon svih budalaština koje svaki tjedan izbacuje u Večernjaku, od one da mu se Milanović sviđa jer je rječitiji i obrazovaniji od svojih oponenata, do one da se na Sanju Musić Milanović vodi "nedostojanstvena hajka" i to zato što je maltretirala srednjoškolsku nastavnicu pa je ova podignula ocjenu njenom sinu. Bard Miljenko je uvijek i konzistentno na strani slabijeg i pravoj strani povijesti. Nemam pojma tko bi htio čitati lijepu književnost nekoga tko ne razumije ni elementarne stvari, ne samo političke, nego i fundamentalno ljudske.

Takvi su i mnogi drugi naši svjetski i najprevođeniji pisci, ali očito je da za njima postoji potreba – ljudi to čitaju. Loši pisci valjda ispunjavaju potrebe loših čitatelja. Uostalom, nije to samo naš fenomen. Ove su godine na Amazonu daleko najprodavanije bile knjige izvjesne Colleen Hoover. Koliko sam shvatio, radi se o nekakvim ljubićima (?) koji imaju pretenziju da budu jako pametni. Evo što ljudi po internetu objavljuju kao mudre citate iz njenih knjiga (moj prijevod s engleskog).

Ne shvaćaj život preozbiljno. Opali ga u facu kad mu treba dobar udarac. Smij mu se.

Tri su pitanja na koja bi svaka žena morala odgovoriti pozitivno prije nego što se obveže muškarcu. Ako odgovorite negativno na bilo koje od ta tri pitanja, bježite koliko vas noge nose.
[...]
Tretira li vas uvijek s poštovanjem? To je prvo pitanje. Drugo je pitanje, ako bi za dvadeset godina bio potpuno ista osoba kao danas, biste li se i dalje htjeli udati za njega? I konačno, inspirira li vas da budete bolja osoba? Kad nađete nekoga za koga možete na sva tri pitanja odgovoriti pozitivno, onda ste našli dobrog čovjeka.

Onog trenutka kad moje usne dodirnu tvoje, bit će to tvoj prvi poljubac. Jer ako nikad nisi ništa osjetio kad te je netko poljubio, onda te nitko nikada nije stvarno poljubio. Ne onako kako te ja planiram poljubiti.

Silno mudro, jordanpetersonovski. Knjige Collen Hoover se redovito prevode na preko dvadeset jezika, čak i one koje se malo slabije prodaju.

Ljudi se okupljaju pa zajedno čitaju te moronštine i misle da rade nešto strašno pametno jer je riječ, zamisli, o knjigama! Tako se okupljaju oko Facebook stranica gdje ljudi kao čitaju, recimo one koju vodi Alis Marić, i gutaju njene pametne preporuke. Recimo za knjigu Sjeti se da si kraljica, "vodič za samopoštovanje u praksi", u kojoj nakon svakih nekoliko stranica ima jedna gdje velikim slovima piše nešto jako pametno što biste svakako trebali zapamtiti ako se želite sjetiti da ste kraljica. Eto. Postoje knjige koje bi bilo bolje ne pročitati, zapravo većina je knjiga takva. Trebalo bi ih odbaciti čim otvoriš prvu stranicu, ali takvo što traži ipak ponešto pameti i ukusa.

37: Da je velika snaga nogometa.

Saznao sam to od jednog Facebook prijatelja koji je izjavio kako je shvatio kolika je snaga nogometa tek kad mu je šef instituta u Engleskoj s kojim je surađivao čestitao na plasmanu Hrvatske na Svjetskom nogometnom prvenstvu.

Nije mu palo na pamet da su ljudi posvuda podjednaki moroni i da otuda izlazi ta snaga.

Sanader, nogomet, navijanje, pokrali su nas

38: Da su ljudi iz moje struke redom pizduni.

Tako je Michio Kaku za publikaciju Svjetskog ekonomskog foruma (Davos 2022) izjavio da bi se "fizika mogla iskoristiti za stvaranje savršenog kapitalizma".

Kao prvo, fizika je izvor sveg bogatstva. Drugo, kamo ide to bogatstvo? To će stvoriti nešto što ja zovem savršenim kapitalizmom. Što je kapitalizam? To je privatno vlasništvo gdje cijene određuju ponuda i potražnja, ali to ne objašnjava u kojem smjeru ide kapitalizam u budućnosti.

U budućnosti će kapitalizam imati beskonačno znanje o ponudi i potražnji. Na primjer, internet će vam biti u kontaktnoj leći i kada trepnete vidjet ćete cijene svakog predmeta oko vas. Poznavat ćete zakone ponude i potražnje beskrajno precizno; znat ćete tko vas vara, kakve su stvarne cijene, profitne marže, tko su posrednici i gdje se nalaze uska grla.

Zašto je Jeff Bezos jedan od najbogatijih ljudi na svijetu? Zato što je digitalizirao posrednika, dio trvenja kapitalizma i eliminirao ga u savršenom kapitalizmu. Zato su ljudi poput Jeffa Bezosa, što god mislili o njemu u moralnom kontekstu, dio savršenog kapitalizma. On kapitalizam čini savršenijim eliminirajući posrednike - nepotrebne, suvišne slojeve, uska grla i trvenja. Sve to vodi ka savršenom kapitalizmu.

Ti nadobudni tehnokrati nam stoljećima objašnjavaju kako za svaki društveni problem postoji tehnološko rješenje, nekakva leća koja pokazuje cijene svega ili mozak spojen na internet, raketa u obliku pimpeka ili algoritam za prepoznavanje plastičnih vrećica na autoputu. Ove je godine neki Kuang-Yi Ku za Jutarnji list "objasnio" kako ćemo problem hrane riješiti do 2050. godine tako što ćemo je printati na 3D printerima. Nije, doduše, objasnio od čega ćemo je printati.

Riječ je, u stvari, o apologetima društvene nepravde koje na velike skupove pozivaju bankari i milijarderi da glume optimizam i pričaju svijetu kako je sve u redu i da će sve biti još i bolje. To su ljudi kojima navodno nije nimalo čudno da neki Bezos ima više od cijele Afrike nego nam uporno tupe kako je sve to normalno i da će biti još bolje – znanost je tu! Nedostaje im ipak ponešto u tim promišljanjima, recimo tko su ljudi koji nose leće koje pokazuju cijene i od čega oni zarađuju za život da kupe sve te lijepe stvari, pogotovo jednom kad savršeni kapitalizam eliminira potrebu za svim ljudima osim Jeffa Bezosa.

A mi bismo se valjda trebali oduševiti Kakuom zato što je fizičar i fantazira o leći koja pokazuje cijene svega oko nas. Tip očito zna cijenu svega, iako o vrijednosti svega šuti kao riba.

39: Da je haiku (haikai) početkom 18. stoljeća bio natjecateljska forma, da se izvodio za publiku, a ocjenjivao ga je kritičar haikua / sudac. Natjecatelji ("studenti" haikua iz raznih škola haikua) trudili su se da izazovu što jači dojam kod publike i suca pa se haiku vrlo često svodio na zahodski humor.

C. A. Crowley u knjizi Haikai Poet Yosa Buson and the Basho Revival piše (moj prijevod s engleskog):

Kritičar haikaija bi zadao stih, posrednik bi ga podijelio studentima, a zatim bi dostavljao studentske nastavke na zadani stih kritičaru, koji bi ih ocjenjivao bodovima. I kritičar i posrednik skupljali su naknade za svoje usluge i ubrzo je ovo bodovanje [] postalo vrlo unosna trgovina. []

Međutim, bodovi su ubrzo postali sami sebi svrha, jer su se studenti međusobno natjecali tko će postići više. Haikai ove vrste na kraju je degenerirao u aktivnost koja je bila tek nešto više od igre. To je zapravo postalo oblik kockanja, a 1723. godine donesen je zakon protiv njega. Također, natjecateljska strana tentori haikaija značila je da su njegovi praktičari bili manje zabrinuti za umijeće vlastite poezije nego za pisanje nečeg dojmljivog i duhovitog, što će impresionirati druge i osvojiti bodove.

Podsjetilo me je to na znanost i njenu degeneraciju te na Goodhartov zakon koji otprilike kaže da kad mjera postane cilj, onda prestaje biti dobra mjera.

40: Da postoji vojna sauna koja je u ingerenciji načelnika Glavnog stožera.

Predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, rekao je u vezi s tim:

Vi me pitate za saunu? Ja sam kao premijer često išao tamo, sada ne. Ali ako baš hoćete, to je u ingerenciji načelnika Glavnog stožera. U toj odluci, iz vremena predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, imate kategorije ljudi koji to imaju pravo koristiti: predsjednica Republike i članovi uže obitelji; predsjednik Sabora. Moj sin, sportaš, ne ide tamo s tim babama i babcima; moja žena navrati tamo povremeno. Predstojnik ureda predsjednika je isto na popisu. Ako tamo ide Orsat Miljenić, ide s punim pravom.

41: Da, ako želiš skupiti puno lajkova i bezumnih sljedbenika, moraš u svakoj prilici govoriti "mi Hrvati" te kako mi možemo mnogo bolje, ali su pogrešni ljudi na ključnim pozicijama.

Koristit će i ako tvrdiš da je sve to zbog socijalističkog mentaliteta i da zbog toga gubimo naše najbolje ljude, a mladež napušta Lijepu Našu. Sve se to događa zbog birokracije i jalovih uhljeba, što je grozno nasljeđe mentalnog sklopa forsiranog u bivšoj Jugoslaviji. Dobro je također svako malo upozoriti ljude da netko želi oteti njihovu djecu i da to nikako nećemo dopustiti, samo ako svi budemo u zajedništvu. Treba također govoriti da ovdje ipak može biti centar svijeta, ali samo ako to svi jako želimo. Možeš sve to začiniti Srbima i komunistima pa ćeš se dopasti nešto manjem, ali vjernijem dijelu publike, a možeš ubaciti i našu Crkvu koja je uvijek čuvala hrvatski identitet od gadnih ateista i komunista.

42: Da je posthumni album Leonarda Cohena Thanks for the Dance bio teški podbačaj.

Samo je jedna pjesma s tog albuma, Happens to the Heart, jedva nadmašila uspjeh pjesme Jelene Rozge Žileti i to skupivši 5.3 milijuna YouTube klikova naspram Rozginih 4.1 milijuna. Znalci kažu da je to zbog superiorne lirike prisutne u Rozginom stvaralaštvu:

Kako da se radujem
Sama novim ljetima
Lete suze kao da
Gađam se žiletima.

Narod uvijek prepoznaje kvalitetu i zna što je najbolje. I nikad ne stavlja sva jaja u istu košaru.

43: Da u Petoj knjizi Mojsijevoj (25:11-12) ima jedna nadasve zanimljiva uputa, odn. zakon. Glasi ovako:

Ako bi se svadili ljudi, jedan s drugim, pa bi došla žena jednoga da otme muža svojega iz ruke drugoga koji ga bije, i pruživši ruku svoju uhvatila bi ga za mošnice. Odsijeci joj ruku; neka ne žali oko tvoje.

Biblija je uistinu izvor najveće svjetske mudrosti.

44: Da mnogi hrvatski šovinisti i danas smatraju da je pozdraviti nekoga sa "zdravo" jugonostalgija i/ili srbočetništvo.

Sjećam se protjerivanja tog pozdrava, devedesetih kad se svaka šuga upinjala da ti objasni kako se misli i govori kao pravi Hrvat, ali sam bio to već skoro zaboravio. Danas više nitko i ne govori "zdravo", ljudi doduše ponekad kažu "pozdrav", što je potpuno blesavo. Kakav "pozdrav"?

Ja ljude godinama pozdravljam sa "zdravo", uostalom glagol "pozdravljati" sadržava u sebi zdravlje. Ima li ljepšeg pozdrava od "zdravo"? To najbolje znaju oni koji su bolesni.

Ostajte i budite zdravo. Zdravo!

45: Da je Anton Pavlovič Čehov u pripovijetci Arijadna iz 1895. godine zapisao prilično ružnu, iako i danas vrlo prepoznatljivu sliku Opatije koju je posjetio u listopadu 1894. godine:

Jeste li ikada bili u Opatiji? To je prljavi, mali, slavenski gradić sa samo jednom smrdljivom ulicom kojom se ne može hodati bez kaljača. Toliko sam čitao, uvijek s toliko intenzivnim osjećajem, o tom “raju na zemlji”, da kada sam, kasnije, pridržavajući hlače, oprezno prelazio usku ulicu, iz dosade kupio tvrde kruške od stare seljanke koja je, prepoznavši me kao Rusa, rekla: “Čitiri” mjesto “četiri”, “davadsat” mjesto “dvadsat”, i kada sam se čudio kuda poći i što ovdje raditi, i kada sam neizbježno sretao Ruse jednako razočarane kao i ja, počeo sam se osjećati ozlovoljeno i posramljeno. Ima tamo jedan miran zaljev pun parobroda i brodića šarenih jedara. Odatle sam mogao vidjeti Rijeku i daleke otoke prekrivene ljubičastom maglom, i bilo bi to slikovito da pogled na zaljev nije opkoljen hotelima i njihovim depandansama – građevinama apsurdne, trivijalne arhitekture, koje su čitavu tu zelenu obalu prekrile pohlepnim novcorovačima, tako da uglavnom u tom malom raju ne vidiš drugo do li prozore, terase i male trgove sa stolovima i crnim konobarskim ogrtačima. Postoji i park kakav možeš sada naći u svakom kupalištu u inozemstvu. I mračna, nepomična, tiha krošnja palmi, i svijetao žut pijesak u drvoredu, i svijetla zelena sjedala, i bljesak tulećih vojnih rogova – sve me je to u deset minuta razboljelo! A čovjek je ovdje iz nekog razloga prisiljen provesti deset dana ili deset tjedana!

Naravno, pravi Hrvati takvo što ne opraštaju. Ne postoji ništa ljepše od Lijepe Naše i svatko tko se usudi išta ružno o njoj pripomenuti mora da je idiot. Jedan je tako na ovaj odlomak komentirao "Nisam znao da je Čehov bio idiot.", a drugi dodao "Ruski idiot". Ostade tako od svega onoga lijepog što je Čehov zapisao samo njegov, naravno, ruski idiotizam i to samo zato što se usudio zapisati ponešto ružno o Opatiji. Tako pravi Hrvati misle i o Marxu i Engelsu. Nije važno sve ono što su zapisali o klasnoj borbi, o kapitalu i višku vrijednosti, o trpljenju potlačenih, važno je što je Engels 1849. godine zapisao da su se Hrvati pokazali kao kontrarevolucionaran i nepovijesni narod, a ban Jelačić kao sluganski pandur Habsburgovaca. E pa ne može tako Marxe i Engelse, što ste god vi zapisali, za nas ste prave Hrvate mrtvi.

U jednom opatijskom parku Čehovu su podignuli i lijepu bistu. Mi se obično fotkamo pored nje svaki put kad smo u Opatiji. Čehov je bio majstor riječi, a imao je i što reći. Zašto čitati kojekakve budalaste bestselere pored majstora koje nećemo stići pročitati u ovom kratkom bivanju koje nam je još preostalo?

Mi smo kao i seoska djeca dane i noći provodili u polju, u šumi, čuvali konje, gulili liko, lovili ribu i tome slično... A vi znate da tko je jednom u životu ulovio jorša^* ili vidio u jesen drozdove kako se sele, kako u jasne i prohladne dane lete u jatima iznad sela, taj više nije žitelj grada i njega će sve do smrti nešto vući na slobodu.

- A. P. Čehov, Ogrozd

^* jorš – balavac (Gymnocephalus cernua), najsitnija riba iz obitelji grgeča.

46: Da se u Vinogradskoj bolnici, u izlogu katoličke trgovine pored bolničke kapelice, uz krunice, ilustrirane Biblije (posebno za dječake, a posebno za djevojčice) i knjige o svecima, uključujući i kuharicu svete Hildegarde, sjaji i knjiga Jordana Petersona "12 pravila za život" u izdanju Verbuma. Riječ je o svjetskom bestseleru i grozomornom pokazatelju o tome što narod danas smatra intelektualnim i relevantnim.

Mnogi odlaze gledati tog Petersona i čitaju njegove duboke životne mudrosti i pravila za život pa i sebe smatraju mudrima kad "shvate" nešto od svih tih budalaština i plitke poezije. Ako kome slučajno treba moj savjet u vezi s tim, prvo je pravilo za život izbjegavati sve koji se zovu Dr ili Prof, a pogotovo Izv Prof Dr Sc.

47: Da bi se mnoge kazališne predstave mogle spasiti tako da se glumci skinu goli na sceni.

Takvo nešto je u razgovoru za Jutarnji list sugerirala glumica Linda Begonja: "Nemam problema s razodijevanjem. Možda bismo spasili hrpu neuspjelih predstava da smo bili goli na sceni."

Nemam ni ja problema s razodijevanjem, ali ipak ne mislim da sam zato dobar glumac.

48: Da božja providnost vodi povijest naroda.

Upravo tako je rekao kardinal Bozanić 30. svibnja, u propovijedi povodom Dana državnosti:

Zahvaljujemo Božjoj providnosti koja odozgo vodi povijest naroda što je potakla hrabre koji su znali razumjeti stremljenja ljudi naroda Europe u posljednjem desetljeću prošloga stoljeća.

Zanimljivi su ti popovi, kad im nešto odgovara u "povijesti naroda" onda je to sama Božja providnost. Kako li su držali mise i propovijedi kad su Hitler i Pavelić bili potaknuti da ljude ubijaju u konclogorima? Onda je valjda bilo da su čudni putevi Božji? Ili?

49: Da je Leni Riefenstahl, omiljena Hitlerova propagandistica koja je za veliku lovu snimala filmove o "nadljudima", nacistima i SS-ovcima, a i sama bila istinski oduševljena velikim vođom, na svoj stoti rođendan rekla:

Ne znam zašto bih se trebala ispričavati. Svi moji filmovi osvajali su najvažnije nagrade.

50: Da živimo u dobu poludjelih i tupavih mesija.

Vidi se to posvuda, od vjeroučitelja na čelu protesta protiv cijepljenja preko Jordana Petersona do Donalda Trumpa. Svi misle da baš oni znaju što je potrebno svijetu i da baš oni moraju povesti i spasiti ljude. Nije problem samo u poludjelim mesijama, problem je i u emocionalno otupjeloj masi koja žeđa za krvlju i spasiteljima, za nekima koji bi ih nekud poveli, kojima bi klicali, barem neko vrijeme dok im ne dosade. Oni kliču najglupljim i najokrutnijim zamislima, sretni da ih je netko vidljiv iznio u javnost, zadovoljni što ta grozomorna grubost, neosjetljivost i tupost koju i sami "razumiju" i "osjećaju" dobivaju legitimitet.

To je zapravo strašno, to se globalno stupidno ludilo klati od bijesa i razjarenosti do ravnodušnosti. Riječ je o nečemu duboko usađenom u svakog čovjeka, ali i u društvene strukture i mnogo se o tome pisalo pogotovo poslije Drugog svjetskog rata kad se to masovno ludilo, psihopatija i oduševljenje ratobornim mesijama pokušavalo objasniti. Ernest Becker u knjizi The Denial of Death (Poricanje smrti) o tome je zapisao (moj prijevod s engleskog):

Freud je uočio da vođa briše strah i dopušta svima da se osjećaju svemoćnima. Redl je to donekle dotjerao pokazujući koliko je vođa često važan zbog jednostavne činjenice da je on bio taj koji je izvršio "inicijacijski čin" kada se nitko drugi nije to usudio učiniti. Redl to lijepo naziva "magijom inicijacijskog čina". Taj inicijacijski čin može biti bilo što, od psovanja do seksa ili ubojstva. Kako ističe Redl, logika je te magije da je ubojica samo onaj tko prvi počini ubojstvo; svi su ostali sljedbenici. Freud je u “Totemu i tabuu” rekao da se djela koja su za pojedinca nezakonita mogu opravdati ako cijela grupa za njih dijeli odgovornost. Ali oni se mogu opravdati i na drugi način: onaj tko je inicijator čina na sebe preuzima i rizik i krivnju. Rezultat je uistinu magičan: svaki član grupe može ponoviti taj čin bez krivnje. Oni nisu odgovorni, samo vođa jest. Redl to prikladno naziva "magijom prioriteta". Ali ovo čini i više od oslobađanja od krivnje: to zapravo transformira čin ubojstva. Ova nas ključni zaključak izravno uvodi u fenomenologiju grupne transformacije svakodnevnog svijeta. Ako se ubija bez krivnje, i po uzoru na heroja koji riskira, to onda više nije ubojstvo: to je „sveta agresija []”. Drugim riječima, sudjelovanje u grupi destilira svakodnevnu stvarnost i daje joj auru svetog – upravo kao što je u djetinjstvu igra stvarala pojačanu stvarnost.

Ali i:

Pa čak i kada netko spoji svoj ego s autoritarnim ocem, ta je "magija" u njegovom uskom interesu. Ljudi koriste svoje vođe gotovo kao izgovor. Kad slušaju vođine zapovijedi, uvijek mogu zadržati osjećaj da su im te zapovijedi strane, da su vođina odgovornost i da su užasna djela koja čine počinjena u njegovo, a ne u njihovo ime. To je, dakle, još jedna stvar zbog koje se ljudi osjećaju tako bezgrešno, kako ističe Canetti: oni se mogu zamisliti kao privremene žrtve vođe. Što se više predaju njegovoj magiji i što su strašniji zločini koje počinjavaju, to više mogu osjećati da im ta zla nisu prirodna. Takva je upotreba vođe vrlo zgodna i podsjeća nas na otkriće Jamesa Frazera kako su plemena u davnoj prošlosti često koristila svoje kraljeve kao žrtvene jarce koji su, kad više nisu služili potrebama naroda, bili ubijani. Brojni su takvi načini na koje ljudi mogu glumiti heroje, a pritom kukavički izbjegavati odgovornost za vlastita djela.

Sumnjam da bi jedan od najistaknutijih stupidnih spasitelja našeg vremena, Elon Looney Musk, razumio išta od onoga o čemu je Becker pisao. On je na nivou crtića za djecu i kao Batman noćima na Twitteru pazi na nas. Blago nama. I užas!

51: Da je Elon Musk od 2018. godine Fellow of the Royal Society, a da je Elizabeth Holmes donedavno bila članica Savjetodavnog vijeća Harvard Medical School.

Elizabeth Holmes je također koautorica znanstvenog rada Engineering of a miniaturized, robotic clinical laboratory objavljenog 2018. godine u časopisu Bioengineering & Translational Medicine faktora utjecaja 7.1.

52: Puno sam naučio o raku ove godine. I to na svojim leđima.

Sve do samog kraja ovih zapisa htio sam izostaviti ovo znanje koje sam stekao, ali sam pomislio da možda ne bi bilo korektno da sve to barem ne spomenem, jer sam ove godine zapravo naučio najviše o tome. Uostalom, nedavno sam to izrekao >> i na javnoj televiziji. Razmišljao sam trebam li i zašto pisati o tome, o tome što znače albumini u krvi, beta 2 mikroglobulin, povišeni kalcij i genski profil tumorskih plazma stanica, koliko je srednje vrijeme preživljavanja, a koliko vrijeme preživljavanja bez pogoršanja bolesti. Mogao bih o svemu tome zapisati vjerojatno korisne stvari onome koji boluje od istog raka kao i ja pa čak i nekog bliskog. Odustao sam ipak od te ideje, prvo zato što sam to znanje stekao prilično nevoljko, zapravo sam se dugo odupirao čitanju o svemu tome, ali na kraju nisam izdržao – ja sam ipak od malih nogu htio biti znanstvenik pa postoje neke zadatosti karaktera od kojih ne mogu pobjeći. A drugi je razlog što je na sreću mali broj ljudi koje sve to zanima, a oni se na kraju snađu i bez mene. Jer moraju.

Sjetio sam se ipak brojnih Facebook stranica sad mrtvih žena i muškaraca koji su objavljivali fotografije sebe u bolnicama, u prozorskim staklima soba za izolaciju, kad Zagreb preuzme mrak, a unutrašnjost se osvijetljene sobe vidi u prozoru kao u zrcalu. Stajali su ispred tih prozora koji ne gledaju nigdje i ne obećavaju ništa s kateterima u jugularnoj veni, s debelim, crnim podočnjacima i ćelavi nakon silnog otrova kojim su ih natovarili pokušavajući ih izliječiti ili barem im malo pomoći. Bio je to nekakav poziv u pomoć, a i čin otpora, pobune, pokazivanja sebe javno i prkosno u najružnijem mogućem izdanju, kad te bolest zdrobi i kad ti nitko ne daje previše šanse. Ti su ljudi zahtijevali da ih prihvatimo takve jadne i oteknute i da na neki način priznamo da su to isti oni ljudi koje smo poznavali ranije, s lijepim licima i kosom, zgodne i nasmijane. Htjeli su da odobrimo sve to kroz što prolaze. Htjeli su da vidimo da su oni još tu, da još nisu mrtvi i da im i dalje smeta sve ono što bi smetalo živima i zdravima – loši jastuci, kreveti i hrana, grubost sestara, nezainteresiranost liječnika, okrutnost ljudi u čekaonicama... Ne znam što bih mislio o tome, iako to, ja mislim, jako dobro razumijem. Većina onih koji su to "odobravali", nema o svemu tome pojma i ne želi imati pojma, što je sasvim razumljivo. Svi misle da će ih teške bolesti zaobići i nitko ne voli gledati bolesne ljude, iako stisne neki lajk ili srčeko na Facebooku pa i na fotografiju teško bolesnog čovjeka. I danas, kad je sva ta patnja i bol svuda lako dostupna i pred očima sviju, ljudi je svejedno podsvjesno zaobilaze, čak i kad sve to posve jasno vide. Jer sama slika nije dovoljna, potrebno je da je onaj koji je gleda stvarno i vidi. Čehov je u kratkoj priči Ogrozd o tome lijepo zapisao:

Razmišljao sam kako zapravo ima mnogo zadovoljnih, sretnih ljudi! Kakva je to nezadrživa sila! Pogledajte taj život: drskost i ispraznost moćnih, neznanje i životinjskost slabih, posvuda neopisivo siromaštvo, tjesnoća, izrođenost, pijanstvo, licemjerje, laž... Međutim u svim kućama i na ulicama je mirno, spokojno; od pedeset tisuća koliko ih živi u gradu nema ni jednoga koji bi viknuo, glasno se pobunio. Mi vidimo one koji idu na tržnicu po namirnice, koji danju jedu, a noću spavaju, koji govore besmislice, žene se, stare, dobrohotno otpravljaju na groblje svoje pokojnike; no ne vidimo i ne čujemo one koji pate, ono što je u životu strašno događa se negdje iza kulisa. Sve je mirno, spokojno i prosvjeduje jedino nijema statistika: toliko i toliko je poludjelo, toliko je litara ispijeno, toliko i toliko djece umrlo je od gladi... Takav poredak očito je nužan, očito se sretan čovjek osjeća dobro samo zato što nesretni nose svoj teret šutke, i bez te šutnje sreća bi bila nemoguća. To je opća hipnoza. Trebalo bi da iza vrata svakog zadovoljnog, sretnog čovjeka stoji netko s čekićem i stalno ga udarcem podsjeća da postoje i nesretni, da će mu, koliko god sretan bio, život prije ili kasnije pokazati zube, navalit će nesreća – bolest, siromaštvo, gubici, i nitko ga neće htjeti vidjeti ni čuti kao što ni on sad ne vidi i ne čuje druge. No čovjeka s čekićem nema, sretni žive i sitne životne brige uzbuđuju ih malo, kao vjetar jasiku – i sve prolazi sretno.

Sve mi se to, dakle, učinilo nekako promašenim i lažnim pa sam odlučio da o raku ništa ne napišem, barem ništa što bi realno i detaljno govorilo o toj temi. Ove sam godine ipak napisao nekoliko pjesama i zabilješki o raku, pokušavajući iz toga izvući nešto što bi nadilazilo mehaniku i biologiju raka, puku bol i tjelesnost, iako bol nikako nije "puka", ona u nekim vrstama i stadijima raka može biti sve što je čovjeku ostalo od života, može postati život sam. Ali što bih o tome opet mogao napisati? I kome?

>> Kad sam napisao da je čaša puna eritrocita duboko crvena, skoro crna, kao rđa, a da čaša puna matičnih stanica ima boju tkiva lososa, jedna me je Facebook prijateljica pitala zašto pišem o tako teškim stvarima. To uopće nisu teške stvari, radi se u suštini o likovnosti i znanosti, ne radi se ni o čijoj boli. Ja bih o svemu tome mogao napisati mnogo teže stvari od toga kakve su boje čaše pune stanica. Ali neću. Tako sam odlučio. Sve je tu i sve se vidi.

A vi se čuvajte, čuvajte svoje i tuđe zdravlje, volite se i pazite na sebe i svoje najmilije i neka vam je zdrava i sretna 2023. godina. Zdravo!

<< 52 stvari u 2022. godini, drugi dio

Haikui o srnama >>

Zadnji put osvježeno 31. prosinca 2022. godine