52 stvari koje sam naučio u 2020. godini, prvi dio (9. prosinca 2020. godine)

1: Da je na Augustinčićevom reljefu u Stubici, uz vragove koji jašu coprnice, prebendare, prasce, konje, piceke, kardinale, bijesne seljake, vitezove-plaćenike ... i Miroslav Krleža. Od ranije sam, naravno, znao da je reljef inspiriran Krležinim Baladama Petrice Kerempuha – na kraju, Petrica je i važan dio spomeničkog kompleksa i njegova skulptura ispotiha svira s desne strane reljefa i pripovijeda nam o svemu tome.

Fotografije Krležinog lika i Matije koji izranja iza proljetne trave, maslačaka i livadskih ljutića nastale su 25. travnja (ispod). Hrvatska je još bila u posebnom režimu prometovanja i oni iz grada Zagreba smjeli su prometovati samo na području Grada i Zagrebačke županije. Gornja Stubica, u kojoj je spomenik, je pak u Krapinsko-zagorskoj županiji. Kako sam ipak tog travnja uspio doći do Stubice posebna je priča koju ću ovaj put preskočiti. U svakom slučaju, tog smo travnja, poslije dugo vremena, osjetili slobodu i poželjeli da se proljeću i ljetu što prije vratimo.

2: Da je Isaac Newton predložio i recept za lijek protiv kuge. U njegovim nedavno otkrivenim zabilješkama iz vremena epidemije londonske kuge piše ovako: prvo nađete poveliku žabu krastaču, a onda je objesite naglavačke (!) u dimnjaku (!) na tri dana, sve dok ne povrati (!) i crkne. Potom pokupite svu žablju rigotinu (!) za koju Newton tvrdi da sadrži "zemlju s raznim kukcima" (!). (? Osušenu ?) žabu potom smrvite u prah (!), pomiješate s rigotinom, a od te smjese napravite tablete (!). Eto vam lijeka za kugu.

Newton inače nije bio posve svoj, a ovo je samo još jedan u nizu dokaza za to. Mnogi ne znaju da je matematički genij i tata klasične fizike i univerzalnog zakona gravitacije bio i mistik i alkemičar, opsjednut potragom za "kamenom mudraca" i dešifriranjem biblijskih proročanstava. "Odgonetavajući" Bibliju predvidio je smak svijeta i dolazak Zvijeri za 2060. godinu. Pa kud koji mili moji.

U svom predavanju Newton, the Man povodom Newtonove tristogodišnjice rođenja, John Maynard Keynes je rekao:

Newton nije bio prvak doba razuma. On je bio posljednji od čarobnjaka, posljednji od Babilonaca i Sumerana, posljednji veliki um koji je vidljivi i intelektualni svijet promatrao istim očima kao i oni koji su započeli graditi našu intelektualnu baštinu prije manje od 10000 godina. Isaac Newton, dijete kojemu je otac preminuo i koje je bez njega rođeno na Božić 1642. godine, bio je posljednje čudo od djeteta kojemu su se magi mogli iskreno i prikladno pokloniti.

3: Da se u Zaprešiću polovicom listopada održavaju Jelačićevi dani, manifestacija kojom se grad ponosi svojom poviješću i banom Jelačićem koji se baškario po zaprešićkim Novim dvorima. OK, slagao sam da sam to tek sad naučio – zapravo dobro znam da se ta manifestacija u Zaprešiću održava već poduži niz godina, oko 16. listopada kad je rođendan bana Josipa Jelačića. Ove je godine sve to bilo ipak malo čudnije zbog maski i općenite neobičnosti bilo kakvih manifestacija i proslava u pandemijskoj situaciji. Pa sam i ja dobio posebnu inspiraciju u vezi s tim.

Dani su se ove godine najavljivali kao povratak u čarobni svijet minulog vremena uz bana Jelačića i njegovu suprugu. Na prekrasnoj Aleji Đure Jelačića i ove će godine sve posjetitelje dočekati ban Josip Jelačić i njegova supruga Sofija. U pratnji dvorskih dama i gospode, vratit će vas u čarobni svijet krinolina i grofovskih odora, svečanih balova, mačevanja…

Radi se o nekoj vrsti karnevalskog ispunjenja vječne želje kmetova da obuku krinoline i da zamišljaju kako su konačno postali grofovi i grofice. Jer kmetovi obično ne žele da nema ni grofova ni grofica ni sluga ni kmetova – oni obično žele postati grofovi u grofovskim odorama i grofice u krinolinama koji će imati svoje kmetove. Žele plesati na balovima u pratnji dvorskih dama i gospode, u tom čarobnom svijetu kmetova, grofova i krinolina.

4: Da u poliklinici Medikol možete obaviti sistematski pregled. Nude vam osnovni, prošireni i menadžerski.

Pa vi vidite gdje spadate.

5: Da program Hrvatske televizije zalazi u sve čudnije vode. Priznajem, pogriješio sam 30. svibnja kad mi je prst sletio na daljinski upravljač pa se zaglavih na emisiji Hrvatska za 5 Branimira Bilića.

Ta je emisija pravo čudo! Radi se o nekakvom nacionalno-crkveno-identitetskom performansu koji graniči s cirkusom i Top listom nadrealista, gdje su davno odlično skinuli te tipove – Bilićeve goste za 5 – iako naši uvaženi profesori i akademici to, naravno, ne znaju.

Gosti su bili akademik Bratulić, profesorica Franić Tomić s Hrvatskih studija i profesor Marušić sa splitske medicine, ako već nije u mirovini, u što uistinu sumnjam – takvi su tipovi kao i rektor Boras – neumirovljivi. Ne znam što je bilo dublje i intelektualno izazazovnije, svakako preporučujem gledanje, ako naknadno postoji takva prilika, jer emisija dobro govori o tome gdje su hrvatska znanost i Hrvatska televizija danas. Ovdje donosim tek brzu skicu koja se tiče profesora Marušića. Kaže on:

Dakle, oni ne samo da su se obračunali – ti bezbošci, ljevičari – s Bogom, nego su se obračunali i s prirodnim zakonima, jer oni ne mogu priznati da žive protuprirodno.

Ugledni profesor kaže, dakle, da ljevičari žive protuprirodno. Bravo profesore, ako Vam kad (ne daj Bože) dođe kakav pacijent, Vi ga odmah upitajte je li slučajno ljevičar pa će Vam odmah biti jasno da su njegove boljke rezultat ljevičarskog protuprirodnog bluda.

Nakon te izjave Branimir Bilić je ful ozbiljno najavio prilog o psihološkim temeljima hrvatskog identiteta i mentaliteta, a o tome je opet ful ozbiljno govorila docentica s Hrvatskih studija. Neprocjenjivo.

Dovršio je opet profesor Marušić:

Moj tata je govorio 'ne možeš prevariti Boga!'. Tata je to zvao Bog, a ja to zovem – naravno, jako uvažavajući Boga, ali neću da se izložim ovima da mi napadaju moju Crkvu ljubljenu nego hoću da im dam – znanost!

Marušić je dakle tipičan hrvatski znanstvenik-svetac, koji znanost koristi samo kao izliku u obrani drage mu Crkve ljubljene.

Bravo HRT, bravo hrvatska znanosti! Kakav divan cirkus, baš na Dan državnosti!

-------------

A četvrtog studenog sam posve slučajno zakačio emisiju TV kalendar Hrvatske televizije. To je emisija u kojoj se svaki dan bilježe povijesno važne stvari koje su se na taj datum dogodile. Tako su četvrtog studenog, u kontekstu američkih izbora, spomenuli i Ronalda Reagana pa rekoše da je u nas malo poznato da je Ronald Reagan bio veliki prijatelj Hrvata i da je kao guverner Kalifornije 10. travnja proglasio hrvatskim danom neovisnosti.

Tako Hrvatska radio televizija definira velike prijatelje Hrvata.

6: Da su društvene mreže medij u kojem se dezinformacija uspješno propagira, čak i kad je posve očigledno da se radi o neistini. OK, i to sam znao ranije i mnogi su o tome napisali cijele knjige i znanstvene radove, ali ove sam godine to naučio, recimo to tako, na "svojoj koži".

Izvjesna gospođa A. Č. u rujnu je tako na Facebooku napisala status o slici Gabrijela Jurkića Visoravan u cvatu te kako je to jedno od najvažnijih likovnih blaga BiH i kako je to najljepša, najraskošnija i najskuplja (!) slika u BiH, bla bla bla, a cijeli je taj post ilustrirala nizom mojih računalnih rekreacija Jurkićeve slike (jedna od njih je prikazana ispod)! Skupila je tako tristotinjak lajkova i tridesetak dijeljenja, ljudi dijele njen status i moje računalne simulacije i uzdišu Divno! Kakav je Jurkić majstor!, Zaljubljena sam u ovu sliku otkad sam je prvi put vidjela u galeriji [] uljepšao mi je dan taj ponovni susret s Jurkićem... kakva ljepota!, Pejzaž kao nacrtan, prelijepo (!), Baš mi je drago da nešto naučim., Moj nadraži slikar. Ovu sliku imam godinama kao screenboard na PC. (!) [uskličnike u zagradama sam dodao ja]

A na slikama još lijepo piše A. Šiber, 2012.

Treba ovdje ipak dodati da Google uglavnom izbacuje linkove na moje rekreacije Visoravni u cvatu kad upišete nešto takvo u pretraživač pa gospođu Č. možemo donekle i razumjeti – nije sve do Facebooka, ima mnogo toga i u Googleu!

Za one koji žele o svemu tome znati malo više, >> evo i linka iz davne 2012. godine na kojem možete pročitati o mom POVRay eksperimentu s matematičkim modeliranjem nečega sličnog Jurkićevoj slici.

7: Da ljudi čitaju Konstrukciju stvarnosti te da nekima od njih to predstavlja i prilično zadovoljstvo pa i utjehu. Ima li nečeg boljeg što sam mogao naučiti ove godine?

Uglavnom ne znamo vrijedi li išta od onoga što radimo, čak ni kad se bavimo svojom profesijom. Ne znamo vrijedi li to čak ni kad nas hvale jer vidimo da ima mnogo onih koje hvale na sva usta, a ništa od onoga što jesu i što rade ne valja.

Svejedno, lijepo je dobiti neku povratnu informaciju o svemu tome, da to ipak nekome nešto znači, a ja sam jednu dobio 26. ožujka, u mailu, od gospođe koju ne poznajem, ali je ona mene očito pomalo upoznala. Ovdje donosim tek dijelove tog maila koji su općeniti i ne otkrivaju identitet pošiljateljice, iako je cijela poruka mnogo ljepša.

Ja kliknem na fotografiju na vašoj web stranici i zbilja otputujem u neki drugi svijet što mi ovih dana predstavlja pravu milinu i utjehu... i večeras ne odolih da vam to ne napišem, iako ne znam ni šta je dvostruka rezolucija, a ni jednostruka i skoro ništa što se tiče interneta.

Nema dugo da sam vas slučajno "otkrila" i od tada su vaši tekstovi i slike meni postali breaking news u smislu da prvo potražim ima li novih, a pomalo čitam i stare, uživam u akvarelima, svemu. Ima još nešto što je drugačije na toj vašoj stranici i meni drago a to je taj njezin izgled, ona nije moderna, nije uniformna, ona je nekako čestito starinska, slova su velika, slike su kao da ste ušli u njih, osjeća se treperenje zraka, miris mora, nevjerojatno je to.

Evo ljudi se danas obraćaju jedni drugima iako se ne poznaju pa sam se i ja okuražila obratiti vama... jer da ja stvaram nešto tako lijepo i mudro bilo bi mi drago da mi to netko kaže []

Eto. I meni je mail bio neka vrsta utjehe i podrške za ono što radim, a neka vrsta podrške ste mi i vi koji ovo upravo čitate. Nadam se da uživate. Evo vam zato i jednog, dosad neobjavljenog akvarela nastalog 30. lipnja 2020. godine na Krku, na stijenama negdje ispod crkvice sv. Krševana, u škrtom hladu nekog kržljavog drveta. Krhka biljčica zove se mala zijevaljka (Chaenorhinum minus).

Prvih sam deset godina Konstrukcije stvarnosti prošle godine sažeo u e-knjigu >> Skice dvorišta, a u listopadu ove godine sastavio sam i novu e-knjigu >> Godina kuge koja sadrži materijale iz protekle godine dana. Ako bude zdravlja i inspiracije, bit će valjda i još koja.

8: Da je već stoti put po prvi put otkriven planet na kojemu je moguć život.

To je, doduše, bilo na samom početku godine, sedmog siječnja, dok virus nije preuzeo sav interes za znanost i naslovnice portala i novina. Otad se više ništa nije čulo o planetima, ali zato se čulo svašta o virusu. Svi su se uzmuvali oko važnih otkrića naših znanstvenika koji će nas spasiti od te kuge modernog doba, koga je više uopće bilo briga za to što je stoti put po prvi put otkriven planet na kojemu je moguć život? Moglo se tako pročitati o "Vezi između konzumacije povrća i smrtnosti od COVIDa-19 u državama Europe", (S.C. Fonseca et al, Association between consumption of vegetables and COVID-19 mortality at a country level in Europe). Znanstvenici koji će nas spasiti su otkrili da "konzumiranje zelene salate povećava smrtnost od COVIDa", a da je kupus dobar. Pa vi vidite. Što bismo mi bez naših znanstvenika?

Inače, J. Bousquet, glavni i odgovorni autor tog rada u kojem je otkriveno da vam je za koronu dobro da jedete kupus, a da je bolje da izbjegavate zelenu salatu, znanstvenik je s preko 120000 citata (prema Google Scholar), autor na radovima u časopisima s ogromnim čimbenicima utjecaja (New England Journal of Medicine, Lancet), voditelj europske mreže izvrsnosti i predsjedavajući tijela Svjetske znanstvene organizacije (WHO), dakle naši ugledni znanstvenici imaju se u koga ugledati! Treba ipak spomenuti viteza akademika Reinera koji je kao naš čovjek u raznim tijelima svjetskih organizacija za srce, tlak, masti i tako to natukao skoro 100000 citata - >> o njemu sam pisao prije skoro četiri godine.

Ključ za koronu je dakle u kupusu i krastavcima, a ne u božjoj kazni i slavenskom mentalitetu, kako je predložio naš ugledni znanstvenik Igor Štagljar. On je, naime, u jednoj emisiji Hrvatske televizije izjavio da je Trumpa kad se zarazio koronavirusom stigla božja kazna, a u jednim novinama je u kontekstu pandemije rekao da slavenski narodi, budimo iskreni, nisu disciplinirani. Očito je da čovjek, i to naš!, svašta zna o ovoj pandemiji. Gordan Lauc, član Znanstvenog savjeta hrvatske vlade za koronavirus, rekao je pak da od korone nije dobro strahovati jer je onima koji strahuju veća i šansa da se zaraze. Kaže da im padne imunitet od stresa. Tip je inače ekspert za apsolutno sve u vezi s virusom, od fundamentalne matematike pa do socijalne skrbi i o svemu tome je spreman odmah svakoga savjetovati, tako da nije ni čudo da je savjetnik. On bi vam svima vjerojatno preporučio da dobro navlažite prostore u kojima boravite jer je to dobro za vaše glikane - tako im pomažete u borbi protiv zaraze. A glikani se mogu izmjeriti u njegovom privatnom laboratoriju u kojem se izvode i istraživački projekti o koronavirusu koje mu je dodijelila naša Vlada putem >> Hrvatske zaklade za znanost, i to dok je savjetovao istu tu Vladu o koronavirusu.

Uistinu, što bismo mi bez znanstvenika, pogotovo naših? Nije doduše posve jasno koji je od njih najpametniji jer svaki od njih to tvrdi upravo za samog sebe, iako uvijek napominju kako jedan drugog beskrajno uvažavaju i iako se obožavaju posvuda zajedno fotografirati, iskešenih zubi. Ipak se radi o našoj znanstvenoj eliti koja se mora držati skupa, u našem interesu, čak i kad javno, a pogotovo tajno reže jedan na drugoga. Prilično je tipično ponašanje hrvatske umilne akademske elite da u javnosti jedan drugog umilno uvažavaju do neba, a čim bude kakva prilika iza zatvorenih vrata, urlaju da nekoga treba izbaciti. I to iz potpuno bizarnih egotriperskih razloga. Kad nešto od toga izađe u javnost, znaš da je neka kriza, pandemija ili smak svijeta, inače bi se i dan danas smijali širom iskešenih zubi. Barem u javnosti.

A u >> intervjuu za Novosti iz rujna ove godine sam se i osvrnuo pomalo na sve to:

Iako dobro poznajem svoju struku i znanstvenike, meni je ipak u doba ove epidemije bilo najzanimljivije gledati groteskno natjecanje u učenosti, to nadmetanje u tome tko će nas od svih tih znanstvenih veličina spasiti, pa ima čak i onih koji javno i u milijunima prebrojavaju živote koje su dosad spasili. Svakih pet minuta bombardirani smo novim najvažnijim vijestima o virusu koje nam ozbiljnih lica prenose naši ugledni znanstvenici. Što bi se tu još moglo dodati? U svoj je toj jagmi znanost još jednom izgubila na vjerodostojnosti. Kako možete vjerovati sveprisutnim članovima Vladinog znanstvenog savjeta za korona-krizu koji se istovremeno prijavljuju na posebno formuliran natječaj Hrvatske zaklade za znanost za istraživanje virusa na kojem dobiju javna sredstva za svoje privatne laboratorije? Kako možete vjerovati uglednim znanstvenim i liječničkim mesijama koji po političkom nalogu izjave ljetos da smo pobijedili koronu?

Naši su znanstvenici, uvijek silno uvažavajući jedni druge, tako svašta napričali pa su se poslije ograđivali od izjava i predviđanja onih drugih znanstvenika, čija su se predviđanja nekoliko tjedana kasnije pokazala netočnim. Nitko se doduše nije ogradio od svojih ranijih izjava, što je, naravno, mnogo zahtjevnije, kako za ugledne znanstvenike, tako i za bilo koga drugog. Krajnji doseg koji su novinari postigli u svojim opširnim osvrtima na sve to bio je da proglase koji su od njih uistinu najvrhunskiji od svih tih naših vrhunskih svjetskih znanstvenika.

9: Da su biljni i životinjski seks bitno različiti, na našu radost. Ove sam godine puno naučio o peludi, a o peludi sam objavio i jedan znanstveni rad – za one koji o tome žele znati malo više, >> evo linka na kratki opis tog rada, s dodatnim obrazovnim i bogato ilustriranim materijalima.

Dobro je ponoviti – pelud je u suštini biljni "spermatozoid". Muški genski sadržaj (spolna stanica) je u biljaka zaštićen tvrdom ljuskom, a ljusku i njen sadržaj nazivamo peludnim zrncem. U životinja je to, kao što znamo, posve drukčije i životinjski spermatozoidi su posve slobodni i neopterećeni zidovima i ljuskama.

Razlika između biljaka i životinja je što se biljke ne mogu gibati pa se moraju oslanjati na vjetar i oprašivače da drugoj biljci dostave svoju spermu. Ta je "sperma" na putu od prašnika do tučka druge biljke izložena isušivanju i brojnim nepogodnim utjecajima iz okoline pa je stoga i evoluirala zaštita "biljnog spermića" u obliku tvrde ljuske i peludnog zrna.

Životinje, na opće životinjsko zadovoljstvo, ne moraju o tome uopće brinuti jer se razmnožavaju tako da im spermići u procesu prijenosa ostaju u vlažnoj okolini i nikakva im posebna zaštita nije potrebna ako sve prođe po planu.

Dijametar peludnih zrnaca je tipično od oko desetak pa do stotinjak mikrometara iako ima zrna čiji je dijametar punih pola milimetra, a i onih manjih od 10 mikrometara, ovisno o vrsti. Biljne vrste se, inače, mogu prepoznavati i po izgledu peludi koji je često vrlo specifičan i prepoznatljiv u određenim vrstama. Slika ispod prikazuje zrno peludi dunje (Cydonia oblonga; preuzeto iz Madeline M. Harley, Rob Kesseler, Pollen: The Hidden Sexuality of Flowers). Boje na ovoj slici treba shvatiti kao artističku intervenciju u mikroskopsku sliku zrna.

Sva ona raskoš cvata koja neke od nas uvijek razveseli tu je zapravo radi seksa. Cvijet je dakle biljni "izum", evoluirao radi prijenosa gena koji uvezuje veliki dio živog svijeta u proces seksualne reprodukcije radi održanja genetske varijabilnosti i evolucijske fleksibilnosti biljaka. Razmislite malo o tome kad idući put zagrizete u jabuku. Ili badem.

10: Da je boja svjetlost. OK, opet sam slagao – i to sam znao odavno, iako bi se ovdje moglo sasvim opravdano postaviti pitanje što zapravo znači znati nešto i kako se to znati mijenja kako se i mi mijenjamo i o svemu mislimo opet i iznova, varirajući tako spoznaju, a pogotovo njenu povezanost sa svime što znamo i što u međuvremenu učimo.

Lijep dokaz da je boja zapravo svjetlost fotografirao sam 19. kolovoza čekajući pred kemijskom čistionicom – nad parkirani crveni automobil nadvila se grana drveta čiji su listovi s donje strane izgledali crveno (ispod). Nakon što se sunčeva svjetlost rasprši s krova automobila ona poprimi crvenu boju krova – da takva dođe u naše oči, mi bismo registrirali da je krov automobila crven. No, u ovom slučaju, svjetlost se ne rasprši prema našim očima, nego prema listovima grane nad krovom, a ta svjetlost efektivno oboji donje strane listova u crveno – dobro se vide posve "crveni" listovi, iako se ne radi o boji listova pod prirodnim svjetlom nego o boji koju su "pokupili" s krova automobila. Efekt je jači na listovima koji su bliže krovu, a to je zato jer intenzitet difuzno raspršene svjetlosti (pa i intenzitet boje koju listovi pokupe) opada s kvadratom udaljenosti od točke raspršenja.

Dobri slikari uvijek moraju računati na ovaj efekt jer on zapravo povezuje sve objekte u sceni – svaki od njih djeluje na onog drugog jer se svjetlost između njih raspršuje pa prenose boju jedan na drugog, pored toga što se zasjenjuju.

O ovome sam, između ostalog, govorio na predavanju o tome što je boja na prošlogodišnjem Festivalu znanosti u Puli i Opatiji. To predavanje sadrži i druge zanimljive primjere ovog efekta (difuzno, sekundarno raspršenje svjetlosti) kao i diskusiju fizikalnih, bioloških, evolucijskih, psiholoških, slikarskih i lingvističkih aspekata boje. A >> evo i linka na malo opširniji opis tog predavanja koji uključuje i stream cijelog predavanja s YouTubea.

Inače, ove godine nisam održao nijedno popularno-znanstveno predavanje, iako sam za dva predavanja prihvatio poziv krajem prošle i početkom ove godine, kad se još nije znalo da će nas pandemija toliko ukočiti. O tome će biti riječi malo kasnije.

11: Da stignem pročitati još oko 1000 knjiga, a i to je prilično visoka ocjena. Do tog sam broja došao pretpostavljajući da bih do kraja života mogao svaki tjedan pročitati po jednu knjigu. Tako se dobije 52 x 30 što je oko 1500, iako je ocjena očito prilično darežljiva, jer pretpostavlja još punih 30 godina u kojima bih imao volju za čitanje, a pročitati jednu knjigu tjedno zahtijeva priličnu volju.

Zato treba ostavljati knjige koje nam se ne dopadnu u nekoliko stranica ili čak i na samo listanje jer za njih nemamo vremena. Pa iako sam ove godine pročitao vrlo mali broj knjiga, moglo bi se reći da svaku od njih mogu preporučiti jer sam ih ipak uspio pročitati do kraja. Doduše, preporuke za knjige nikako ne treba shvatiti ozbiljno jer ih danas svatko daje, no to je općeniti problem ovog svijeta koji i nema toliko veze s knjigama. U svakom slučaju, evo mojih ovogodišnjih knjiga:

- A. P. Čehov, Debeli i mršavi. Radi se o zbirci kratkih priča. Priče su odlične, no ono što je u njima neobično i zanimljivo je da se Čehovljev stav često ne osjeti iako mnogo govori i o ljudskoj patnji i tuzi, koju očito odlično razumije. To mi je bilo prilično iznenađenje, da se može i tako pisati. Dio je priča humorističan, često se radi o kratkim zapisima o gluposti, zlobi i licemjerstvu. Čehov također piše i o životinjama, koje očito voli, iako nekako uvijek usput, u pričama o ljudima. Na momente su mu riječi tako snažne da u svega nekoliko rečenica naslika pravu sliku. Evo možda najboljeg primjera toga, iz kratke priče Ogrozd:

Mi smo kao i seoska djeca dane i noći provodili u polju, u šumi, čuvali konje, gulili liko, lovili ribu i tome slično... A vi znate da tko je jednom u životu ulovio jorša ili vidio u jesen drozdove kako se sele, kako u jasne i prohladne dane lete u jatima iznad sela, taj više nije žitelj grada i njega će sve do smrti nešto vući na slobodu.

A evo i još dva citata koja sam zapisao u tekicu, prvi opet iz priče Ogrozd ...

Razmišljao sam kako zapravo ima mnogo zadovoljnih, sretnih ljudi! Kakva je to nezadrživa sila! Pogledajte taj život: drskost i ispraznost moćnih, neznanje i životinjskost slabih, posvuda neopisivo siromaštvo, tjesnoća, izrođenost, pijanstvo, licemjerje, laž... Međutim u svim kućama i na ulicama je mirno, spokojno; od pedeset tisuća koliko ih živi u gradu nema ni jednoga koji bi viknuo, glasno se pobunio. Mi vidimo one koji idu na tržnicu po namirnice, koji danju jedu, a noću spavaju, koji govore besmislice, žene se, stare, dobrohotno otpravljaju na groblje svoje pokojnike; no ne vidimo i ne čujemo one koji pate, ono što je u životu strašno događa se negdje iza kulisa. Sve je mirno, spokojno i prosvjeduje jedino nijema statistika: toliko i toliko je poludjelo, toliko je litara ispijeno, toliko i toliko djece umrlo je od gladi... Takav poredak očito je nužan, očito se sretan čovjek osjeća dobro samo zato što nesretni nose svoj teret šutke, i bez te šutnje sreća bi bila nemoguća. To je opća hipnoza. Trebalo bi da iza vrata svakog zadovoljnog, sretnog čovjeka stoji netko s čekićem i stalno ga udarcem podsjeća da postoje i nesretni, da će mu, koliko god sretan bio, život prije ili kasnije pokazati zube, navalit će nesreća – bolest, siromaštvo, gubici, i nitko ga neće htjeti vidjeti ni čuti kao što ni on sad ne vidi i ne čuje druge. No čovjeka s čekićem nema, sretni žive i sitne životne brige uzbuđuju ih malo, kao vjetar jasiku – i sve prolazi sretno.

... a drugi iz priče Uzbuna:

Mašenjka je u međuvremenu došla u svoju sobu i svalila se u postelju. Više se nije bojala ni stidjela, već ju je opsjedala želja da ode i ispljuska tu sirovu, tu napuhanu, tupu i sretnu ženu.

- Ödön von Horváth, Mladež bez Boga. Von Horváth je čovjek današnjice, nažalost. Ono što je on gledao tridesetih u nacističkoj Njemačkoj kao da opet vrije pomalo posvuda u svijetu. Zato Von Horvátha treba čitati. Meni je ovo treća njegova knjiga i moglo bi se reći da je u nekom formalnom smislu najkompletnija – Mladež bez Boga se uistinu može nazvati romanom, iako se radi o jednom posve kratkom i naizgled nepretencioznom romanu. Evo jednog brzog citata:

Ulicama su marširale djevojke koje traže nestalog pilota, dječaci koji sve crnce prepuštaju smrti i roditelji koji vjeruju u laži što pišu na transparentima. A oni koji u njih ne vjeruju također marširaju. Divizije beskarakternih pod komandom idiotâ. Jednakim korakom.

Pjevaju o ptičici koja cvrkuće na grobu junaka, o vojniku koji se ugušio plinom, o crno-smeđim djevojkama koje jedu smeće koje im je ostalo kod kuće i o neprijatelju kojeg zapravo uopće nema.

Tako maloumnici i lašci slave dan kad je rođen natplebejac.

Dok tako razmišljam, konstatiram sa stanovitim zadovoljstvom da i s mojeg prozora leprša zastavica.

Izvjesio sam je već sinoć.

Tko ima posla sa zločincima i ludama, mora se ponašati zločinački i luđački, inače je s njim gotovo. Cijelim bićem.

Već sam citirao poduže komade Mladeži bez Boga u postu >> Fahrenheit 451, dio trinaesti pa ovdje više neću.

- A. Camus, Naličje i lice. Radi se o prvoj Camusovoj knjizi, koju je napisao s 24 godine, dakle posve mlad. Knjiga je do reizdanja bila praktički posve nepoznata, u vremenu kad je Camus bio već slavan pisac. Camus nije drage volje dao odobrenje za reizdanje jer je smatrao da je knjiga mladenački nespretna, što je i istina. Cijeli je predgovor knjizi zapravo piščevo opravdanje za to što u knjizi piše i neka vrsta objašnjenja da se u tome, koliko god nespretno bilo, nalazi važan dio, možda i korijen cijelog njegovog opusa. To jest istina. Čitajući esej o svjetlosti i siromaštvu života u Alžiru pao mi je na pamet, naravno, Camusov zadnji, nedovršeni roman Prvi čovjek, koji se opet bavi preokupacijama iz djetinjstva, majkom i Alžirom, tako da ova knjiga, s onom zadnjom, nedovršenom, nađenom u slupanom automobilu sačinjava komplementarni par. Evo dijela iz predgovora koji sam zapisao:

Katkad, na kazališnim "premijerama", kad jedino susrećem ono što se drsko zove pariškom društvenom kremom, imam dojam da će dvorana nestati, da ovaj svijet kakav nam se čini ne postoji. No oni drugi izgledaju mi stvarno, one velike kazališne figure koje viču na pozornici. Da se ne bi tada pobjeglo, treba se prisjetiti da svaki gledatelj ima zakazan i sastanak sa sobom samim; da on to zna i da će mu se, zacijelo, uskoro odazvati. I gle, opet se ponaša bratski: samoća ujedinjuje one koje društvo razdvaja. Ako to znamo, kako laskati ovom svijetu, priželjkivati njegove smiješne povlastice, pristati čestitati svim autorima svih knjiga, zahvaliti javno pozitivnoj kritici, zašto pokušavati zavesti protivnika, s kakvim stavom prihvatiti te komplimente i to obožavanje kojemu francusko društvo (barem u autorovoj nazočnosti, jer kad jednom ode! ...) pribjegava jednako kao i popularnom aperitivu ili sentimentalnim novinskim člancima? Ne uspijevam ni u čemu od toga, to je činjenica. Možda u tome ima mnogo one loše oholosti koju osjećam u sebi u svom njezinom obujmu i moći. No kad bi samo to bilo, kad bi samo moja taština bila u igri, čini mi se, naprotiv, da bih uživao u komplimentu, onako površno, umjesto da u njemu nalazim opetovanu nelagodu. Ne, osjećam da taština koju dijelim s ljudima svoje sorte reagira naročito na neke kritike u kojima je sadržana velika doza istine. Kad je riječ o komplimentu, nije ponos taj koji mi pridaje ono tromo i nezahvalno ponašanje koje tako dobro poznajem, nego je to (istodobno kad i ona duboka ravnodušnost koja je u meni kao urođena nemoć) osobit osjećaj koji me tada obuzima: "Nije to..." Ne, nije to i zato je ugled, kao što se kaže, katkad tako teško prihvatiti, pa se pribjegava nekoj vrsti nepoštenja i čini ono što je potrebno da bi ga se izgubilo.

Kratka knjiga je zbirčica eseja ili putopisa, skica prirode i svjetlosti obojenih Camusovim mladenačkim doživljajima i doživljajem apsurda koji će poslije postati lajt motiv njegove proze. Sljedeći odlomak npr. posve podsjeća na otvaranje Mita o Sizifu:

Jer cijena putovanja je strah. Lomi u nama neku vrstu unutarnje scenografije. Više ne možemo lagati – prikrivati se iza sati provedenih u uredu ili na gradilištu (ti sati protiv kojih se tako jako bunimo, a koji nas tako sigurno štite od patnje što smo sami). Tako uvijek želim pisati romane u kojima bi junaci rekli: "Što bi bilo sa mnom bez mojih sati provedenih u uredu!" ili pak: "Žena mi je umrla, no srećom imam velik paket dopisa koje moram napisati za sutra".

Takav je roman i napisao, zapravo je Mersault izgrađen na tom predlošku.

Mene je posebno razgalio esej o Pragu i Camusov očaj zbog češkog tmurnog svjetla i hrane pune kumina te njegovo iskreno olakšanje kad je stigao na jug, u Italiju.

A evo i još jednog odlomka, vrlo tipičnog za Camusa, tako da se uistinu može reći da ova zbirka eseja jasno trasira ono što će Camus postati, iako jest pomalo nespretna, zbrkana, inzistira previše na stilu, od čega će se Camus kasnije vrlo uspješno braniti.

Između ovog lica i naličja svijeta ne želim birati, ne volim kad se izabire. Ljudi ne vole kad ste pronicavi i ironični. Kažu: "Po tome se vidi da niste dobri". Ne shvaćam tu logiku. Dakako, ako čujem kako kažu nekome da je nemoralan, to tumačim kao da treba dopustiti sebi pouku; nekom drugom da prezire oštroumnost, to shvaćam kao da ne može podnijeti svoje sumnje. Zato što ne volim kad se vara. Velika je hrabrost držati oči otvorenima pred svjetlom kao i pred smrću. Uostalom, kako izraziti ono što povezuje tu lakomu ljubav za životom i taj tajni očaj. Ako slušam ironiju skrivenu u dnu svega, ona se polako otkriva. Trepćući malim i svijetlim okom: "Živite kao da...", kaže. Unatoč mnogim istraživanjima, u tome je sva moja mudrost.

Nakon svega nisam siguran da sam u pravu. No nije važno ako mislim na tu ženu o kojoj su mi pričali. Bila je na samrti i kći ju je obukla za grob dok je još bila živa. Čini se naime da se to lakše izvodi kad udovi nisu ukočeni. No čudno je ipak to koliko živimo među užurbanim ljudima.

Pa iako nije savršena, dovoljno je kratka i lijepa da bi možda i trebala ući u onih tisuću preostalih knjiga za pročitati. Tako barem ja mislim.

Započeo sam još mnogo knjiga, a neke od njih pročitao skoro do kraja, recimo Političku ekonomiju socijalizma Branka Horvata. Pročitao sam i nekoliko Russellovih eseja, a nekoliko puta sam započeo čitati Debt: The First 5000 Years pokojnog Davida Graebera i dogurao možda do petine. Debt se čini kao dobra knjiga i namjeravam je pročitati do kraja, a Graeber je preminuo ove godine, što je stvarno šteta – njegova knjiga Bullshit Jobs uistinu prisiljava čovjeka da misli.

Možda je najčudnija knjiga koju sam pročitao ove godine, i to do kraja, ona Douglasa Edisona Hardinga On Having No Head. Radi se o nekakvom Zenu, koji autor postupno otkriva kroz snažni osobni doživljaj što ga na kraju povezuje sa Zen konceptima kensha i satorija. Harding je, naime u jednom trenutku svog života osjetio kao "da nema glave", odn. da je na mjestu njegove glave svijet, što je tipično za Zen uvide u stvarnost (um kao zrcalo svijeta, praznina, sunyata). Harding ima čak i "recept" za ponavljanje svog iskustva, a postoji i cijela sljedba, tzv. headless way, koja propagira njegovo učenje. Tekstić je posve kratak, na momente vrlo zanimljiv, ali nije me sve to dotaklo posve jasno pa sam mu se namjeravao vratiti ako stignem.

12: Da treba biti jako oprezan u vrednovanju ljudi koji su s nama "na istoj strani" po pitanjima koja smatramo važnim. Ovdje mislim na pitanja po kojima, pola svjesno, a pola i nesvjesno, dijelimo ljude jer smatramo da određuju onaj dio ljudi s kojima ne namjeravamo održavati prisnije kontakte. Radi se, u mom slučaju recimo, o odnosu prema nacionalizmu, ili prema društvenoj ulozi Crkve i crkava općenito, ili o pitanjima jednakosti i privilegije te ideje o tome da je svijet u kojem su malobrojni njegovi vlasnici sasvim normalan i etičan svijet (!). Malo je, doduše, ljudi koji su sa mnom "na istoj strani" po sve ove tri točke, no ima ih znatno više koji su "na mojoj strani" po prve dvije točke (Crkva i nacionalizam). Više ih je i koji su na "mojoj strani" i po prvoj i trećoj točki (nacionalizam i nejednakost). Da ima onih koji su "na našoj strani" važno je, naravno, jer oni s "nama" čine onaj dio populacije koji se na kraju doslovno prebrojava na izborima, a to određuje tko su oni koje biramo i koji imaju priliku usmjeravati društvo. No, htjedoh reći nešto drugo: sama činjenica da su ljudi "na našoj strani" po nekom važnom pitanju ili čak i po nekoliko važnih pitanja ne bi nas smjela zavesti da im pripišemo prekomjerno pozitivne osobine, iako je toj predrasudi teško uteći.

Spomenuo sam to jer sam se pogotovo ove, a naravno i proteklih godina uvjerio da među ljudima koji su "na mojoj strani" po važnim pitanjima ima pravih gadova, licemjera, psihopata, sadista i lažova, tj. ljudi s kojima nikako ne želim biti na istoj strani. Strogo govoreći, ovo je adolescentska spoznaja, no gdje točno završava adolescencija i kad se točno u potpunosti "opametimo" tako da nas ništa više ne može iznenaditi i nitko više ne može prevariti? Valjda kad potpuno otupimo, razočaramo se i odlučimo da baš nikome više nećemo vjerovati. Onima koji još nisu na tom nivou ostaje ipak i nadalje teško i nezgodno pitanje o tome što je ono što u čovjeku vrednuju i kako ga u tom vrednovanju pozicioniraju s obzirom na činjenicu da je "s njima" na istoj ili suprotnoj strani u stvarima koje smatraju važnim. Nemam na to pitanje posve jasan odgovor, mislim tek da u tome treba biti vrlo oprezan.

13: Da je najviše ocjena koja se može dobiti na obrani doktorata u Austriji sehr gut. Saznao sam to 16. lipnja kad sam sudjelovao u povjerenstvu za obranu doktorata na Technische Universitaet Wien. Tema doktorata bila je molekularno modeliranje strukture otopina i adsorbiranih filmova DNA dendrimera. Bila je to jedna od onih daljinskih i pomalo tužnih obrana, tako tipična u ovo pandemijsko vrijeme, gdje smo svi sjedili iza svojih ekrana i pokušavali održati raspoloženje na visini. Ja se inače već dugo spremam vratiti u Beč jer je vrijeme koje sam u njemu dosad proveo bilo sasvim nedovoljno da ga vidim onako kako sam htio. Zato mi je ova daljinska obrana još teže pala.

Kako bilo, povjerenstvo je zaključilo da ćemo kandidata ocijeniti najvišom ocjenom, no kad sam dobio dokumente na potpis uvidio sam da je ocjena koja se predlaže sehr gut. Kod nas bi se to moglo prevesti kao vrlo dobar i meni, naravno, nikako nije bilo jasno da je to najviša ocjena u austrijskom sustavu pa sam mailom priupitao svoje kolege zašto sam dobio dokumente u kojima nije ocjena za koju smo se dogovorili. To je izazvalo popriličnu zbrku koja se razbistrila tek kad su mi objasnili da sehr gut uistinu jest najviša ocjena koja se može dobiti na obrani doktorata na sveučilištima u Austriji.

Yes, you are right but sehr gut didn't sound to me like the highest mark that we agreed upon! What’s wrong with you Austrians? The highest mark should be called excellent, or great! or yeah man!, not sehr gut.

Štulić bi vjerojatno rekao pokoju o svemu tome.

14: Da naše živote i ljudskost stalno spašavaju i da ćemo zato uvijek morati biti zahvalni. Shvatio sam to naravno i u ovo pandemijsko doba znanstvenika-spasitelja, a slično je i u ratovima. Ratovi su gadna zbivanja, započinje ih i potpaljuje svakakva fukara, a kad se rasplamsaju, u tom plamenu gore i oni koji trebaju i koji ne trebaju. Kad sve to završi, zgarišta desetljećima tinjaju, a na njima se griju oni koji su nas od onih drugih spasili, koji su izravno zaslužni za to što dišemo i živimo i kojima dugujemo svaki trenutak svoje budućnosti.

No ne griju se na zgarištima samo takvi, griju se i oni koji su našu ljudskost spašavali od ovih koju su spašavajući naše živote počinili svakakve zločine, ubijali djecu i zarobljenike, sve u naše ime. Da oni nisu ukazali na zločine koje ovi počiniše u naše ime, što bi bilo od naše ljudskosti poslije svega toga? Oni su također naši spasitelji.

Na tim se zgarištima ne griju jedino oni, koji u svemu tome nisu ni tuđe živote ni ljudskosti spašavali – ali ni oduzimali! – i nisu s potrebnom žestinom bodrili jedne ili druge spasitelje, nego su blasfemično pokušavali misliti o Leonardu ili o kvantnoj mehanici dok se krv prolijevala. I zato ćemo uvijek biti krivi. Onima koji su spašavali naše živote bit ćemo krivi jer zajedno s njima nismo u rovu živote onih naših spašavali. A onima koji su spašavali naše ljudskosti bit ćemo krivi jer nigdje ne učinismo nekakav vidljivi trag da smo nečiju ljudskost pokušali spasiti. Mi smo tako kukavice i jednima i drugima, jer je u piru prolijevanja krvi smrtni grijeh biti po strani, kako slučajno, tako i svojevoljno. Gdje si bio '91.? Gdje si bio '92.? Gdje si bio 2020.? Stalno je gdje si bio?, jer nisi bio s njima i nemaš ordenja da se njime dičiš. Nisi pucao iz puške. Ili ti nisu psovali majku četničku i jugokomunističku zato što si negdje javno napisao da je predsjednik lopov ili da oni koji nas brane ubijaju i koga treba i koga ne treba. Barem ti nisu javno majku psovali, onako da se za to kakav orden može primiti. Ti si zapravo kukavica i za one prve i za one druge, i to samo zato što si ponekad htio misliti i govoriti i o nečem drugom osim o ubijenoj hrvatskoj i srpskoj djeci, osim o protjeranim i zaklanim starcima i invalidima. Ne samo da si kukavica, nego si zapravo baš ti za sve ubijene i najviše kriv, jer krivi nikako ne mogu biti oni budući da su oni spasitelji. S ordenjem.

Ratovi i pandemije herojsko su doba u kojem se strana mora zauzeti i mora se biti sa spasiteljima jedne ili druge vrste, inače si kukavica. I nikog nisi spašavao. A oni su se krvavih gaća i ordenja nanosili i sve će ti to na nos nabijati dok si živ. Istina jest, doduše, da je jedne za njihovo herojstvo i to što nam živote spasiše država i nagradila, a ove druge što su nam ljudskost spašavali manje-više prezire. Pa iako su posve različito nagrađeni za svoj trud, ima nečeg posve istog u ordenju jedne i druge vrste i spasiteljima koji ga ističu. Učini mi se ponekad da je moglo biti i posve obratno, a da bi svejedno sve ostalo isto i iskreno se nadam da nisam u pravu.

Onima koji ponekad pročitaju što tu i tamo zapišem poznato je da ja ne priznajem Spasitelja, iako bi moglo biti da tip uopće nije bio loš. A ovakve spasitelje koji ordenje drugima na nos nabijaju i koje veća ili manja masa uzdiže i urla Baraba!, Baraba! pogotovo ne priznajem. Ja, uostalom, ne mogu pomoći nikome od nas.

Jesus died for somebody's sins but not mine!

Dug takvim spasiteljima je nešto slično kao u onoj priči o pljačkašu koji u mračnoj uličici zaskoči dvojicu te, prijeteći pištoljem, jednom naredi da posudi sav novac drugome kojemu potom isti taj novac otme. I tako ovaj drugi ostade dužan. Ratovi su takve pljačke pod prijetnjom oružjem, a spasitelja i onih kojima dugujemo uvijek se nađe. I čovjeku bude teško kad mu svakakve gnjide i lupeži spašavaju život i ljudskost, ali tko mu je kriv što nije na vrijeme poginuo ili barem kakav orden zaradio.

15: Da se svakakvi biseri mogu čuti od posebnih savjetnika hrvatskih premijera. Na primjer:

Kad nenormalno postane normalno, normalno postane nenormalno.

Ako imate čekić, svi vam problemi izgledaju kao čavli.

Problemi su komplicirani i neizvjesni, a biti u pravu u krivo vrijeme isto je kao biti u krivu.

Principi imaju smisla samo ako ih se pridržavamo i kad to nije ugodno.

Put do uspjeha popločen je neuspjesima i to nije problem.

Život je pun pukotina. No kroz te pukotine prodire svjetlo. Prihvatite ih i iskoristite za vlastiti rast.

Tako je početkom veljače govorio posebni savjetnik premijera Plenkovića i dekan jednog visokog učilišta, Robert Kopal, na uglednoj konferenciji o budućnosti Big Future Show, gdje se skupljaju sve vizionar do vizionara.

Ako vam dakle bude teško u životu, uzmite neki selfhelp priručnik, možda i vi postanete posebni savjetnik premijera i dekan visokog učilišta, Kopalu je očito pomoglo.

Možda su se još veći biseri mogli ove godine čuti od akademika Zvonka Kusića, donedavnog predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koji je – pogađate – također posebni savjetnik premijera. Akademik Kusić poznat je po tome što je predsjedavao povjerenstvom koje je navodno "reguliralo", a de facto legaliziralo upotrebu pozdrava Za dom spremni u Hrvatskoj. Prvog svibnja, kad je došlo do incidenta na obilježavanju vojne akcije Bljesak gdje su neki sudionici svečanosti obilježavanja došli u majicama na kojima je bio otisnut taj pozdrav, akademik Kusić pokušao je objasniti odluku povjerenstva kojim je predsjedavao. Reako je da su oni donijeli odluku, iako nije znao objasniti kakvu su to oni odluku donijeli. Također je rekao da on ni na jedno pitanje ne može odgovoriti sa "da" ili "ne" jer je to jako teško. Ustvrdio je i da svi osim njega i umilne akademske elite žive u prošlosti, i da je on nekakve odluke donosio za mlade i budućnost, iako i dalje ni na jedno pitanje nije mogao odgovoriti sa "da" ili "ne" jer je to jako teško.

Donedavni predsjednik Akademije misli da naš narod razlikuje pozdrav Za dom spremni od pozdrava Za dom spremni i da su oni sve to pluralno napisali i jednoglasno se složili, kako je to i uobičajeno u umilnoj hrvatskoj akademskoj zajednici koja uvijek uvažava samu sebe i koje je akademik Kusić odličan predstavnik.

Svega nekoliko dana kasnije, akademski savjetnik premijera Plenkovića izjavio je na javnoj televiziji da je u govoru premijera Plenkovića sintetizirano sve ono što trebamo znati. Hrvatska radio televizija inače uvijek poziva akademika Kusića da nam objasni svu veličinu premijera Plenkovića.

16: Da građani Hrvatske uvijek biraju manje-više isto. Uvijek im je važno da su pravi Hrvati na vlasti, a svakako je poželjno i da su katolici. Mora to tako biti jer naše građane od svih problema uvijek najviše brine to da na vlast ne bi slučajno opet došle kakve jugokomunjare.

I ove sam godine na izborima za Hrvatski sabor imao priliku podebljati ovu spoznaju, a izborni dan je počeo galamom ispod mog prozora. Susjedi su se prigodno našli da komentiraju taj svečani dan demokratskog prava i građanske dužnosti. Evo dijelova te galame koje sam zapisao petog srpnja:

- Znaš li da je onaj crveni Kmer što je ukinuo novac bio ovdje na radnim akcijama? I Olof Palme, on je radio na pruzi Šamac - Sarajevo!

- Ja sam dečki svoju demokratsku dužnost ispunio. Demos je to, to je još Periklo svojima omogućio misleći da narodu treba dati da bira, a onda je vidio da to sve ide k vragu pa je postao najgori tiranin!

- Joj, kako se zvao onaj... Lizistrat? Da, Lizistrat. On je svojima gradio komunalije, a kod nas ovaj gradi fontane. Ja sam mu posao dao kao studentu, nema on pojma, nije ti on nikakvo novinarstvo završio nego ONO. Znaš ONO?

- Idem na glasovanje iako znam da ni sedam od deset Mojsijevih ne znaju. Znate koju najmanje znaju? Ne ukradi!

Već sam, dakle, prilikom buđenja na osnovu ovih nekoliko rečenica znao da će sve biti točno onako kao što je bilo i prije. Na vlasti će kod nas uvijek biti isti. Tko to ne razumije, taj ne razumije hrvatskog čovjeka.

Zaključio sam također da bi moglo biti da ja uopće nisam narod. Jer iako su baš sve stranke spominjale narod, a neke i napaćeni hrvatski narod, ja se ni uz najbolju volju u svemu tome nisam mogao pronaći.

17: Da se sloboda i prava građana Hrvatske mogu ograničiti radi zaštite "javnog morala". Piše tako, naime, u 16. članku Ustava Republike Hrvatske koji se ove godine često spominjao u kontekstu ograničenja sloboda građana radi pandemije:

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

U redu, razumijem slobodu i prava drugih ljudi, razumijem zdravlje, razumijem donekle i pravni poredak, ali javni moral?! Pitam se što li sve još piše u tom ustavu, osim da je zabranjeno i pomisliti na Jugoslaviju?

Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.
<< O pokojnicima sve najbolje 52 stvari u 2020., drugi dio >>

Zadnji put osvježeno 9. prosinca 2019. godine